Do kada postoji opasnost od gubitka djeteta?

[bebano]

Drage moje,

citam ovu temu 'gubitak andjela' i strasno me je rastuzilo..
I sama sam u 19 tjednu i prosto me neka jeza uhvatila, pogotovo poslije citanja ove tuzne price. Molim vas, ja sam mali glupko po tom pitanju, do kada postoji opasnost od gubitka djeteta.. Mislim, mozda je glupo pitanje, ali ono imaju li neke kriticne sedmice. Znam da je kritican period prvo tromjesecje, ali vidim da zenice gube svoje andjele i u kasnijim sedmicama. Bas me je nesto strah . Prvo mi je djete, a nisam bas mlada mama.

[andiko]

draga bebano, strah od smrti djeteta postoji valjda do naše smrti :/
Moraš vjerovati da će sve biti u redu i to je to. Samo se opusti i guraj dalje

[andiko]

a što se trudnoće tiče - ma bolje da ne govorim ništa negativno...i sebe deprimiram. Samo 8)

[Care Bear]

ja sam se već dva puta othrvala napasti da uopće otvorim Gubitak anđela i pročitam, i još nisam, baš zato da ne mislim o tome jer bi me sve to strašno pogodilo.
Ja sam sad u 35. tjednu, no od 10. tjedna maltram doktoricu s pitanjem, kad beba može preživjeti najranije, koliko mora biti teška i slično, i to me do danas nije napustilo iako sam svjesna da se moja curka sad rodi da stvarno ne bi bila neka velika drama, ali svaki dan u buši je bolji za bebu.
Uz dobru medicinsku skrb, dobrog doktora i svoju vjeru, bit će sve uredu.

[zhabica]

draga bebano, strah od smrti djeteta postoji valjda do naše smrti :/
Moraš vjerovati da će sve biti u redu i to je to. Samo se opusti i guraj dalje

potpis, potpis i potpis! think pink! bolje da ni ne otvarate te tuzne topice, meni je tako zao kad se nekome nesto ruzno dogodi ali ne znaci da ce se nekom drugom to isto ponovit, zato gustajte! trudneste, zdrave i vesele i rodit cete predivnu i najsladju djecicu na svijetu!
pusa velika!

[bebano]

Drage moje hvala vam puno.

Dobro je Andiko rekla i to je sigurno tako. Taj ce strah postojati dok smo mi zivi.

I da, i ja sam sve 'obilazila' oko ove teme i onda kada sam je otvorila samo sam se nasekirala.

Ali ipak ako se nekome desilo ne znaci da ce i nama. Zato sve moramo think pink .

[kerida]

ajme kad ovo čitam, zaključujem da smo sve valjda iste.
ja sam par puta otvorila i nisam čitala, jer znam sebe i bolje da nisam.
što se tiče straha on se javi odmah i kako su cure rekle traje vječno samo sa vremenom naučiš živjeti sa time i nekako se uvjeriš da će sve ići svojim prirodnim tijekom.
ja sam u prošloj T bila još gora nego sad, čekala sam da prođe prvo tromjesečje, pa da prođe 24-ti tj ( prva mogućnost preživljavanja), pa da dobije 1000g, pa ovo , pa ono i sve sam luda mislila da će strah otići ako ja dočekam to nešto.
plava kakva jesam tek dobrano nakon Ivinog rođenja i perioda baby bluesa koji je po tom pitanju strahova očajan, sam shvatila da ja tu ne mogu baš ništa osim da počnem pozitivno misliti i na svaku debiloznu misao odgovorim sa 10 pozitivnih.

[bebano]

Kerida u pravu si sve smo iste .Uplasene mamice. Zato pisemo ovdje, pa se na srecu nadje neka hrabra zenica koja nas 'razbije' svojom pozitivom i hvala svakoj na tome. Ja sam bas taj tip kome treba lupiti trisku i reci 'ne budali ako se nekome desilo ne znaci da ce i tebi'. Sta mogu kada sam po prirodi preosjetljiva i prebrizna.
A Kerida sorry sta ovo znaci baby blues? Jel to neki period u odrastanju djeteta koji je problematican?? Sorry ako je glupo pitanje, vidis da nisam bas skroz ok od svojih briga .

