Životna balada jednog tate...

[Tata!]

Dosta sam detaljno pogledao sve ove teme i postove sa neobičnim i tužnim ljudskim sudbinama i pomislio da bih možda upravo ovdje s vama mogao podijeliti dio svoje životne priče. Iako nikada nisam bio na ovom mjestu jednoroditeljnih obitelji, nije mi doduše čak ni palo na pamet da takav izraz postoji, a kamo li da se mene može dotaći, znao sam ipak tu i tamo svratit po savjet na Rodu dok je supruga bila u trudnoći i mirovanju s problemima, na čemu sam ovakvom mjestu iznimno bio zahvalan što postoji.

Uglavnom primjećujem da baš kao metodom DNK analize s 99,99% točnosti utvrđujete da su uvijek muškarci glavni krivci sukoba, razdora u obiteljima, prevara i pronevjera povjerenja, pa s obzirom da me iz vlastitog iskustva zaboli u duši svaki puta kada to čujem kako se ženska "nevinost" postavlja na pijedestal nedodirljivosti odlučio sam pustiti glas onog jednog promila - jednog neispunjenog roditelja i izdanog muškarca.

Dakle, kronološki redom... Prešao sam tridesetu, prošao svu onu mladalačku znatiželju u istraživanju prolaznih avantura i silno žudio za obitelji, malom vriskavom dječicom i emotivnom sigurnošću oslonca koji ti daje voljena osoba. Ostavio iza sebe dugu vezu u kojima nisam bio sretan i ispunjen, niti vidio u njoj zrelost i dugoročno potpunu sreću i nekim čudom dogodi mi se odjednom osoba koju svatko od nas priželjkuje kao potencijalni ideal za cijeli život. Imali smo prekrasnih i emocijama burnih nekoliko mjeseci prave zaljubljene idile, izlete, putovanja, svakodnevne susrete, more. Ništa nije bilo teško i naporno, nije bilo svađa ni razmirica, sve smo radili na krilima zadovoljstva i slatkog međusobnog iščekivanja. I tako nakon samo par mjeseci uslijedile zaruke, nakon pune godine začeto dijete, pa vrlo brzo vjenčanje, rođenje djeteta, kupovina i opremanje stana. Čovjek bi rekao čista idila, možda pomalo dinamičnog razvoja, ali sve bi to bilo sasvim podnošljivo, čovjek bi to izgurao beskrajno lako na krilima obiteljske sreće, da cijelo vrijeme ne strijepi u ružnim slutnjama, a nakon samo par mjeseci braka konačno ne shvati da je sve to samo jedan veliki prazan scenarij osobe bez duše i obraza, koju nikad nije niti upoznao u pravom svjetlu! I onda Vam se sva maštanja, sve te ljudske idile i priželjkivanja svedu na jednu gorku sudbinu. Probudite se odjednom bez tih ružičastih naočala i shvatite da ste u idealiziranju nepostojećeg i prilagođavajući se vječno ispunjavanju prohtjeva drugome, zaboravili živjeti za sebe i pitate se u čudu da li je to sve uopće moguće doživjeti, osim u onim devijantno sceniranim latinskim sapunicama? I s jednim osobito trpkim okusom u ustima i suhim grlom, shvatite da život ima i svoju tamnu stranu... jako jako tamnu.

Bio sam izuzetno predan toj ženi, jer sam taj osjećaj sigurnosti da s nekim želiš podijeliti ostatak života priželjkivao intenzivno zadnjih 10 god života i osjećao i želio dati sve od sebe da se taj osjećaj ničime ne naruši, a kamo li slomi ili iščezne. Vjerovao sam prvih nekoliko mjeseci naše veze da imamo doista idilu, obostrano jednako čvrstu i priželjkivanu, a onda su počele tihe sumnje. Njeni bjegovi i odlasci, kasnovečernja dopisivanja, otkrivanje prvih sumnjivih poruka na mobitelu. No sva moja pitanja o razlozima takvog ponašanja i nastojanja dobiti racionalna objašnjenja, ona bi svodila na moju ljubomoru i posesivnost i svađalačkim napadom zauzimala svoju obranu. Na svako pitanje održava li staru vezu budnom, odgovarala bi franetičnim bijesom, nerijetko i šamarima i šakama - kako je to uopće mogu i pitati, kad ona s njim nema ništa. Nisam neki nedorasli muški papak, ali nisam ni vraćao udarce, učili su me da ženama na uzvraćam, tiho sam ih podnosio, vjerujući ipak da imam posla sa zrelom normalnom ženom koja vjerojatno ne bi ni bila sa mnom da voli drugoga - pa na kraju krajeva nitko je i ništa ne veže. Ni prvi ni zadnji prekid veze ili zaruka. I s tim mislima bih uvijek iznova mirio sumnje u sebi i to bi me nekako uvjeravalo da griješim u svojim sudovima. Ipak volio sam je... i vjerovao sam da imam odlučnu ženu pred sobom koja sa mnom doista zrelo planira obitelj. A kad Vas netko u to uvjerava željom za vašim djetetom i planiranjem vjenčanja, onda ostanete bez racionalnog razoga sumnjati.. prestanete razmišljati o strahovima, o labilnosti takve veze i nekako zaista počnete pripisivat sumnje svojoj "ljubomori". Međutim njena sve jasnija odsutnost iz dana u dan raste, kao da postaje neoprezna u tome... udaljuje se, ne osjećam više njenu bliskost iako svaku večer legne kraj mene i jutrom se budi.. nervoza raste, svađe se nastavljaju, postaju sve žešće.. nakon posljednje odlazi odlučno živjeti majci i iako se viđamo kao neki pubertetlije i održavamo kontakt mobitelom i sms-om, mi u stvari više od mjesec dana ne dijelimo postelju, ni ljubav, a odavno već ni prijateljstvo. Postajemo kao emotivni nomadi.. kao zombiji ljubavi... ili navike ili je to samo jedan od nas dvoje... planiramo vjenčanje, a ona na očigled bježi od osobe s kojom to planira! ružan osjećaj... razdoblje puno neizvjesnosti... slutnji, prevrata... pa opet slutnji, nemira i pronalaženja smisla u tome svemu... ipak je to velika odgovornost... obitelj... ne prihvaćaš da bi jedna inteligentna, osvještena osoba tome prilazila s neozbiljnošću... hvataš se za tu slamku, a opahuje te bura unutanjih nemira...

i onda tračak svjetlosti donosi plusić na pločici testa trudnoće... oči ti ispune suze radosnice... faco - bit ćeš otac!!!

