 |
|||
Originally Posted by Tata!
ali kako ne kuzis da nije tvoja rijec protiv njene.. ne ide to samo tako. svatko za svoje rijeci mora dati i neki dokaz, a ti to imas, na saslusanju se ne dijele oskari za glumu vec se gledaju cinjenice. Da, istina je da majka u vecini slucajeva dobiva skrbnistvo, ali mislim da je malo besmisleno unaprijed ocajavati radi toga.
Naravno da je besmisleno unaprijed očajavati i odustajati, ali nije besmisleno pripremiti se i na najgore, a vjerovati u najbolje.
Doista sam mislio i iskreno vjerovao da nije sve po principu moja riječ protiv njene i da svatko za svoje riječi mora dati i valjani dokaz, ali nažalost do sad se u CZSS nisam uvjerio u takva svoja vjerovanja! Nitko je nije pitao da potvrdi svoje riječi, a na moje inzistiranje da pogledaju u egzaktne ispise poruka i dogovora, pa tek onda sude, jer ona na očigled laže, samo su dosadno otpuhivali što ih opće time zamaram!
Ništa im nije bilo bitno, čisti formalizam od te ustanove i tog sastanka s njima! Samo su prali ruke kako je to stvar sudova, a ne njihova!
Upravo idem podnijeti sudski zahtjev za privremeno reguliranje viđanja s djetetom do donošenja pravne odluke kao i podnijet zahtjev za skrbništvo nad djetetom pa ću vidjeti koliko će to efekta uzeti!
Nemaš pojma kako mi je to jadno da dijete moram ishoditi sudski i koliko mi to ulijeva nepovjerenja prema sistemu!
ajde tata., drzim ti fige da uspijes... sistem je takav kakav je, treba pobijediti na njihovom terenu
sretno!
tata kako je proslo, jesi li dao te zahtjeve?
si uspio vidjeti ove dane maloga?
vjerujem da se mali jako jako veseli tako pazljivom tati,
a ako naides na neke poteskoce razumijevanja u tom periodu sta ste skupa ili ne znas sta napraviti....slobodno pitaj i tu..pa mi cemo ti probati pomoci savjetima kako najbolje znamo
sretno
singy,
hvala na pitanju i brizi, pokrenuo sam zahtjeve, kuhan sam i pečen u CZSS, vjerujem da im se već smuči čim me vide nenajavljenog na vratima... al naučio sam već da ak pustim čekati biti najavljen s njihove strane onda mi ode po mjesec dana u vjetar!
Uglavnom svak pere odgovornost sa sebe, pogotovo oni kao institucija, niko nikom nije kriv, naravno mi smo si sami krivi što imamo takvu situaciju, al to ne rješava moje stanje neviđanja redovito djeteta... imao sam period od 10dana potpuno bez njega, što je za mene bio šok, pa sam prijetio i dječjom pravobraniteljicom ako mi ne omoguće vidjeti dijete, pa su zvali iz Centra telefonski majku i valjda je osvjestili da je dužna omogućavati redoviti kontakt dijeteta i oca... normalno time sam ostvario samo pravo na bilo kakva viđanja, i naravno u terminima koja smo dogovorili prije 2 god., a ne nikakva poboljšanja...
proces zahtjeva je u tijeku, uredno predan prije 2 tjedna, još nisam dobio nikakve službene obavjesti... pa strpljivo čekam...
evo jučer sam bio s malim harambašom punih 8 sati, pravi eldorado za nas dvojicu... sad mi je najslađi, uskoro će 2 i po god. i počeo već pomalo slagat riječi pa se puno bolje snalazimo... sklapamo prosto proširene rečenice i umiremo od smijeha ponavljajući svaku po 10 puta... a sad već jako lijepo prati i priče koje mu tata smišlja prije sna, a tu ima svega, nije baš ko kod grimmovaca, tata tu svašta namelje, pomiješa mu po tri četiri priče pa na kraju tri prašćića završe s kozlićima kod trmoružice i zlatokose na kavi... al njemu to ok, samo nek tata melje, baš ga vidim da kuži radnju i da si već možda slaže i prizore u glavici... a smotan mi je i šlampav ko patak mali, di god ima prostora za lupit on će ravno glavom...
eto tako je... nije najbolje, al eto nam već proljeće pa se lakše diše po livadama kad se istrčimo, a i nekako se optimistično nadam da ćemo prvo ljeto konačno skupa harat i po plaži... komadi čuvajte se i mali i veliki...