[ivana83]

baby blues je najobičnije rečeno, tuga i briga koja uhvati neke žene nakon poroda.
malo proguglaj, ima dosta o tome. sjećam se moje susjede, samo je plakala, govorila kako se ostvarila kao majka s prvim djetetom, što joj je ovo drugo trebalo i tako. stvar je u hormonima, valjda.
danas obožava svoju malu mišicu,

[emira]

ja sam se već dva puta othrvala napasti da uopće otvorim Gubitak anđela i pročitam, i još nisam, baš zato da ne mislim o tome jer bi me sve to strašno pogodilo.
Ja sam sad u 35. tjednu, no od 10. tjedna maltram doktoricu s pitanjem, kad beba može preživjeti najranije, koliko mora biti teška i slično, i to me do danas nije napustilo iako sam svjesna da se moja curka sad rodi da stvarno ne bi bila neka velika drama, ali svaki dan u buši je bolji za bebu.
Uz dobru medicinsku skrb, dobrog doktora i svoju vjeru, bit će sve uredu.

Draga, ja ti preporučam toplo da što prije otjeraš takve misli!!! Ne opterećuj se tjednima i utuvi si u glavu da će ti se beba roditi u terminu, velika i zdrava.
Govorim ti iz iskustva, ja sam do 16 tj. mirovala zbog krvarenja, ali sam bila u tako velikom strahu koji me nije napuštao tako da sam nastavila mirovati iako nije baš bilo potrebe, isto sam čitala o prijevremenim porodima, brojala tjedne... i na kraju sam sama sebe dovela ( to sam 100% sigurna, jer medicinski razlog nisu našli) da jedva izdržim do 34 tj. trudnoće kada sam i rodila...

[šefika]

ja sam mirovala do 16 tj...više nema potrebe...a pitanja uvijek postoje...
što više znam više se mučim...
u prvoj trudnoči nisam ni znala za ovaj forum i nisam imala gdje čut sve ove tužne priče...
s trudnoča je bila uredna...
a sad 1000 zašto 1000 zato...

[kerida]

bebano kako ti je ivana83 rekla to je neka vrsta tuge , a ja bi rekla blaga depresija koja se javlja nakon poroda.
ja sam ga imala trajalo je oko tjedan dana i nije nimalo ugodno.
imaš sto strahova za bebu uz osjećaj da nisi uopće dorasla zadatku.
ja sam samo plakala, sad je pomalo i komično kad se sjetim za što sam sve plakala i što mi se sve činilo problemom, ali u tom trenutku nisi sposoban normalno razmišljati.
traje obično kao kod mene par dana i onda nekako dođe sve na svoje, za razliku od prave postporođajne depresije koja zahtjeva liječnički nazor i terapiju lijekovima.
dobro se informirati o tome, mislim da je bila situacija da nisam znala da baby blues postoji, što je i da će brzo proći da bi mi bilo još gore, a po mojoj procjeni se javlja i puuno češće nego što žene poslije žele priznati

[bebano]

Drage moje,

hvala vam puno na savjetima. Ovaj nas forum je odlican i puno pomaze.
Ma nisam ja bas u takvom stanju da me sada hvata depresija, nadam se da i nece, ali ipak kada procitam nesto tuzno, uhvati me blaga panika. Medjutim uz vas, prodje sve jako brzo .
A strah za bebicu je valjda normalan, samo jasno da ne treba pretjerivati.

[Stijena]

meni je moj gin u prvoj trudnoći još rekao kad sam ga na svakom pregledu zatrpavala pametnim pitanjima, da mi ne želi niti pričati čega se sve oni po bolnicama nagledaju jer da mi to sve ispriča, nikad ne bih išla roditi