zar ima šta ljepše, ponosnije i željenije za čovjeka koji se tome nada puno desetljeće... čovjeka koji gori za djecu, topli dom, dragu privrženu ženu... za obitelj! al ne krijem da se sa suzama miješala i slutnja, opet onaj grozni osjećaj teško narušenog povjerenja, koja je gasila raskoš i nevinost euforiji roditeljstva... sumnja da je termin začeća pao u vrijeme neviđanja... al ne, ma možda ipak griješim, možda i liječnici griješe s terminom začeća... i opet razmišljaš, ma ne to ne može biti istina, to se ne bi dogodilo u stvarnosti... i kao da sam živio u staklenom zvonu naivnosti, pokušavam naćuliti uši zaviriti u najdalju svijet, jesam li ikada čuo da je to ijedna žena svjesno napravila nekom čovjeku? nisam li (!?) ako i jesam hitro zaboravih...

dolazi vjenčanje... prolazi... sad smo muž i žena, suprug i supruga... budući roditelji u iščekivanju malog djetešca... opet nalazim tragove sumnje na ispisu računa... ona opet odlazi od mene, bez ijednog suvislog objašnjenja... godišnji provodim tražeći stan - ona na moru... nalazim ga... stariji stan, pa je potrebno urediti... uređujem... ne želi u njega dok nije oglancan do sjaja... vrijeđa takav pristup i takve riječi, jer daješ sve od sebe, a ona ni da bi pogledala, ali pripisuješ hormonima, trudnoći u zadnjem stadiju i ne buniš se... proći će, a ionako možeš sve sam... u stvari nisi ni očekivao njenu pomoć i prisutnost, samo moralnu podršku, dobru volju navratit vidjet kako radovi prolaze... al neka... proći će i to!

dolazi porod.. ne želi tvoju prisutnost na porodu.. ti želiš, jer si odvijeka zamišljao da ćeš jednog dana kad dođe čas tamo dosita biti, čuti prvi plač djeteta, biti potpora ženi koja rađa novi život... ne shvaćam kako se na kraju mogu naći ljudi koji su toliko različiti da se i u tome ne nalaze... na kraju kompromis... bio sam... u iščekivanju iza staklenog zida samo su negdje u podsvijesti su tiho tekle riječi oliverove pjesme "u dugom bijelom holu tek koraci su moji i sjena sto me prati al' duge su minute..."

začujem plač djeteta... potekle suze... dojam je neopisiv, ježim se i sad...

pitala me kasnije, jednom, da li me tad bilo strah za nju... ne znam da li sam bio sebičan ili samo siguran da je to samo rutina carskog reza, pa nisam ni pomislio na tu mogućnost ili naprosto previše uzbuđen od iščekivanja tog prvog udaha života! al dosita nisam razmišljao na strah... trebam li se toga sramiti?! osjećao sam kao da mi zamjera što nisam na to pomislio...

nisam otac koji je doživio dijete kao nužnu obavezu, nego kao voljeno i odavno željeno biće... posvetio sam se ama baš svemu koliko i majka... jedino ga još dojit nisam mogao... imali smo dogovorene ritmove buđenja na smjene... sve je naizgled funkcioniralo, ja sam uživao u osjećaju roditeljstva... nije dugo trajalo.. mjesec, mjesec i po... preselila se majci... s djetetom... naime nisam sterilno očistio prašinu ispod kreveta - bila je jedna od zamjerki oko koje je trebalo histerizirati i zapakirati dijete u kolica i na hladnoći od -10°C uputit se pješke, demonstrativno... ponekad sumnjam u zdravi razum te žene, al opet sam našao neko racionalno objašnjanje - ma možda je blaga postporođajna trauma, čitao sam o tome, pričali mi... zvao sam svoju majku da joj bude na pomoći, ali ni to nije bilo dovoljno, "bijeg" je opet bio neminovan...

i tada nekako prevrat svega - kao dugo očekivan glas prosvjetljenja u toj životnoj kalvariji... javlja se njena prijateljica, mailom, pita kako smo šta radimo, kako je trudnica, jel rodila, jesmo li uselili u stan... objašnjavam kako je vrlo osjetljiva, kako non stop traži prostor za biti sama... i tada malo po malo otkrivam sve ono što me tišti i što sam oduvijek u sumnjama pokušavao zanijekati! i na zaprepaštenje saznajem istinu, kao bujicom je izletjela istina kao da je sa duše te djevojke opao težak kamen tereta savjesti, kad mi je iznijela sve što zna! "bog mi je svjedok da sam joj željela doprijeti do savjesti i preklinjala je da se ne udaje za čovjeka kojeg ne voli...ona je u njemu vidjela oca i ljubavnika...to je patološka ljubav...ne nalazi krivca u sebi, pružio si joj nesebično sve, ona to nije znala prepoznati..." samo neke su riječi koje su u tom mnoštvu drugih danima poslije odzvanjale mislima... moja žena je cijelo vrijeme vodila dvostruki život... ostajem skamenjen... sve sumnje su bile istine... sva njena uvjeravanja bile su prljave laži... dugo dugo još dana provodim sam sa sobom u šutnji... nepribran i nespreman za takvo saznanje... kao da je tijelo obavljalo sve dnevne obaveze u ritualu spontane navike, a duh odsutan izgubljen negdje tiho plovio daleko izvan tijela ni ne trudeći se shvatiti zašto je takva trebala biti sudbina...

ženina majka se razboli, operacija tumora... skupim još toliko snage da joj ne kažem u toj bolnoj situaciji kako sve znam... selim u stan njene majke da joj budemo na pomoći pri oporavku... prva 3-4 mjeseca djetetova života u skučenom stanu s bolesnom majkom i psom... ni prvi ni zadnji ljudi koji žive u takvim skučenim uvjetima, ali mi to nismo iz neimanja biti prisiljeni, jer imali smo renovirani novi stan, a bitnije od svega imali smo i malu dvomjesečnu bebu, a alternativa je mogla biti suprugina sestra ni približno opterećena takvim stanjem, koja je mogla preuzeti brigu za majku, ali nema veze... nije problem biti čovjek... problem je što to nitko ne želi vidjeti, a kamo li cijeniti ili ne daj bože iskazati u toploj zahvalnosti... ma al ni to ti nije bitno kad to radiš iz poriva ljudskosti, dok te ta ista žena koju tri mjeseca njeguješ, mjenjaš posteljinu, hraniš i oblačiš, nakon svog oporavka, ne istjera na marš iz tog stana, a radi perfidne insinuacije njene kćeri - moje supruge, u kojoj ja doista ničime kriv, a kamo li zaslužio takav način odnosa...

to je kap koja je prelila čašu do kraja! a toj ženi više nikada nisam prešao kućni prag!

a i saznao sam da je uz to u tom dvostrukom životu moje supruge, upravo joj majka bila najveća potpora, kao osoba potekla iz male gradske sredine, njoj je imponiralo što joj kćerka 7 god. izlazi s liječnikom - iako oženjenim čovjekom, 20 god. starijim, ocem dvoje djece i jednim vanbračnim i s još 5 afera iza sebe... ali ipak liječnikom!

