Dosta sam detaljno pogledao sve ove teme i postove sa neobičnim i tužnim ljudskim sudbinama i pomislio da bih možda upravo ovdje s vama mogao podijeliti dio svoje životne priče. Iako nikada nisam bio na ovom mjestu jednoroditeljnih obitelji, nije mi doduše čak ni palo na pamet da takav izraz postoji, a kamo li da se mene može dotaći, znao sam ipak tu i tamo svratit po savjet na Rodu dok je supruga bila u trudnoći i mirovanju s problemima, na čemu sam ovakvom mjestu iznimno bio zahvalan što postoji.

Uglavnom primjećujem da baš kao metodom DNK analize s 99,99% točnosti utvrđujete da su uvijek muškarci glavni krivci sukoba, razdora u obiteljima, prevara i pronevjera povjerenja, pa s obzirom da me iz vlastitog iskustva zaboli u duši svaki puta kada to čujem kako se ženska "nevinost" postavlja na pijedestal nedodirljivosti odlučio sam pustiti glas onog jednog promila - jednog neispunjenog roditelja i izdanog muškarca.

Dakle, kronološki redom... Prešao sam tridesetu, prošao svu onu mladalačku znatiželju u istraživanju prolaznih avantura i silno žudio za obitelji, malom vriskavom dječicom i emotivnom sigurnošću oslonca koji ti daje voljena osoba. Ostavio iza sebe dugu vezu u kojima nisam bio sretan i ispunjen, niti vidio u njoj zrelost i dugoročno potpunu sreću i nekim čudom dogodi mi se odjednom osoba koju svatko od nas priželjkuje kao potencijalni ideal za cijeli život. Imali smo prekrasnih i emocijama burnih nekoliko mjeseci prave zaljubljene idile, izlete, putovanja, svakodnevne susrete, more. Ništa nije bilo teško i naporno, nije bilo svađa ni razmirica, sve smo radili na krilima zadovoljstva i slatkog međusobnog iščekivanja. I tako nakon samo par mjeseci uslijedile zaruke, nakon pune godine začeto dijete, pa vrlo brzo vjenčanje, rođenje djeteta, kupovina i opremanje stana. Čovjek bi rekao čista idila, možda pomalo dinamičnog razvoja, ali sve bi to bilo sasvim podnošljivo, čovjek bi to izgurao beskrajno lako na krilima obiteljske sreće, da cijelo vrijeme ne strijepi u ružnim slutnjama, a nakon samo par mjeseci braka konačno ne shvati da je sve to samo jedan veliki prazan scenarij osobe bez duše i obraza, koju nikad nije niti upoznao u pravom svjetlu! I onda Vam se sva maštanja, sve te ljudske idile i priželjkivanja svedu na jednu gorku sudbinu. Probudite se odjednom bez tih ružičastih naočala i shvatite da ste u idealiziranju nepostojećeg i prilagođavajući se vječno ispunjavanju prohtjeva drugome, zaboravili živjeti za sebe i pitate se u čudu da li je to sve uopće moguće doživjeti, osim u onim devijantno sceniranim latinskim sapunicama? I s jednim osobito trpkim okusom u ustima i suhim grlom, shvatite da život ima i svoju tamnu stranu... jako jako tamnu.