bas mi se je jako svidao ovaj tvoj post :D :D pun optimizma...nevjerojatno si me oraspolozio...samo tako napred....znaci nasi klinci su iste dobi..moj isto skoro pa dve i pol godine..u 5.mjesecu....joj tek kako upija price sta mu ih i ja sve nekako smeljem..he he...pa onda on meni ponekad stane prepricavati..
voli li vodu? moj obozava vodu..pa mi lijepo napunimo punu kadu i cirkus napravimo u kupatilu sa gustima..eto sad kad moze vec u veliku kadu sjediti lijepo se zabavite...ili i u tus kabini..glavno da je veselja, smijeha i zabave i puno pjene i spricanja..a najzanimljivije su mu prazne boce koje rade baloncice kad ih puni......moj i roni u kadi sta se je naucio na moru sa 6 mjeseci.....
vjerujem da ti je jucer dan bio potpuno ispunjen i zelim ti jos puno puno takvih dana!!!
a onima na zavodu nedaj mira..ako treba svaki dan im se pojabvi na vratima...oni fascikle negdje stave sa strane pa ih pogledaju kad se sjete...i samo tako napred i hrabro!!!!!!
Tata!
baš mi je drago da se nekaj pokrenulo!
u tvom opisu druženja sa sinom sve je puno, volje, želje, optimizma, sreće...
samo tako naprijed! biti će sve pet!
da vidiš, izgleda da je baš tako - vršnjaci u dlaku!
a sjedi ti moj kikać odavno već sam u kadi, to mu je i najveća poslastica... mislim da je puno više u vodi kod mene, nego kod mame, pa je to naš mali ritual i kad god nam dosadno ili nemamo šta pametnije za radit, a mi hopla u kadu! Mislim Kada nam je spešl - da se razumijemo, s desne unutarnje strane je snupać, i s lijeve, ispred na pločkama je crveni brzi jurić, kojeg već uzgred znamo napamet od početka do kraja... ta trane nam je čitav red pločica obljepljen plejadom morskih živinica koje nam svjetle u mraku, a imamo i velikog Winnie Poa malo iznad glave taman na dometu špricalice... špricalica nam je prazna šampon boca, ona ista koja brbućka dok se puni, a koja ima mlaz do plafona kad je kokan čvrsto žvajzne prstićima... i tak puni rekvizita ne izlazimo dok nam prstići ne postanu cvebe...
danas tata ide po njega prvi puta u vrtić! e to je nama veliki napredak!!!
on to još nezna, al Tata je ko klinac pun one dječje nervoze...
veliki pozdrav i singlici i zuzizani koji se tako lijepo vesele s nama i daju nam podršku...
bas super..lijepo mi je cuti da lijepo napredujete...samo dalje tako!
a nervoza ce te proci cim ga vidis kako ti trci u zagrljaj
ovako cete biti:D
..tako ja vas vidim..veliki pozdrav
Evo tek sad sam pročitala tvoju priču i želim samo reći svaka čast. Dijete treba oba roditelja, a bilo bi najbolje kad bi oboje normalno komunicirali. S vremenom se i to može postići, samo se u trenutku kad se dešavaju takve stvari to čini nemogućim. Bez obzira što pričam iz ženske perspektive vjeruj mi da si mogu predočiti što prolaziš. Otac mog djeteta nije ga viđao dvije godine i onda se odjednom pojavio. Mogla sam ga lagano odbiti jer je bio pred gubitkom roditeljske skrbi i odnijeti neku lažnu pobjedu. Ali nisam, radi djeteta. I danas nakon 4 godine nije mi žao jer moje dijete ima tatu. Štogod mi prošli i štogod ja mislila o njemu on je njegov otac, dijete ga voli. Treba samo imati hrabrosti i razumom donositi oduke.
Eto ja se raspisala, ali želim ti puno sreće i uživaj u svakom trenutku sa svojim djetetom, ono će ti to znati vratiti.
Hvala ti lijepa lukinamama, na podršci i ohrabrenju...