to je bio ujedno kraj i dvogodišnje agonije sa nevjerom moje supruge i nametnutom farsom, izdajom svih ljudskih osjećaja, sigurnosti i povjerenja... nešto što nas je zauvijek obilježilo strancima... a meni na najsuroviji način napokon otvorilo oči... dugo me tištilo šta sam trebao učiniti u životu... kako sam se trebao postaviti? biti pokvareni gad? uhoditi? unajmiti detektiva? ili naprosto dati sve od sebe i dokazati da si čovjek... prepustiti se povjerenju i dokazivanju sebe, a ne istraživanju nečijeg povjerenja!

i što sad? nakon svega ostalo je dijete... ostao je neispunjen osjećaj roditeljstva... zauvijek uništeno djetinjstvo jednog malog bića u ispunjenju njegovih radosti s oba roditelja! uništen ideal jednog roditelja koji je zrelo i svjesno želio dijete, želio ispuniti svoj roditeljski bitak u pružanju potpune ljubavi u zajednici obitelji... nisam želio puno, ne žudim ni za vilama, ni za skupim autima, ni za bjesnim plazmama, ni skupim putovanjima, ni ljubavnicama... realan sam i racionalan... želio sam samo mirnu toplu obitelj, povjerenje osobe s kojom je gradim i zadovoljstvo u dušama novih malih srdaca koje stvaramo... dobio sam nož u leđa, nepovratne trenutke života odpuhnutog u vjetar, neostvareni san i beskrajnu tugu...

kad vam netko iz kreveta uzme dijete, i otme vam ga iz naručja iz svih navika koje ste mu pružali... osjetite užasnu bol... beskrajnu tugu... golemu emotivnu prazninu... i notorna je laž da samo majke to osjećaju i mogu... osjećaju itekako i očevi... to dijete nikad ne može biti samo moje... nikada uvijek uz mene... a da bih ga viđao morao sam mjesecima obijati vrata socijalnih službi, psihologa, odjela maloljetničke delikvencije...

i kad sam ga dobio viđati, iskorišten je kao predmet majčinih ucjena i maltretiranja, manipulacije... nikad nije osjetila i shvatila da dijete treba imati oca.. da nije bitna samo novčana alimentacija, da je bitan kontakt oca i djeteta... ljubav... osjećaj sigurnosti i stvaranja povjerenja između tate i sina...

mjeseci bračne i predbračne nevjere i sumnji, agonija strepnje i nesigurnosti, pretvorila se odjednom u borbu za vlastitu egzistenciju, za dijete, za njegove osjećaje i doživljaj da uopće ima i oca... borbu za roditeljsku ljubav... i kakav je to ljudi na kraju život? ja ga nisam priželjkivao, nisam se pripremao za njega, niti ga takvim kovao... dan danas tražim način kako se njemu prilagodit... iz dana u dan se učim živjeti s djetetom na daljinu, a zadržati osjećaj zadovoljstva i sreće... nisam ničime pridonio takvom životu, bio sam doista odan, predan, zaljubljen i željan obiteljskog mira, sigurnosti i topline... dao sam potpuno sebe osobi koja mi je ukrala i životni mir i snove... i još uvijek mi nije jasno kako uopće postoje takvi nedorasli ljudi, koji sudbinu i sreću drugih tretiraju kao zabavnu društvenu igru.. gdje im je ta granica svijesti i savjesti!?

[Mukica]

hvala ti sto si ovo podjelio s nama
znamo da postoje i ovakve price, ali rijetko tko svrati da nam ih isprica

[pipi1]

Uopće ne znam šta bi ti pametno rekla ako uopće trebaš kakav savjet

tužna je ova tvoja priča najviše radi djeteta

ali vjerujem da ćeš uspjeti i na daljinu uspostaviti sa njim topal i blizak kontakt pun ljubavi i da će on uvijek znati da ima tatu koji ga jako jako voli i kojemu jako nedostaje


čudim se tvojoj ženi jer je upropastila vaš brak radi neobećavajuće veze ali šta je tu je

nemoj se više ni truditi oko braka,nema smisla,nikad nećeš biti u potpunosti sretan

pokušaj život vratiti u normalu,posveti se poslu ili nekom hobiju,prijateljstvima i onom najvažnijem :

kako što bolje iskorisiti dragocjeno vrijeme koje provodiš sa svojim djetetom

sretno

[wewa]

Zao mi je zbog tvoje price. Nadam se da cete ti i kcer uspjeti ostvariti lijep odnos, te da ces roditeljstvo podijeliti sa zenom koja ce to znati cijeniti.

[anchie76]

Hvala ti sto si ovo podijelio s nama

[stray_cat]

imam jako dobrog frenda koj je svojevremeno zbog zene i njeih roditelja ostavio sve iza sebe i odselio sa njima za svedsku

imali su tad klinca, ostecenog na porodu, sa solidnom mentalnom retardacijom i autizmom

u svedskoj su dobili jos jedno dijete, zdravo

ona si je isto tak pronasla strica, pokupila normalnog klinca i napustila mojeg frenda i retardiranog klinca

on se batrgao godinu dvije da nekim cudom spasi brak, zena mu se ponasala slicno ko tvoja, rugala se njemu sa tim retardiranim klincem i pravila sprdacinu iz njih i u njenoj obitelji nenormalno dijete je "sramota" koje se ona napokon rijesila

moj frend je danas ponovo ozenjen sa prezgodnom svedjankom, ona je sa sobom u brak dopeljala i svoje klince. kupili su ogromnu kucu na super polozaju, on se pokrenuo sa poslom, sa karijerom, izgleda bolje nego ikad i sve je sjelo na svoje mjesto

bivsa mu rinta ko mula, jedva spaja kraj s krajem

moje je iskustvo da sam morala dobro potonuti do dna da bih sad znala cijeniti to sto imam danas u novoj vezi

[laky]

moje je iskustvo da sam morala dobro potonuti do dna da bih sad znala cijeniti to sto imam danas u novoj vezi

i moje

[anima]

Tata! nadam se da ti je bar malo laknulo što si svoju priču podijelio s nekim, i vjerujem da te sigurno čeka bolje sutra
Sretno tebi i tvom mališi

[Stea]

Stvarno ti se divim na hrabrosti u životu i što si podijelio ovu priču s nama.

Želim ti svu sreću u budućem životu.