Bio sam izuzetno predan toj ženi, jer sam taj osjećaj sigurnosti da s nekim želiš podijeliti ostatak života priželjkivao intenzivno zadnjih 10 god života i osjećao i želio dati sve od sebe da se taj osjećaj ničime ne naruši, a kamo li slomi ili iščezne. Vjerovao sam prvih nekoliko mjeseci naše veze da imamo doista idilu, obostrano jednako čvrstu i priželjkivanu, a onda su počele tihe sumnje. Njeni bjegovi i odlasci, kasnovečernja dopisivanja, otkrivanje prvih sumnjivih poruka na mobitelu. No sva moja pitanja o razlozima takvog ponašanja i nastojanja dobiti racionalna objašnjenja, ona bi svodila na moju ljubomoru i posesivnost i svađalačkim napadom zauzimala svoju obranu. Na svako pitanje održava li staru vezu budnom, odgovarala bi franetičnim bijesom, nerijetko i šamarima i šakama - kako je to uopće mogu i pitati, kad ona s njim nema ništa. Nisam neki nedorasli muški papak, ali nisam ni vraćao udarce, učili su me da ženama na uzvraćam, tiho sam ih podnosio, vjerujući ipak da imam posla sa zrelom normalnom ženom koja vjerojatno ne bi ni bila sa mnom da voli drugoga - pa na kraju krajeva nitko je i ništa ne veže. Ni prvi ni zadnji prekid veze ili zaruka. I s tim mislima bih uvijek iznova mirio sumnje u sebi i to bi me nekako uvjeravalo da griješim u svojim sudovima. Ipak volio sam je... i vjerovao sam da imam odlučnu ženu pred sobom koja sa mnom doista zrelo planira obitelj. A kad Vas netko u to uvjerava željom za vašim djetetom i planiranjem vjenčanja, onda ostanete bez racionalnog razoga sumnjati.. prestanete razmišljati o strahovima, o labilnosti takve veze i nekako zaista počnete pripisivat sumnje svojoj "ljubomori". Međutim njena sve jasnija odsutnost iz dana u dan raste, kao da postaje neoprezna u tome... udaljuje se, ne osjećam više njenu bliskost iako svaku večer legne kraj mene i jutrom se budi.. nervoza raste, svađe se nastavljaju, postaju sve žešće.. nakon posljednje odlazi odlučno živjeti majci i iako se viđamo kao neki pubertetlije i održavamo kontakt mobitelom i sms-om, mi u stvari više od mjesec dana ne dijelimo postelju, ni ljubav, a odavno već ni prijateljstvo. Postajemo kao emotivni nomadi.. kao zombiji ljubavi... ili navike ili je to samo jedan od nas dvoje... planiramo vjenčanje, a ona na očigled bježi od osobe s kojom to planira! ružan osjećaj... razdoblje puno neizvjesnosti... slutnji, prevrata... pa opet slutnji, nemira i pronalaženja smisla u tome svemu... ipak je to velika odgovornost... obitelj... ne prihvaćaš da bi jedna inteligentna, osvještena osoba tome prilazila s neozbiljnošću... hvataš se za tu slamku, a opahuje te bura unutanjih nemira...

i onda tračak svjetlosti donosi plusić na pločici testa trudnoće... oči ti ispune suze radosnice... faco - bit ćeš otac!!!

zar ima šta ljepše, ponosnije i željenije za čovjeka koji se tome nada puno desetljeće... čovjeka koji gori za djecu, topli dom, dragu privrženu ženu... za obitelj! al ne krijem da se sa suzama miješala i slutnja, opet onaj grozni osjećaj teško narušenog povjerenja, koja je gasila raskoš i nevinost euforiji roditeljstva... sumnja da je termin začeća pao u vrijeme neviđanja... al ne, ma možda ipak griješim, možda i liječnici griješe s terminom začeća... i opet razmišljaš, ma ne to ne može biti istina, to se ne bi dogodilo u stvarnosti... i kao da sam živio u staklenom zvonu naivnosti, pokušavam naćuliti uši zaviriti u najdalju svijet, jesam li ikada čuo da je to ijedna žena svjesno napravila nekom čovjeku? nisam li (!?) ako i jesam hitro zaboravih...

dolazi vjenčanje... prolazi... sad smo muž i žena, suprug i supruga... budući roditelji u iščekivanju malog djetešca... opet nalazim tragove sumnje na ispisu računa... ona opet odlazi od mene, bez ijednog suvislog objašnjenja... godišnji provodim tražeći stan - ona na moru... nalazim ga... stariji stan, pa je potrebno urediti... uređujem... ne želi u njega dok nije oglancan do sjaja... vrijeđa takav pristup i takve riječi, jer daješ sve od sebe, a ona ni da bi pogledala, ali pripisuješ hormonima, trudnoći u zadnjem stadiju i ne buniš se... proći će, a ionako možeš sve sam... u stvari nisi ni očekivao njenu pomoć i prisutnost, samo moralnu podršku, dobru volju navratit vidjet kako radovi prolaze... al neka... proći će i to!