život nije onakav nažalost kakvog ga idealiziramo u nekim životnim sanjarenjima i očekivanjima... meni je iskreno žao zbog svega što mi se desilo u životu i počinjem se već preispitivati pod navalom ovdašnjih kritika i savjeta kako je krivica podijeljena i da je i druga strana (tj. ja) "odgovorno" trebala vidjeti kamo to srlja... jesam li mogao to sve i spriječiti i jednostavno uvjeriti sebe da nećemo uspjeti, koliko god sam vjerovao da želim i da sam spreman i stisnuo zube ulaganjem u toleranciju, razumjevanje i promjene, al sve to nažalost samo ja ulagao...
no to je sve sad ipak iza mene i nas, vrijeme pokazuje više nego ikad da nisam imao nikakve temelje vjerovati u uspješnost veze s tom osobom, jer mi se kao bumerang vraća čak i svaki vid moje dobronamjernosti i želje za mirnom i zdravom roditeljskom suradnjom s njom... zanemaruje sve one ljudske vrline i vrijednosti koje očekuješ od normalne osobe, a "dobronamjernost" gaji samo onda kad to njoj treba radi obavljanja obaveza i izlazaka i taj osjećaj izigranosti i neravnopravnosti izaziva silnu frustraciju i gnjev... al opet nekako si mislim, sve se to isplati otrpit, kad se mali švrćo zaleti s cikom i veseljem tati u zagrljaj s početka ulice, kao da ga sto godina nije vidio. Nema ljepšeg osjećaja nego biti roditelj! Važna osoba jednom malom preslatkom biću...
bok TATA!
Sada sam napokon pronašla malo vremena da malo prošvrljam forumom i moram reći da je ovo bio pravi roman. Je, činjenica je da mi krivimo muškarce jer najčešće je ovakva priča sa zamijenjenim ulogama. Kada je žena ta, to je nekako teže za razumijeti iz čistih stereotipa, rekla bih. To što smo žene, što smo sposobne roditi, ne znači nužno da smo i dobre. Iskreno, u trenucima prije moje konačne rastave, u dubini duše jedino što sam htijela je uzeti malu i nikada mu više ne dozvoliti da ju vidi, jer sam mu htijela nanijeti barem približnu bol, da mu vratim. Da bar osijeti približno kako sam se osjećala ja. To je jedino što sam htijela. I lupati mu glavom u zid dok ne napravim šlag. Nisam, ali mogu razmijeti zašto to neko radi. Tebi Tata, veliki pozdrav od mene! Strašno cijenim muškarca koji se zna izraziti, a kada to zna i napisati, to je ravno fenomenu i ja se odmah zapitam jel gay
Opet, nije otac onaj tko napravi dijete, već onaj koji ga othrani. To je bila uzrečica moga pokojnog oca, koji mi nije bio biološki otac. Ljubav djeteta to nezna. Ja vjerujem da ovo treće nije, ali nametnulo se kao matematička opcija. Jer meni nije jasno zašto ti ne dozvoli neometane posjete. Već sam navela, da sam u početku stvarno imala silnu želju to učiniti bivšem, ali ipak on može vidjeti svoju kćer kada poželi. Možda od moje hladnoće to nisi vidio, ali ja bih stvarno voljela da i ti imaš potpunije roditeljstvo.
Pa Gia,
hvala na javljanju i na potpori, ipak ja jesam različit od vas majki bez obzira što me doživljavaš "jednom" od vas, i što je patnja prisutna. Nadam se da ono "gay" nitko neće ozbiljno shvatit. Vid patnje je naime savim drugačiji i intenzivniji, jer osim razorenog braka zbog kojeg si ti bivšem blago rečeno htjela glavom o zid, šlag napravit, dakle ja ipak ne živim ni sa svojim djetetom, nego ovisim o njenim ucjenjivačkim fluktuacijama, što je vjeruj mi daleko gorči osjećaj.
Ne očajavam nad time i ne okružujem se patetikom i sažaljenje bilo koje vrste s tvoje strane bi me samo uvrijedilo, zato mi je drago da si prešla preko toga ponosom kao i ja. U par navrata objasnio sam moguće motive njenog zakidanja djeteta, al jasno mi je da nisi mogla dobiti cjelovitost cijelog slučaja, pa ću ti ponoviti. Ono što se meni nameće kao motiv je činjenica da je ona, u svjesti okoline i ljudi koji nas poznaju, raskrinkana kao preljubnica i razoriteljica bračne zajednice, kao labilna osoba pa mi se kao reakciju na istinu sveti djetetom, međutim time djeluje samo kao pojačivač intenziteta istu stvar, istog dojma.