[toffifeee]

Kroz tvoju priču, ta žena te nije ni zaslužila od samog početka. Doći će ona prava. Dijete najbolje osjeća i uvijek se možeš osloniti na njegovu ljubav. Želim ti svu sreću i

[Aphro]

dragi Tata!

zao mi je sto ti se sve ovo dogodilo... mogu zamisliti kako se osjecas.. ipak, ne predaj se i ne odustaj. Svako dijete kako odrasta postaje svjesno istine, htjeli mi to ili ne,. ti nastavi davati paznju svom djetetu, zovi i vidi se s njim kad god mozes, jednog dana ce to dijete znati i shvatiti da ti nisi bio tu zbog majcine odluke, a ne zbog svoje., i on ce s tobom vjerojatno jednog dana imati bolji odnos nego sa majkom ( ako je osoba kakvom ju opisujes ). Neka te ta misao drzi. A na kraju krajeva, tko moze reci da se tvoj san o obitelji jednog dana ipak nece ostvariti., pa nemas 60 godina, ima jos vremena da stvoris dom, imas jos djece i zenu sa kojom ces sve to podijeliti. Nikome od nas na ovom pdf nije zivot ispao onakav kakvim smo ga planirali i sanjali.. moja veza je bila vrlo slicna tvojoj; upoznali se, za 2 mjeseca zarucili, za godinu vjencali i dobili dijete tocno 9 mjeseci nakon vjencanja., i na zalost se razveli jos brze... Ja si govorim da je u ovom zivotu moja misija nauciti biti strpljiv, cekati prije nego napravim vazne odluke i dooobro i dugo razmisliti prije njih., nisam to napravila do sada, ali cu se od sada svakako truditi vise!

drzi se., nije sve tako crno kako se sada cini, daleko da ti je zivot idealan, ali biti ce bolje.. vjeruj u to i guraj dalje! svom djetetu dugujes da das sve od sebe da budes sto blize njemu. Svako dijete treba oca., jer kako kazu, razvodom zavrsava brak, ali ne i roditeljstvo., tvoja bivsa supruga to tek mora shvatiti.

[sorciere]

pa nemas 60 godina, .

šteta...

[Drimm]

Da ne kažeš da si tata, mislila bih da si žensko po načinu komunikacije.
Čudno je kad se muškarac tako otvori i lijepo ako je istinito.
Nego, kako to da si ti kao zreo muškarac s dosta iskustva zažmirio na:

a onda su počele tihe sumnje. Njeni bjegovi i odlasci, kasnovečernja dopisivanja, otkrivanje prvih sumnjivih poruka na mobitelu. No sva moja pitanja o razlozima takvog ponašanja i nastojanja dobiti racionalna objašnjenja, ona bi svodila na moju ljubomoru i posesivnost i svađalačkim napadom zauzimala svoju obranu. Na svako pitanje održava li staru vezu budnom, odgovarala bi franetičnim bijesom, nerijetko i šamarima i šakama - kako je to uopće mogu i pitati, kad ona s njim nema ništa....

....Međutim njena sve jasnija odsutnost iz dana u dan raste, kao da postaje neoprezna u tome... udaljuje se, ne osjećam više njenu bliskost iako svaku večer legne kraj mene i jutrom se budi.. nervoza raste, svađe se nastavljaju, postaju sve žešće.. nakon posljednje odlazi odlučno živjeti majci i iako se viđamo kao neki pubertetlije i održavamo kontakt mobitelom i sms-om, mi u stvari više od mjesec dana ne dijelimo postelju, ni ljubav, a odavno već ni prijateljstvo. Postajemo kao emotivni nomadi.. kao zombiji ljubavi... ili navike ili je to samo jedan od nas dvoje... planiramo vjenčanje, a ona na očigled bježi od osobe s kojom to planira! ružan osjećaj... razdoblje puno neizvjesnosti... slutnji, prevrata... pa opet slutnji, nemira i pronalaženja smisla u tome svemu...

...... opet nalazim tragove sumnje na ispisu računa... ona opet odlazi od mene, bez ijednog suvislog objašnjenja... godišnji provodim tražeći stan - ona na moru... nalazim ga... stariji stan, pa je potrebno urediti... uređujem... ne želi u njega dok nije oglancan do sjaja...


... nije dugo trajalo.. mjesec, mjesec i po... preselila se majci... s djetetom... naime nisam sterilno očistio prašinu ispod kreveta - bila je jedna od zamjerki oko koje je trebalo histerizirati i zapakirati dijete u kolica i na hladnoći od -10°C uputit se pješke, demonstrativno... ponekad sumnjam u zdravi razum te žene...

..... javlja se njena prijateljica, mailom,


... sve sumnje su bile istine... sva njena uvjeravanja bile su prljave laži...


upravo joj majka bila najveća potpora, kao osoba potekla iz male gradske sredine, njoj je imponiralo što joj kćerka 7 god. izlazi s liječnikom

To se događalo nakon par mjeseci vaše veze, zar se ne bi u svakom biću upalio alarmi da nešto ne štima?
Pa opet bjegovi, sve nešto mutno, pa bijeg pa izostanak u vrijeme začeća pa čudno i nasilno ponašanje u trudnoći pa tvoj samaritizam s njenom majkom...odlazi zbog mucice prašine da bi zajedno živjeli s njenom majkom i psom u malom prostoru

Gle, ako je sve to istina, objavi priču u Mojoj sudbini, možda je nagrade. Meni ovo zvuči kao SF.


Znam da ćete me napasti, ali ja se ne mogu oteti dojmu...
Unaprijed se ispričavam. [/b][/quote]

[mali karlo]

tako tužna priča, a možda je iak dobro da si se riješio te ... ne znam ni kako da je nazovem...
Želim ti svu sreću u daljnjem životu i vjerujem da ćeš nać onu pravu koja će te znat cijenit jer iz tvog posta imam osjećaj da si jedna jako dobra odoba i osjećajna

[Anita-AZ]

Nije da se nije dogodilo da griješim u svojoj procjeni, no priča je vrlo lijepo napisana, vrlo opširna... upravo onako kako je ne bi napisao niti jedan od mojih prijatelja. Tata! je ili neobičan muškarac ili prerušena žena.

Naučimo par stvari iz ove priče:
1) slušati svoju intuiciju!
2) Radi vlastitih želja ne dopustiti da dalje gradimo beztemeljnu zgradu iluzije
3) Ne vjenčati se ako (trenutno) nešto ne štima, unatoč tome što je nekad štimalo... poraditi na tome da se "uštima" ponovno, a ne očekivati da će magičan proces potpisivanja nešto učiniti sam.
4) Ne ići u potražnju i izgradnju doma, prije izgradnje odnosa
5) Biti hrabar vidjeti da te netko ne voli i biti još hrabriji vidjeti da niti ti ne voliš tog nekog već ideju o tome da ti ona može pružiti ostvarenje ideje o životu o kakvom maštaš.
6) Davati puno i previše (i još bolje pitanje je čega, nešto što ta osoba traži ili....?!!) nije nikakva garancija da ćemo nešto više ili išta dobiti nazad. Nitko nikoga nije zavolio radi davanja. Mozes ako nekoga već voliš, voljeti više i cijeniti više i beskrajno poštovati nekoga... ali ZAvoljeti ne mozes radi njegovih djela, bar ne na način koji se priželjkuje u bračnom odnosu. Nikome se nije rodila iskra radi savršeno odabranih pločica npr. Dobro.. možda nekome i je.. ali ...you get the point.

Tata!, žao mi je što do sada nisi ostvario obitelj kakvu želiš. Ali sigurna sam da budeš! 8)

[maria71]

Ono što ja mislim je da si se ti zaljubio u ideju da imaš obitelj i da si jednostavno nisi htio priznati da si pogriješio u odabiru osobe....da si svjesno žmirio pred nekim stvarima

radila sam to i ja....i mnogi drugi.....