dolazi porod.. ne želi tvoju prisutnost na porodu.. ti želiš, jer si odvijeka zamišljao da ćeš jednog dana kad dođe čas tamo dosita biti, čuti prvi plač djeteta, biti potpora ženi koja rađa novi život... ne shvaćam kako se na kraju mogu naći ljudi koji su toliko različiti da se i u tome ne nalaze... na kraju kompromis... bio sam... u iščekivanju iza staklenog zida samo su negdje u podsvijesti su tiho tekle riječi oliverove pjesme "u dugom bijelom holu tek koraci su moji i sjena sto me prati al' duge su minute..."

začujem plač djeteta... potekle suze... dojam je neopisiv, ježim se i sad...

pitala me kasnije, jednom, da li me tad bilo strah za nju... ne znam da li sam bio sebičan ili samo siguran da je to samo rutina carskog reza, pa nisam ni pomislio na tu mogućnost ili naprosto previše uzbuđen od iščekivanja tog prvog udaha života! al dosita nisam razmišljao na strah... trebam li se toga sramiti?! osjećao sam kao da mi zamjera što nisam na to pomislio...

nisam otac koji je doživio dijete kao nužnu obavezu, nego kao voljeno i odavno željeno biće... posvetio sam se ama baš svemu koliko i majka... jedino ga još dojit nisam mogao... imali smo dogovorene ritmove buđenja na smjene... sve je naizgled funkcioniralo, ja sam uživao u osjećaju roditeljstva... nije dugo trajalo.. mjesec, mjesec i po... preselila se majci... s djetetom... naime nisam sterilno očistio prašinu ispod kreveta - bila je jedna od zamjerki oko koje je trebalo histerizirati i zapakirati dijete u kolica i na hladnoći od -10°C uputit se pješke, demonstrativno... ponekad sumnjam u zdravi razum te žene, al opet sam našao neko racionalno objašnjanje - ma možda je blaga postporođajna trauma, čitao sam o tome, pričali mi... zvao sam svoju majku da joj bude na pomoći, ali ni to nije bilo dovoljno, "bijeg" je opet bio neminovan...

i tada nekako prevrat svega - kao dugo očekivan glas prosvjetljenja u toj životnoj kalvariji... javlja se njena prijateljica, mailom, pita kako smo šta radimo, kako je trudnica, jel rodila, jesmo li uselili u stan... objašnjavam kako je vrlo osjetljiva, kako non stop traži prostor za biti sama... i tada malo po malo otkrivam sve ono što me tišti i što sam oduvijek u sumnjama pokušavao zanijekati! i na zaprepaštenje saznajem istinu, kao bujicom je izletjela istina kao da je sa duše te djevojke opao težak kamen tereta savjesti, kad mi je iznijela sve što zna! "bog mi je svjedok da sam joj željela doprijeti do savjesti i preklinjala je da se ne udaje za čovjeka kojeg ne voli...ona je u njemu vidjela oca i ljubavnika...to je patološka ljubav...ne nalazi krivca u sebi, pružio si joj nesebično sve, ona to nije znala prepoznati..." samo neke su riječi koje su u tom mnoštvu drugih danima poslije odzvanjale mislima... moja žena je cijelo vrijeme vodila dvostruki život... ostajem skamenjen... sve sumnje su bile istine... sva njena uvjeravanja bile su prljave laži... dugo dugo još dana provodim sam sa sobom u šutnji... nepribran i nespreman za takvo saznanje... kao da je tijelo obavljalo sve dnevne obaveze u ritualu spontane navike, a duh odsutan izgubljen negdje tiho plovio daleko izvan tijela ni ne trudeći se shvatiti zašto je takva trebala biti sudbina...

ženina majka se razboli, operacija tumora... skupim još toliko snage da joj ne kažem u toj bolnoj situaciji kako sve znam... selim u stan njene majke da joj budemo na pomoći pri oporavku... prva 3-4 mjeseca djetetova života u skučenom stanu s bolesnom majkom i psom... ni prvi ni zadnji ljudi koji žive u takvim skučenim uvjetima, ali mi to nismo iz neimanja biti prisiljeni, jer imali smo renovirani novi stan, a bitnije od svega imali smo i malu dvomjesečnu bebu, a alternativa je mogla biti suprugina sestra ni približno opterećena takvim stanjem, koja je mogla preuzeti brigu za majku, ali nema veze... nije problem biti čovjek... problem je što to nitko ne želi vidjeti, a kamo li cijeniti ili ne daj bože iskazati u toploj zahvalnosti... ma al ni to ti nije bitno kad to radiš iz poriva ljudskosti, dok te ta ista žena koju tri mjeseca njeguješ, mjenjaš posteljinu, hraniš i oblačiš, nakon svog oporavka, ne istjera na marš iz tog stana, a radi perfidne insinuacije njene kćeri - moje supruge, u kojoj ja doista ničime kriv, a kamo li zaslužio takav način odnosa...