Sve je moguće u svakom trenutku.
Mislim da je presudno trudnoću redovito pratiti i to s dovoljnim brojem uzv-a (iako su neki kategorički protiv toga, ali ja nisam), imati ginekologa u kojeg možeš imati povjerenja u svakom trenutku i kojeg možeš dobiti i na mobitel u kriznim situacijama (kao ja svog ) i tek tada se jedna trudnica puna strahova može koliko-toliko opustiti. Najgore od svega mi je što do najgorih stvari dođe bez obzira na to kako se netko odnosi prema trudnoći i svojem tijelu, čovjek se u svemu tome osjeća potpuno bespomoćno.
Nisam nikada imala nekih većih problema u trudnoći, ali i radi nekih manjih (hematom u 11.tj) znam da sam ostatak trudnoće bila sva na smrt isprepadana, pa samo mogu zamisliti kako je ženama koje su već izgubile

[sir_oliver]

moj savjet ti je, a ja sam otvorila onaj tužan topic, da što manje misliš o ružnim stvarima, da što manje čitaš o takvim stvarima bilo na netu ili knjigama. čitaj o dojenju, o razvoju bebe, o kilogramima, pelenama, kolicima... šetaj se, druži se s prijateljima, čitaj knjige. i prije svega uživaj u trudnoći

[zhabica]

moj savjet ti je da što manje misliš o ružnim stvarima, da što manje čitaš o takvim stvarima bilo na netu ili knjigama. čitaj o dojenju, o razvoju bebe, o kilogramima, pelenama, kolicima... šetaj se, druži se s prijateljima, čitaj knjige. i prije svega uživaj u trudnoći

potpis.
sir oliver ti si snazna zena kad i u svojoj tuzi razmisljas i o drugim ljudima!

[teta]

ja se još borim otvoriti ili ne jer sam po prirodi turbo radoznala, a trenutno sam u fazi kad me rasplače i reklama za deterđent
pokušavam isto tako što više razmišljati pozitivno, a crne misli otjerujem druženjem s ljudima jer tak nekak ne razmišljam toliko kao kad sam sama

[sir_oliver]

sir oliver ti si snazna zena kad i u svojoj tuzi razmisljas i o drugim ljudima!

hvala.
najviše snage mi je dala jedna žena koja nije toga ni svjesna.
da ne pišem na ovom topicu, jer je žalosno, evo link. radi se o postu sammy negdje pri dnu stranice http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...light=#1367021

[pinocchio]

promijenila sam naslov topica tako da bude jasnije o čemu se radi

cure, kopiram o baby bluesu iz teksta s našeg portala.

"BABY BLUES"
Postporođajna tuga ili baby blues javlja se 2 do 5 dana nakon poroda, traje do mjesec dana te ga doživljava 80% - 90% žena.
Veliki utjecaj na ovo stanje, osim psihičkog stresa zbog samog poroda, imaju i hormonalne promjene koje se događaju za vrijeme i nakon poroda, zatim umor i neispavanost, bol uzrokovana epiziotomijom ili carskim rezom, mastitis, ili bilo koji drugi problemi sa zdravljem mame ili bebe. Također, nakon prvih par dana mami i bebi su manje dostupni raznorazni sistemi socijalne podrške (muž, ako je i dobio par slobodnih dana zbog rođenja djeteta, mora se vratiti na posao, bake i prijatelji prestaju intenzivno pomagati...).
Glavne su karakteristike postporođajne tuge manjak energije, slabost, ranjivost, nagle promjene raspoloženja, plačljivost, zbunjenost. Mnoge žene osjećaju da je beba prevelika odgovornost za njih, oplakuju gubitak svoje slobode ili su pak uvjerene da ih nitko ne voli i ne može voljeti. Treba naglasiti da su svi ovi simptomi pojačani kod žena koje su rodile carskim rezom ili pak kod žena koje same odgajaju svoje dijete.
Baby blues proći će sam od sebe, potrebno je samo nekoliko dana odmora i velika podrška i pomoć okoline.

držite se

[Loryblue]

trudnice drage, uživajte u trudnoća jer su vam crne misli ono što vam najmanje treba.
kao i veselje, vaša beba osjeti i vašu zabrinutost, a i te crne misli koje vas muče.

okrenite sklopku u svojoj glavi ma kakvu tužnu priču čule i razmišljajte kako se vama i vašoj bebi ne može ništa ružno dogodit.
mene su takve misli pratile cijelu trudnoću i trudnoća mi je bila predivna. jednostavno, kad sam ostala trudna (a nakon duuuugo vrimena pokušavanja) samo sam sebi rekla: sad kad sam napokon trudna nema toga lošega što bi se u mojoj trudnoći moglo dogodit. pa bog nas je nagradio trudnoćom i zato će ona bit predivna, a i beba kad se rodi isto tako.

pozitivno razmišljanje je najvažnije.