što da ti kažem nego da ti želim sreću i mudrost.....

[Loryblue]

ja sve čitam i čitam i ne mogu nikako sebi predočit kakav je to muškarac koji piše ovakve srcedrapateljske ispovijedi. ovako rječito, dramatično, u tančine :?

pa ću samo kazat: žao mi je što ti se ovako raspao brak koji od početka nije bio brak. ustvari od početka to nije bilo ništa, a kad i ti malo bolje pogledaš vidit ćeš da si samo ti gradio kule od karata koje je lagani povjetarac srušio.

ja se isto pitam ko i Drimm koliko to muškarac mora bit zaljubljen u ženu da bi prihvaćao njene bjegove, tajne sastanke, čudne sms-ove, potajna šaputanja i skrivanja. pa onda opet bjegove, pa začeće kad nisu zajedno (helouuuu)....po meni ili slip od ljubavi ko šišmiš ili lud sto gradi.

[sorciere]

ja se isto pitam ko i Drimm koliko to muškarac mora bit zaljubljen u ženu da bi prihvaćao njene bjegove, tajne sastanke, čudne sms-ove, potajna šaputanja i skrivanja. pa onda opet bjegove, pa začeće kad nisu zajedno (helouuuu)....po meni ili slip od ljubavi ko šišmiš ili lud sto gradi.

a batine zaboravila?

[Loryblue]

ja se isto pitam ko i Drimm koliko to muškarac mora bit zaljubljen u ženu da bi prihvaćao njene bjegove, tajne sastanke, čudne sms-ove, potajna šaputanja i skrivanja. pa onda opet bjegove, pa začeće kad nisu zajedno (helouuuu)....po meni ili slip od ljubavi ko šišmiš ili lud sto gradi.

a batine zaboravila?

asti male mujse stvarno - najbitnije sam zaboravila.
dobro šta je šarala okolo (pa piva stavros: neka je šarala sa svima vama, nek me je varala i boljela, a znam, vjerujte znam, samo je mene voljela ) ali ga još i pribit jer bi joj prigovorija ili iskaza svoju najdublju sumnju. :shock:

[Zorana]

Drimm, a da je zena pisala pricu, bi li ti i onda "zvucala" kao SF?

[Romy]

Ja ću ti samo reći da pišeš i pišeš i pišeš, jer ti jako lijepo ide. Sve svoje izbaci na papir i liječi si dušu. Dijete voli svim srcem, svim se silama trudi da to zna i ono će samo prepoznati neke stvari. A povrh svega, pokušajte ju što manje opterećivati s vašim probemima jer njena pleća još nisu jaka za takve terete...

[vodenjak74]

[quote="Romy"]Ja ću ti samo reći da pišeš i pišeš i pišeš, jer ti jako lijepo ide. Sve svoje izbaci na papir i liječi si dušu. Dijete voli svim srcem, svim se silama trudi da to zna i ono će samo prepoznati neke stvari. quote]

i manje slušaj pojedine ovdje koji svoje komplekse liječe na drugim
hvala ti na priči svi griješimo u procjeni ponekad

[sorciere]

ja čekam barem post broj 2

[Loryblue]

kad sam ga dobio viđati..... osjećaj sigurnosti i stvaranja povjerenja između tate i sina...

wewa i Romy, tata! ima sina, a ne kčer.

[Anita-AZ]

Drimm, a da je zena pisala pricu, bi li ti i onda "zvucala" kao SF?

Nisam Drimm..... ali odgovorit ću umjesto nje.

Ne bi, zato što je stilski.. izražajno - ženske prirode... ne zato što je nemoguće tako nešto doživjeti muškarcu od žene.

[laky]

:? :? :?
nekužim ovdje dosta stvari :? :?

[Anita-AZ]

i manje slušaj pojedine ovdje koji svoje komplekse liječe na drugim
hvala ti na priči svi griješimo u procjeni ponekad

Tko to OVDJE liječi komplekse na drugima?

[maria71]

Ockej, netko ne vjeruje ,netko vjeruje, ali nemojte sad raditi novu Sorayu od ovoga ili se prepucavati.

Ja znam par stvarnih životnih priča sličnih njegovoj, te muškarce osobno poznam i nije mi nevjerojatna ova priča....

a ako ipak netko na ovaj način privlači pažnju, e pa što ću mu / joj ja

[Anita-AZ]

Maria 71... imaš pravo. No, ova priča nije nevjerojatna... nevjerojatno je da ju je muškarac napisao.

No dobro.. odoh ja s ovog topica.... ne mogu ga doživjeti ozbiljno. :/

[Loryblue]

Maria 71... imaš pravo. No, ova priča nije nevjerojatna... nevjerojatno je da ju je muškarac napisao.

vodenjak74 šta tebe muči :?

nije ni meni priča ni nevjerojatna ni nezamisliva. pa i moj kum je završio jako slično ko Tata! nevjerojatan mi je stil pisanja za jednog muškarca i baš ovakvo razgoličavanje duše.
ali na drugu stranu, lipo je vidit i da ima ovako osjećajnih muških duša. :D

[Drimm]

i manje slušaj pojedine ovdje koji svoje komplekse liječe na drugim
hvala ti na priči svi griješimo u procjeni ponekad

Tko to OVDJE liječi komplekse na drugima?

Valjda ja, ako ne tata!. Zato što ne povjerovah u ovu priču. Pa? To je moje mišljenje, a ovo je jedan forum. Ljudi iznose mišljenja, ne poznaju se međusobno i pišu što pišu i čitaju kako čitaju i interpretiraju kako hoće. Meni je to ok.

Zorana, da je priču napisala žena, rekla bih da pokušava napisati knjigu pa da smo mi pokusna publika.
A da čitam priču u ženskom rodu, opet ne vjerujem da bi si netko to dopustio. No, nikad ne znaš, čudni su putevi Gospodnji, a ljudski još čudniji.

Kako Sorcie kaže, čekam drugi post.

Da se vratim književnom izričaju, priča je napisana savršeno odmjereno, bez mržnje, bez okrivljavanja, onako...baš je tata! ispao izmanipulirana nevina žrtva, ni kriv ni dužan, a imao je uzvišeni cilj.

Znam da ćete me napasti, ali ja se ne mogu oteti dojmu...
Unaprijed se ispričavam.

[tweety]

Molim vas da prestanemo sa pretpostavkama da li netko laže/ karikira/ ilištoveć.
Tko ima utješnu riječ, savjet, prijedlog, ....... neka nam piše...tko ima samo sumnje neka preskoči ovaj topic.


ON TOPIC
Tata! dobrodošljavam te na naš pdf, nadam se da ćeš se ovdje s nama do sita napričati, a i vidjeti da nije sve baš onako crno kao što se u ovom trenu čini.
Žao mi je što ti se san koji si godinama sanjao raspao u tisuću komadića, ali nadam se da ćeš se ubrzo osnažiti i opet gledati budućnost kao na nešto sa pregršt prilika za ostvarivanje sreće.