to je kap koja je prelila čašu do kraja! a toj ženi više nikada nisam prešao kućni prag!

a i saznao sam da je uz to u tom dvostrukom životu moje supruge, upravo joj majka bila najveća potpora, kao osoba potekla iz male gradske sredine, njoj je imponiralo što joj kćerka 7 god. izlazi s liječnikom - iako oženjenim čovjekom, 20 god. starijim, ocem dvoje djece i jednim vanbračnim i s još 5 afera iza sebe... ali ipak liječnikom!

to je bio ujedno kraj i dvogodišnje agonije sa nevjerom moje supruge i nametnutom farsom, izdajom svih ljudskih osjećaja, sigurnosti i povjerenja... nešto što nas je zauvijek obilježilo strancima... a meni na najsuroviji način napokon otvorilo oči... dugo me tištilo šta sam trebao učiniti u životu... kako sam se trebao postaviti? biti pokvareni gad? uhoditi? unajmiti detektiva? ili naprosto dati sve od sebe i dokazati da si čovjek... prepustiti se povjerenju i dokazivanju sebe, a ne istraživanju nečijeg povjerenja!

i što sad? nakon svega ostalo je dijete... ostao je neispunjen osjećaj roditeljstva... zauvijek uništeno djetinjstvo jednog malog bića u ispunjenju njegovih radosti s oba roditelja! uništen ideal jednog roditelja koji je zrelo i svjesno želio dijete, želio ispuniti svoj roditeljski bitak u pružanju potpune ljubavi u zajednici obitelji... nisam želio puno, ne žudim ni za vilama, ni za skupim autima, ni za bjesnim plazmama, ni skupim putovanjima, ni ljubavnicama... realan sam i racionalan... želio sam samo mirnu toplu obitelj, povjerenje osobe s kojom je gradim i zadovoljstvo u dušama novih malih srdaca koje stvaramo... dobio sam nož u leđa, nepovratne trenutke života odpuhnutog u vjetar, neostvareni san i beskrajnu tugu...

kad vam netko iz kreveta uzme dijete, i otme vam ga iz naručja iz svih navika koje ste mu pružali... osjetite užasnu bol... beskrajnu tugu... golemu emotivnu prazninu... i notorna je laž da samo majke to osjećaju i mogu... osjećaju itekako i očevi... to dijete nikad ne može biti samo moje... nikada uvijek uz mene... a da bih ga viđao morao sam mjesecima obijati vrata socijalnih službi, psihologa, odjela maloljetničke delikvencije...

i kad sam ga dobio viđati, iskorišten je kao predmet majčinih ucjena i maltretiranja, manipulacije... nikad nije osjetila i shvatila da dijete treba imati oca.. da nije bitna samo novčana alimentacija, da je bitan kontakt oca i djeteta... ljubav... osjećaj sigurnosti i stvaranja povjerenja između tate i sina...

mjeseci bračne i predbračne nevjere i sumnji, agonija strepnje i nesigurnosti, pretvorila se odjednom u borbu za vlastitu egzistenciju, za dijete, za njegove osjećaje i doživljaj da uopće ima i oca... borbu za roditeljsku ljubav... i kakav je to ljudi na kraju život? ja ga nisam priželjkivao, nisam se pripremao za njega, niti ga takvim kovao... dan danas tražim način kako se njemu prilagodit... iz dana u dan se učim živjeti s djetetom na daljinu, a zadržati osjećaj zadovoljstva i sreće... nisam ničime pridonio takvom životu, bio sam doista odan, predan, zaljubljen i željan obiteljskog mira, sigurnosti i topline... dao sam potpuno sebe osobi koja mi je ukrala i životni mir i snove... i još uvijek mi nije jasno kako uopće postoje takvi nedorasli ljudi, koji sudbinu i sreću drugih tretiraju kao zabavnu društvenu igru.. gdje im je ta granica svijesti i savjesti!?