[ana.m]

Uf, uf, sto puta sam u glavi ovo prošla i temu "gubitak anđela" sam pročitala ali samo zato jer sam ja svoje rodila...A strah?
Uf, mislim da ga se nećemo riješiti do naše smrti...
A opasnost? Nažalost dešava se od najranijih tjedana do najkasnijih i mislim da mi tu ne kožemo ništa ako je sudbina takva.
Mislim da je najbolje ne misliti na to, uživati u svakom danu i raditi ono na što mi možemo utjecati!
Ovu trundoći sam puno iše znala, puno više čitala sve i svašta i bilo mi je teže, bilo me više strah i zaključila sam da mi je baš bilo lijepo onako u "neznanju".
Mazi bušu i uživaj, ne opterećuj se previše tužnim sudbinama jer ti ništa lijepoga neće donjeti, samo ćeš se brinuti, misliti, kaj ako meni....To nije ni dobro ni zdravo.

[Care Bear]

Hvala curke na podršci! Mene su strahovi malkoc napustili kad je beba imala 1800gr jer je u mojoj glavi njena težina povezana s mogućnošću preživljavanja.
U trudnoći u kojoj mi je dijete imalo teške anomalije i morala sam na pobačaj, ja sam od početka trudnoće kopala po netu što bi sve moglo poći po krivu! danima sam kopala, i na kraju sam bila uvjerena da sam na neki način time i doprinijela svemu lošem!
U ovoj trudnoći sam se prvih par mjeseci ponašala ko zadnja glupača i tuka, totalno neinformirajući se ni o čemu, nego samo odlazeći kod doktora i slušajući što mi ona kaže. I onda kad je prošlo onih kritičnih tri mjeseca, malo sam krenula gledati razvoj bebe i što majka može očekivati u trudnoći, ali samo s pozitivne strane!

[Stijena]

a najgora mi je glupost kad žene drže trudnoću u tajnosti (i pred najbližima) da ne ureknu da se nešto ne dogodi :/
Po meni ako se mora dogoditi, dogodit će se, držao to netko u tajnosti ili ne. A roditelji će patiti tako i ovako, znao netko ili ne znao....

[manal]

potpisujem sve ovo o pozitivnim mislima, iako ne dolaze bas lako these days... mislim da cu par dana apstinirati od foruma, nego umjesto toga citati Louise L. Hay ili Dalai Lamu Good vibrations svima!!! :D :D :D

[Nerka]

evo da vam se pridružim s istim strahovima kao i vi, samo se ne usuđujem izreći naglas jer mm odma poludi i neće ni da ćuje o negativnim mislima... a da budem iskrena, ja... kao da sam oduvjek znala (neki glupi osječaj) da ću imati problema za zatrudnit, ali isto tako sam vjerovala u uspjeh iz prve (IVF)... sada sam u 19-om tjednu i mislim... moramo misliti pozitivno i vjerujem da će sve biti OK!!! Puno sreće svima :D

[sandraf]

probaj se ne sekirati i ne zamarati takvim strahovima, misli pozitivno.

[crvic]

meni je ovo treca trudnoca, dvije prije su zavrsile missedom, na zalost.
od pocetka trudnoce stalno nesto strepim i strahujem i sada, na ulasku u 37. tjedan, sam shvatila da sam si dala tako malo prilike uzivati u trudnoci.
jako mi je zao zbog toga jer ne znam iz kojega sam razloga brinula. trudnoca mi je, do sada, bila skolska, cak nisam imala niti gljivice. ali, stalno sam strepila.
prvo da docekam 28. tjedan, pa da prodje 34. tjedan......
stvarno se treba opustiti i dozvoliti si uzivanje u svakom danu.
na zalost, u ovoj sam puno toga propustila, ali nadam se da ce biti jos koja i da necu vise zakidati niti svoje dijete, a niti sebe.