Anita, jako mi se sviđa tvoj dio posta od 1-6. Vrlo kratka i jasna analiza koju bi (kad bi svi pisali/govorili ovako otvoreno ) mogla zalijepiti na dosta priča koje znam.

[dramica]

ja se isto pitam ko i Drimm koliko to muškarac mora bit zaljubljen u ženu da bi prihvaćao njene bjegove, tajne sastanke, čudne sms-ove, potajna šaputanja i skrivanja. pa onda opet bjegove, pa začeće kad nisu zajedno (helouuuu)....po meni ili slip od ljubavi ko šišmiš ili lud sto gradi.

a batine zaboravila?

pa vjerojatno zaljubljen kao i mnoge žene koje trpe svašta nadajući se da će nekim čudom biti bolje...zaluđene željom o obitelji...(sjećam se sebe prije puno godina) a znam i obrnute primjere ženske histerije i fizičkog zlostavljanja. Možda je OT,eto na žalost moram priznati da sam nedavno saznala i da u široj obitelji jedna kčer od 16 god. zlostavlja svog tatu,užas!!!!

[laky]

Zato što ne povjerovah u ovu priču. Pa? To je moje mišljenje, a ovo je jedan forum. Ljudi iznose mišljenja, ne poznaju se međusobno i pišu što pišu i čitaju kako čitaju i interpretiraju kako hoće. Meni je to ok.

Kako Sorcie kaže, čekam drugi post.

[/quote]

drimm moj kolega s posla je zbog svoje ex. žene upropastio dobar dio života ,propio se,izgubljen za nepovjerovati.
Bili su idealan par(on je to mislio) a ona je volila tj. trčala za tipom punim love iz Međugorja koji je zezao i dan danas zeza .Imaju iz tog braka predivnu curicu koja ga obožava što je + u cijeloj priči.
i meni je ovoj priči dosta toga nelogično tj nekužim ali kad se sjetim da je i meni trebalo vremena da progledam i vidim od drveta šumu onda se upitam jeli možda i on jedan od meni sličnih...priča je napisana kniževni extra i možda je čovjek samo htio nekima od nas otvoriti oči jer dosta žena prolazi ovo što on piše da je prolazio a možda je to zaista njegova priča :?

uglavnom ja sam nakon pročitane priče dobro prostudirala svoj brak i pokušala naći (a nadala se da neću) neki pokazatelj da kod mene ne štima a možda bi još neke od nas potražiti sličnosti njegovog sa svojim brakom samo u zamjenutim ulogama

unaprijed da kažem da nisam na nikoga posebno mislila neko je meni kompletan post djelovao kao upozorenje

možda griješim :? ali sam isto povukla usporedbu njegove žene sa svojim mužem i na sreću nisam našla sličnosti ali stoji u glavi kao upozorenje

sorry na dugom postu

[LeeLoo]

Tata!...pišeš prepreprekrasno.osjećajno jako.
Izjadaj ovdje svoju dušu i vibram da ti se sve kockice ipak poslože u životu.~~~~~~~~~~

[rinama]

Čudno je kad se muškarac tako otvori i lijepo ako je istinito.
Nego, kako to da si ti kao zreo muškarac s dosta iskustva zažmirio na:

Uopće nije čudno da i muškarac može otvoriti svoje srce i napisati ovakve rijeći. Čudno je to što to netko smatra čudnim, jer ili nije nikad sreo takvog muškarca ili je samo "baba" u onom kontekstu kojeg mi žene ne volimo.
Ovo pitanje koje si postavila tati je baš bezveze. Pa kak to da mnogo zrelih žena s dosta iskustva "zažmiri" na takve stvari i na šamare i na vrijeđanja. Svi smo mi samo ljudi kad skineš sa sebe sve maske. Da svi znamo kaj nas čeka u životu sigurno bi unaprijed pripremili scenarij prema kojem čemo kročiti kroz život. Teško mi čitati ovakve stvari i totalno suoscjećam s osobom koja ih je pisla, pa bila ona muško ili žensko i kad bi sumnjala u istinitost svakog posta sigurno više nebi ni bila na ovome forumu. Zbog čega je tolika potreba u nekim ljudima da još dodatno dolijevaju sol na ranu nekome kome se srušio cijeli svijet? Dal imamo ružićaste naočale na oćima i ne želimo vjerovati da se takve stvari događaju živim ljudima? Dal uživamo možda u ponižavanju? Tisuće pitanja, jel da? Gdje je ostala ljudskost i otvoreno srce spremno pružiti utjehu onome ko je stvarno treba da bi u vrtlogu života ostao stajati čvrto na nogama, pa bio on ili ona stvarna osoba, izmišljena, prerušena, netko treći ili netko deseti.

[Mukica]

Molim vas da se suzdrzite od etiketiranja stereotipovima tipa "kakav je to muskarac koji moze tako pisati" - neki od najpoznatijih svjetskih knjizevnika su muskarci... pa se nakon ovakvih postova pitam jel mozda nije nekaj u redu s njima...

[Stea]

Molim vas da se suzdrzite od etiketiranja stereotipovima tipa "kakav je to muskarac koji moze tako pisati" - neki od najpoznatijih svjetskih knjizevnika su muskarci... pa se nakon ovakvih postova pitam jel mozda nije nekaj u redu s njima...

Potpisujem. Drago mi je da se čuje i muško razmišljanje na ovom forumu i bilo bi mi drago da se Tata! i dalje javlja i komunicira. Nekad mi se čini da smo zabrazdile....

[mamma san]

Tata! dobro došao i hvala ti na tvojoj priči.

Toplo se nadam da ćeš naći potpunu obitelj o kojoj sanjaš. A do tada, toplo se nadam da ćeš moći što više uživati u svojem djetetu.

[Nataša,Sarajevo]

rugala se njemu sa tim retardiranim klincem i pravila sprdacinu iz njih

:shock: :shock: :shock:
MOLIM!?!?!?!?!

[Tata!]

Ajmeee...

Tata! je doista iskreno iznenađen ovakvim odazivom, za mene je ovo beskrajno puno ljudi i reakcija... za mene koji je do sad bio skrivan u krugu dvoje troje najužih prijatelja, doživljavajući tu tragediju kao svoj križ i životni neuspjeh, podijeliti gorku sudbinu sa javnošću nije bilo nimalo lako... hvala svima na postovima, na svojim mišljenjima, na podrškama. Osjećam se naime pozvanim dati Vam puno više objašnjenja, jer vidim da je puno nevjerica u vašim dojmovima i sudovima... od meni pomalo smiješne činjenice da li to piše žena ili doista muškarac - čak neznam da li bi mi to trebalo imponirati komplimentom ili me duboko zamisliti kakav sam to muškarac?!

