Mene je moj andeo napustio u 24. tj. prije 2 god. Nisam uopce reagirala sljedeca 3 dana, kao da se nista nije ni dogodilo. Dok nisam pukla i pocela plakat i plakat i plakat. Svaki dan sam palila svijecu za mog malog sincica, zivot mi je stao. Potrazila sam pomoc. Strucnu. Psihijatrica mi je savjetovala da puno pricam o tome jer svaki put kad to ispricam bit ce mi lakse. I da ne dozvolim da stanem na mjestu, da radim nesto za sebe, nesto sto me veseli. I jesam, i bilo mi je puuuuno lakse. To savjetujem i tebi. Ako trebas nekog s kim ces pricati slobodno mi se javi.

Sad imam deckica od nepuna 4 mj. Kad se rodio, kad sam ga satima gledala, tek tad mi je bilo najteze jer sam vidjela sta sam ustvari izgubila. Ali zivot ide dalje, jos uvijek zapalim svijecu kad osjetim potrebu i popricam s mojim andelom. Kazem mu da ga volim i bude mi puno lakse.

Nemoj se ustrucavati plakati, vikati i sta god ti olaksava. Ali napravi to kad si sama, udaraj jastuk, ko ja.
Nemoj povrijediti svoju obitelj jer ni njima nije sad lako.
Drzi se, nemoj se slomiti, ako zbog nikog drugog, onda zbog svoje curice.