[sweety]

Pročitala sam naslov, te priznajem nisam uopće čitala komentare, iz razloga što sam prije tri mjeseca odlučila ne čitat negativne priče, ne zato što ih ne želim čut, već zato što me toliko dojme da i sama suosjećam sa napaćenim ljudima te se nakon toga stvarno loše osjećam.
U vremenu sam kad se treba radovat i pozitivno razmišljat, te ne ostavljat uopće prostora negativnim stvarima... Stvarno mislim da mi sad teške priče nisu potrebne.

Ono što sam htijela komentirat na naslov "Do kada postoji opasnost...":

Pa do kraja našeg života...
Niko nam ne može reći i garantirati što će i što se neće dogodit za jedno godinu, dvije deset ili dvadeset...
Bahato razmišljanje da nećemo nikad biti bolesni, stari, dotučeni nečijim gubitkom ili bilošto tog tipa, je samo reakcija našeg ega.
Sa druge strane, neprestano razmišljanje o tragedijama je također loše za naše psihičko zdravlje.
Mislim da treba živjeti ovaj trenutak "punim plućima" i dati sebe koliko god možemo, a ako nam se dese nedajbože neke teške stvari, pristupit tome "hladne glave" i razumno...
Jer nikad ne znamo što nam nosi sutra...

Želim vam svima najbolje!

[Pliska]

Pa opasnost uvijek postoji i mislim da nemožemo toliko utjecati na neke stvari. Nažalost uvjek je bilo i uvijek će biti tužnih priča i to u svakim tjednima trudnoće.

Jel me strah? Pa naravno da jest. U prvoj T. nisam znala puno toga ali isto sam brinula kad se malac nebi javljao neko vrijeme. Desilo se nažalost da je jedna moja poznanica rodila sa 7 mj. i bebica je umrla nakon 2 dana. Sasvim je razumljivo da me to bilo uplašilo. Sada se povijest ponavlja jer sam upravo jučer čula isto za jedne poznanike da je bebač rođen 5 tjedana ranije umro drugi dan. Iskreno mi je žao jer to se stvarno nikome nebi trebalo desiti, ali dešava se i oni nisu nikako mogli utjecati na to.

Imam sina od 7,5 godina i vjerujte mi da me svaki dan strah da ga ne izgubim. Pa mediji su prepuni tragedija i normalno da me strah. No to me ne sprečava da uživam u svom prekrasnom sinu i ovom bebaču koji nam dolazi uskoro. Uživam u pripremi, kupovini, maštanju i njegovim stalnim pokretima

[očalinka]

U prvoj trudnoći nisam znala niš, pa se nisam osobito ni bojala.No, do druge i u drugoj sam podosta toga naučila, tako da sam svako toliko gledala dal mi šta curi, kapa i sl.,umjesto da sam se opustila i uživala.
To preporučujem svim zabrinutim trudnicama, da se opuste i uživaju u pokretima svojih bebica, u štucanjima, u jakom lupanju kada su mame gladne.....da miluju to prekrasno stvorenje u trbuhu ....

[andiko]

a najgora mi je glupost kad žene drže trudnoću u tajnosti (i pred najbližima) da ne ureknu da se nešto ne dogodi :/
Po meni ako se mora dogoditi, dogodit će se, držao to netko u tajnosti ili ne. A roditelji će patiti tako i ovako, znao netko ili ne znao....

Stijena, ja svojima nisam htjela reći do 4. mjeseca T. Nisam izdržala....jer je sve bilo savršeno, pa smo im rekli sa 2,5 mjeseca.
Ne zato jer sam mislila da će se nešto dogodit ako kažem, nego zato što nisam htjela bit u poziciji da moram objašnjavat svima šta se dogodilo ako se nešto dogodi.
Ah vi žene koje zatrudnite kad hoćete, ne možete to razumijet.... Da se nešto jest dogodilo, mama i sveki bi umrle od tuge (i gnjavile mene do bola). Ovako dok čekaju da zatrudnim, samo su malo dosadne, i to je to.
Trebaš si razmislit kako je kad trudnoću ne možeš ostvarit godinama....

Raspisah se ja