Život doista piše drame... i moram priznati da mi je puno teže sad pisati ove odgovore Vama, biti sveobuvatan i zadovoljiti svaku vašu znatiželju i nevjericu, nego iz duše ispričati svoju životnu priču. Takav sam kakav sam. Imam taj dar riječi, sročiti lijepo misao da ona ostavi traga na druge upravo onako kak ga ostavlja u meni... moji prijatelji bi Vam mogli puno o tome pričati... ali oni srećom ne dolaze na ove stranice... usudio bih se reći srećom, da se netko ne naljuti, jer ipak je ovo grupa koja "liječi" ljudske nesreće... jednoroditeljska obitelj je nažalost nesreća, kako god da se dogodila!

Ljudi kad volite onda dosita volite, kad odaberete osobu za cijeli život, onda se sto posto posvetite svom odabiru, a ne nekome sa strane, a kad vjerujete da je osoba koju ste odabrali zrela osoba i vrijedna toga, onda dajete sve od sebe da to i opstane. Pa i ako ima previranja i sumnji nastojite ih racionalno riješiti. Cijelo vrijeme me uvjeravala da me istinski voli i iako mi je intuicija govorila drugačije, ipak sam vjerovao Njoj. Kad s vama radi na djetetu, jer ga silno želi koliko i vi, koji argument sumnje vam ostaje da ne vjerujete da vas voli? Pa kvragu ko bi pomislio da je "pravljenje" djece s vama samo njen perfidni alibi da ne zabijate glavu u Njenu vezu s drugim? Tko može biti takva osoba? Jeste li je sreli? Oprostite ali ja nisam. Išao sam srcem, trudio sam se dokazati sebe, pružati joj maksimum, dao sam joj ljubav. Budio se jutrima i trčao u pekaru po svježe pecivo, jer je razmaženo navikla dobiti ga jutrom, naime tako joj majka donosila usput iz jutrnje šetnje s psom dok su živjele skupa. Tko bi pomislio da je to samo Njen lukavi nalog da se izgubim iz stana dok ona piše prvu jutarnju poruku svom dragom? Tko bi pomislio da takvi ljudi i postoje?

Sada i ja sve to znam, i puno puno više... ali lako je poslije bitke biti General kad imate sklopljene sve kamenčiće mozaika, što je bilo i što će se desiti... ali tada nisam imao ništa osim intuicije, koja je možda u mojoj svijesti isto sličila ljubomori, a nažalost nisam želio intuiciji ili ljubomori dopustiti da mi uništi život! Bilo je silnih previranja, ali svaku sumnju bi ona energično odbila - nekad i spomenutim drastičnim metodama, ali ipak odbila... Dao sam prostora ljudskosti, dao sam se nekome na njegovu riječ... i nažalost tu sam gdje jesam! I pitam vas dragi moji - jesam li doista ja kriv radi toga?!? što sam želio dati sebe nekome tko me ni jednom iskrenom riječju nije naveo da me ne želi i ne voli, a iza leđa upravo to činio!

E sad vis-a-vis vaše nevjerice... Tata! doista jest muškarac, možda emotivniji od drugih, ali ne baš samozatajni, vrlo samosvjestan, dotjeran, rekao bih moderan muškarac, sporska duša, rekreativno aktivan, uživa u prirodi, ne pije, ne puši, nije sklon hazardu, obrazovan je i načitan, u poslu kreativan, privržen vrijednostima obitelji, jedino je intimno možda malo previše "vatren" i zahtjevan, ali vjerojatno time deklarirano nimalo ženskast. Ovo "nimalo ženskast" posebno naglašavam, jer sam u jednom trenutku dobio od žene upravo udarac jači i trajniji od šamara, udarac u riječima kritike: "ja ne trebam dadilju djetetu, ja trebam muškarca!". Što god to značilo?!? Meni je tada djelovalo iznimno frustrirajuće, jer je nastalo kao reakcija moje privrženosti prema njenom nećaku - dječaku od osam, devet godina tada, koji je u meni našao odraslog prijatelja, dječaku koji je jedva čekao kada će Tetak doći i igrati se s njime, jer Tetak se baš kao prijatelj s njim ludirao u moru, skakao u vodu, razgovarao, spustio na njegov nivo interesa, šetao šumom, učio ga radit luk i strijelu. Prema dječaku koji bi javno izjavio "ja volim tetka jer on se stvarno igra sa mnom", spomenuo ime njenog bivšeg i rekao "on se nikad nije igrao, on se nije znao igrati". Vjerujem da ju je upravo to vrijeđalo više od ičega što ulazim pod kožu tom djetetu, bitno više od čovjeka kojeg je ona favorizirala meni iza leđa i sebi predodredila u životu, puno prije mene.

Emotivnost. Možda mi je ju genetika dala u nasljeđe, možda moji životni putevi, možda su me razbudili loši odnosi u obitelji kao dijete, na vrijeme mi ohrabrili savjest da se oslanjam samo na sebe i time mi ranije nego drugima obojali odrastanje zrelošću i dali dar razboritosti upijanjem i razlučivanjem pravih vrijednosti od onih lažnih i iskvarenih... iznimno sam volio promatrati ljude, na ulici u parku, kazalištu, tramvaju, svuda... pričati s ljudima, s prijateljima, poznanicima, hvatati se u koštac sa problemima, donositi sudove, a još više od svega volio sam uvijek pažljivo slušati... možda sam zato stekao dar emotivnosti više nego drugi... ljubav prema djeci dobio sam izlaskom iz puberteta, kad sam shvatio da postajem muškarac i od tada sam u ljubavi prema djeci tražio podlogu za svoju obitelj i nalazio želju za svojim malim vriskavim kovrčavcima...

Stereotipi. Da li smo svi doista robovi toga da je uvijek u životu muškarac taj koji je nasilan, taj koji pije i vara, taj koji izlazi sa prijateljima vječno neiživljen, željan nezasitno zabave, zanemarujući obitelj i zar uvijek muškarac mora biti nezrelija polovica bračnog para? Civilizacijski smo napredovali i društveno i socijalno... patrijarhat je odavno već iza nas, a mnogi ga još uvijek teško istiskuju iz svijesti... ljudi ovo je 21. stoljeće, vremena su ljudskih prava, ženske emancipacije i spolne ravnopravnosti... Muškarac nije više pater obitelji, jedini financijer, niti je žena domaćica koja drži sva 4 kuta kuće i brine za odgoj djece... ovo je vrijeme podijeljenih obaveza, nije muškarac nedodirljivo biće koje više ne mora kuhati, spremat, peglati... ovo su vremena razorenih brakova, stresova i nevjera... ljudi se uče biti kompletni da bi znali i mogli živjeti saaami... koje li ironije, ha... jer možda su nam priroda i evolucijska nit opstanka čovječanstva baš namjenili podijeljene obaveze, da bi jednostavno bili ovisni jedni o drugima i zajednicom muškarca i žene stvarali kompletnost... ironiziram naravno, ali tko može reći da tu nema i istine...