Pokušavao sam vjeruj mi na nebroojeno načina doprijeti do njenog objašnjenja zašto to čini! I preko obiteljskog savjetovališta i socijalnog rada i otvorenim dijalogom u četiri oka i uz stručne arbitre, dovesti to pitanje u zonu konačnog razjašnjenja, smirivanja strasti i osvještavanja da je suradnja, roditeljska suradnja, sad bez obzira na sve iza nas prijeko potrebna isključivo radi interesa djeteta - ali sve to uzaludno i bezuspješno!
Na obiteljskom savjetovalištu se branila lažima dok je nisu uhvatili na krivoj nozi i onda je naprasno prestala dolazit. Na zadnjem zajedničkom sastanku u CZSS se branila činjenicom da je ona pod pritiskom od neke bolesti i da se žuri na posao i da ne može o tome sad raspravljati. Nakon toga se pojavljivala u Centru samo mimo mene.
Tražio sam neku konkretnu rekaciju Centra i dobio službenu uputnicu za terapijske posjete u Obiteljsko savjetovalište, isključivo u paru, za što je sad već više od mjesec dana ne mogu dobiti da pođemo! I opet ću morati do Centra, a muka mi je više od svega i navlačenja i poticanja nečega što ona uopće ne želi i kao da se nalazim pred bezizlaznom situacijom dok mi sud ne dodjeli striktne termine viđanja s djetetom, ali ni to opet neće rješiti onu ljudsku potrebnu notu naše roditeljske suradnje, koja je prijeko potrebna za zdravo odrastanje našeg djeteta!
bok Tata
Nisam ja tu naravno htijela pametovati ,jer ipak sam ja plavuša
Ma sve ok,
ali me baš zanima to u vrijeme mogućnosti manipulacije, što si na kraju odgovorila sama sebi, da te vratilo u realnost i odagnalo od te mogućnosti i što si s njom eventualno imala namjeru ostvariti?
sorry
napisala jesam, htjela sam poslati na forum, poslala sam tebi. Oprosti.
Ja sam nešto od romana pročitala, nešto nisam, ali poznajem dosta muškaraca kao Tata! i sa sličnim načinom izražavanja pa me to nimalo ne čudi. Žao mi je prije svega što se to događa djetetu. Nadam se da će se pravni problemi okončati. Ono što ti mogu savjetovati jest da pokušaš sitim lukavstvom dobiti što više vremena s djetetom: tako da budeš uslužan za čuvanje djeteta kad gospođa želi vrijeme za sebe, a za to je potrebno stvoriti minimum snošljivosti i povjerenja između vas dvoje. Ako je sklona izlascima i flertovima, to će je naviknuti na sigurnu pripomoć za babysiting, a ti ćeš provoditi više vremena s djetetom što vodi k učvršćivanju odnosa i zdravijem odrastanju djeteta. Da bi to ostvario, majka djeteta te ne smije doživljavati kao prijetnju svom roditeljstvu i ne smije misliti da ćeš to poslije okrenuti protiv nje. Ovaj savjet dajem iz uvjerenja da je sve što radiš iz želje za što više provedenog vremena s djetetom, a ako je gospođa savjesna majka, ne podržavam davanje skrbništva nad trogodišnjim djetetom ocu.
Ja sam sklona stvari drastično prizemljiti. Postoji sumnja da dijete nije tvoje. Postoji zakonski rok u kojem to možeš utvrditi a da ima pravni efekt. Ti si sada emotivno vezan za dijete (i bit ćeš vjerojatno) ali jednog dana ćeš osnovati obitelj i to bi (kako ti se god to sada čini odbojno) moglo postati neugodan problem. Znam dva takva slučaja, i vjeruj mi da je sumnja u očinstvo nad djetetom iz predhodnog braka (u trenutku kad se pravno više ništa ne može) gora nego kad voliš i priznaješ dijete za koje znaš da nije tvoje i istodobno imaš "novu" obitelj.
Ne volim idealizirati pa ću ti reći iskreno što mislim: ključ sreće tog djeteta je u stabilizaciji odnosa između tebe i nje, ma što da odlučile institucije. Zbrojiš djetetove interese, njene interese i svoje interese i igraš igru koja ide u tom smjeru.
Slažem se sa ivanom, eto još jedna, napokon, koja nije pala ko kruška na izlaganja našeg tate. Tati svaka čast, nisi ti kriv što si muško, niti mi žene što podliježemo iluzijama.
Posting Permissions
Reply With Quote