ja vjerujem da barem dijelom naše misli oblikuju tijek događaja koji nam se događaju.tako da moraš misliti na bebu,na to da te ta beba treba i da se zbog nje moraš sabrati,stisnuti zube i odraditi taj porod "muški".ali točno znam kako ti je kad si u bolnici sa tom dijagnozom.ja sam još imala i zabranjene posjete,katastrofa!sjećam se da sam prije carskog samo mantrala bože,molim te moram biti sa svojim djetetom,molim te da budemo dobro.i to me ful držalo,ta neka želja da se "borim" zbog djeteta.tijekom operacije sam čula ili sam to halucinirala (bila sam na općoj) "beba je dobro" i kada sam to čula kao da me neki mir preplavio preko cijelog tijela onako nestvaran,božanski mir i opet sam kao tonula u nesvijest,i sjećam se da sam pomislila,bože hvala ti što je dijete dobro,ali daj molim te,samo da ga još i vidim.. 8) i tako sam ja malo pomalo žicala boga i na kraju užicala happy end.