Moram isto tako spomenuti da se sve ovo o čemu sam vam ispričao dogodilo prije davnih godinu i po, i da je glavni požar u duši i srcu pogašen... istina je da je tamo ostalo veliko zgarište koje sad treba polako sanirati i možda pokoji tračak još tinjajućeg plamena koji treba ugasit... ali glavnina je daleko iza mene, inače Vam vjerojatno ovako sažeto čiste i mirne glave, raslojenih osjećaja i dojmova, ne bih mogao iznijeti svoju priču u punini... jer bilo bi tu puno gnjeva, frustracije, osude, nevjerice, možda psovke... a sad se može već nazrijeti i poneki osjećaj razboritosti u traženju razloga takvim postupcima moje žene... ne opravdavam je... nikad je niti neću, ali mi je kao racionalnom i rekao bih odraslom čovjeku, nejasan odnos osobe da s toliko neodgovornosti i nehajnosti pristupa životu... nije glupa i zatucana osoba, dapače vrlo je inteligentna i snalažljiva, ima svoj stav u životu, neku dozu razboritosti, ali nikad, baš nikad mi nije otkrila svoje razloge! I tim više mi je nejasno njeno ponašanje!?

moj dječak je sad već dvogodišnji znatiželjni "harambaša"... mislim da već počinje osjećati da ima i tatu, kojeg vidi par puta tjedno kako su tete u socijalnom radu to odredile, a ponekad i kad mu mama negdje ide... i mislim da već osjeća da mu je tata potpora, rekao bih da već voli tatu i veseli mu se, prepoznaje ga kao oslonac kojem leti u zagrljaj kad god je povrijeđen... ne drugome nikome, nego tati... znam da je to možda trunka veselja za sve vas koji imate djecu stalno, al meni je to velik korak ko kuća i posebno drag u odnosu zbližavanja i funkcioniranja djeteta i mene... bez mame ipak ne može, vezan je silno za nju i vrlo često je priziva... ne mogu sakriti da se bojim budućnosti, bojim se njene svijesti i savjesti, jer se bojim da ona ne gleda predano na odnos roditeljstva i interese dijeteta... bojim se da će cijelog života svoje interese sebično stavljati ispred njegovih... možda griješim, možda je majčinstvo osvijesti, ali je nažalost više ne poznajem, a na način kako sam je upoznao u odnosu prema sebi mogu od budućnosti samo strijepiti... i beskrajno mi nedostaje jedna stvar, za koju ne znam da li ću je ikada i moći ostvariti s obzirom na te sporadične susrete, a to je što u tako kratko vremena, ja doista ne mogu nametnuti svoj odgoj djetetu, ostaviti mu u nasljeđe trajni pečat sebe i usaditi mu makar okvire i korijene pravih ljudskih vrijednosti, koje nažalost gledajući današnje društvene okolnosti i te nove klince, vidim da sve intenzivnije iščezavaju...

pozdrav svima i veliko Vam veliko HVALA na podršci i svim toplim riječima... iskreno se nadam da sam Vas uspio uvjeriti da ovo doista nije samo britko složena fikcija, SF, početak knjige, niti istraživanje tržišta, a posebno ne lukavo provučen pseudonim neke žene... nego da je to doista jedna bolna iscrpna i stvarna životna priča... duboko proživljena kalvarija jednog mladog tate... i ne želim je doista nikome, pa ni Njoj!


Tata!

[Amalthea]

Tata!

[Mukica]

[div]

_________

D 1998.
I 2007.

[mamma san]

Uh.. do vraga...Tata! kako lijepo pišeš!

[Davor]

Tata!, puno pišeš. Džentlmeni svoje debakle opisuju s puno manje riječi, ili ... napišu knjigu.

Onih 99,9% je samo interesna skupina brakolomki koje su otporne na svaku primisao o suživotu kao izrazu obostrane želje i svaka ima neku tešku priču. Zapravo ni ne predstavljaju većinu ovdje. Privid nastaje samo zbog sklonosti okupljanja oko zajedničkog interesa.

[zhabica]

ne baš samozatajni, vrlo samosvjestan, dotjeran, rekao bih moderan muškarac, sporska duša, rekreativno aktivan, uživa u prirodi, ne pije, ne puši, nije sklon hazardu, obrazovan je i načitan, u poslu kreativan, privržen vrijednostima obitelji, jedino je intimno možda malo previše "vatren" i zahtjevan, ali vjerojatno time deklarirano nimalo ženskast.

ja znam jos jednog koji je takav i isto je rjecit i poetski nadaren ko ti
moram priznat da ti se divim! nacin na koji se suocavas sa tom situacijom, kako je analiziras, mislim da malo ljudi reagira na tako zreo nacin, i nakon puno vise godina zivota a ne samo nakon godinu ipo od te price.
iako nisi sa djetetom i ne mozes stalno utjecat na njegov odgoj vjeruj mi da svojim primjerom to moze jos vise iako nisi stalno prisutan, ljudi ponekad trenutno mijenjaju svoje razmisljanje, ponasanje, misli ako na njih nesto snazno utjece - neki snazan primjer, dogadjaj iz zivota. tako i ti ne moras bit stalno s djetetom a da ipak imas snazan utjecaj na njega, najprije kao primjer a onda i rjecju u trenutcima kad ste zajedno. djeca sve vide i osjete, no to vec znas.
zelim ti svu srecu u zivotu i da ostvaris svoj san o skladnoj obitelji!

[tweety]

... jednoroditeljska obitelj je nažalost nesreća, kako god da se dogodila!

Čini mi se kako si vrlo siguran u ovu tvrdnju, pa samo da ti malo poljuljam sigurnost.

Nastajanje i postojanje moje jednoroditeljske obitelji nikako ne bi svrstala u kategoriju drame, a još manje bi je nazvala tragedijom ili nesrećom.
Dapače, dijete smo začeli u trenutku totalnog ushićenja/zaljubljenosti.
A kad smo morali odlučiti kako dalje, rađe smo ostali nesastavljeni, nego radi nekakve idilične slike, unesrećili sebe, dijete i na kraju postali rastavljeni.


Što se tiče tvog bojanja vezano uz roditeljstvo tvoje bivše.....moje je mišljenje da bi vrijeme ljepše provodio kada se ne bi bojao za nekog tko ne želi tvoju brižnost i kada bi prestao svoj roditeljski uspjeh mjeriti njenim neuspjehom. Imam osjećaj kako ćeš se osjećati pobjednikom, ako jednog dana čuješ da te dijete favorizira, ali shvati da roditeljstvo nije sport.
Kao bivša sportašica, znam da je teško natjecateljski duh ne provlačiti kroz sve što radiš u životu, pa ipak u slučaju roditeljstva, najveća bi mi pobjeda bila gledati svoje dijete sretno jednog dana, baš ovako kao što je danas sretan. U toj priči manje mi je važno koga će on smatrati najzaslužnijim za svoju sreću, bitno mi je samo da sam ja tom njegovom osjećaju pomogla.

[Sun]

tata!

[tweety]

Tata!, što da ti kažem, osim da uletiš u ekipu u punom sjaju!
pogledaj!
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...383373#1383373