Ajmeee...

Tata! je doista iskreno iznenađen ovakvim odazivom, za mene je ovo beskrajno puno ljudi i reakcija... za mene koji je do sad bio skrivan u krugu dvoje troje najužih prijatelja, doživljavajući tu tragediju kao svoj križ i životni neuspjeh, podijeliti gorku sudbinu sa javnošću nije bilo nimalo lako... hvala svima na postovima, na svojim mišljenjima, na podrškama. Osjećam se naime pozvanim dati Vam puno više objašnjenja, jer vidim da je puno nevjerica u vašim dojmovima i sudovima... od meni pomalo smiješne činjenice da li to piše žena ili doista muškarac - čak neznam da li bi mi to trebalo imponirati komplimentom ili me duboko zamisliti kakav sam to muškarac?!

Život doista piše drame... i moram priznati da mi je puno teže sad pisati ove odgovore Vama, biti sveobuvatan i zadovoljiti svaku vašu znatiželju i nevjericu, nego iz duše ispričati svoju životnu priču. Takav sam kakav sam. Imam taj dar riječi, sročiti lijepo misao da ona ostavi traga na druge upravo onako kak ga ostavlja u meni... moji prijatelji bi Vam mogli puno o tome pričati... ali oni srećom ne dolaze na ove stranice... usudio bih se reći srećom, da se netko ne naljuti, jer ipak je ovo grupa koja "liječi" ljudske nesreće... jednoroditeljska obitelj je nažalost nesreća, kako god da se dogodila!

Ljudi kad volite onda dosita volite, kad odaberete osobu za cijeli život, onda se sto posto posvetite svom odabiru, a ne nekome sa strane, a kad vjerujete da je osoba koju ste odabrali zrela osoba i vrijedna toga, onda dajete sve od sebe da to i opstane. Pa i ako ima previranja i sumnji nastojite ih racionalno riješiti. Cijelo vrijeme me uvjeravala da me istinski voli i iako mi je intuicija govorila drugačije, ipak sam vjerovao Njoj. Kad s vama radi na djetetu, jer ga silno želi koliko i vi, koji argument sumnje vam ostaje da ne vjerujete da vas voli? Pa kvragu ko bi pomislio da je "pravljenje" djece s vama samo njen perfidni alibi da ne zabijate glavu u Njenu vezu s drugim? Tko može biti takva osoba? Jeste li je sreli? Oprostite ali ja nisam. Išao sam srcem, trudio sam se dokazati sebe, pružati joj maksimum, dao sam joj ljubav. Budio se jutrima i trčao u pekaru po svježe pecivo, jer je razmaženo navikla dobiti ga jutrom, naime tako joj majka donosila usput iz jutrnje šetnje s psom dok su živjele skupa. Tko bi pomislio da je to samo Njen lukavi nalog da se izgubim iz stana dok ona piše prvu jutarnju poruku svom dragom? Tko bi pomislio da takvi ljudi i postoje?

Sada i ja sve to znam, i puno puno više... ali lako je poslije bitke biti General kad imate sklopljene sve kamenčiće mozaika, što je bilo i što će se desiti... ali tada nisam imao ništa osim intuicije, koja je možda u mojoj svijesti isto sličila ljubomori, a nažalost nisam želio intuiciji ili ljubomori dopustiti da mi uništi život! Bilo je silnih previranja, ali svaku sumnju bi ona energično odbila - nekad i spomenutim drastičnim metodama, ali ipak odbila... Dao sam prostora ljudskosti, dao sam se nekome na njegovu riječ... i nažalost tu sam gdje jesam! I pitam vas dragi moji - jesam li doista ja kriv radi toga?!? što sam želio dati sebe nekome tko me ni jednom iskrenom riječju nije naveo da me ne želi i ne voli, a iza leđa upravo to činio!

E sad vis-a-vis vaše nevjerice... Tata! doista jest muškarac, možda emotivniji od drugih, ali ne baš samozatajni, vrlo samosvjestan, dotjeran, rekao bih moderan muškarac, sporska duša, rekreativno aktivan, uživa u prirodi, ne pije, ne puši, nije sklon hazardu, obrazovan je i načitan, u poslu kreativan, privržen vrijednostima obitelji, jedino je intimno možda malo previše "vatren" i zahtjevan, ali vjerojatno time deklarirano nimalo ženskast. Ovo "nimalo ženskast" posebno naglašavam, jer sam u jednom trenutku dobio od žene upravo udarac jači i trajniji od šamara, udarac u riječima kritike: "ja ne trebam dadilju djetetu, ja trebam muškarca!". Što god to značilo?!? Meni je tada djelovalo iznimno frustrirajuće, jer je nastalo kao reakcija moje privrženosti prema njenom nećaku - dječaku od osam, devet godina tada, koji je u meni našao odraslog prijatelja, dječaku koji je jedva čekao kada će Tetak doći i igrati se s njime, jer Tetak se baš kao prijatelj s njim ludirao u moru, skakao u vodu, razgovarao, spustio na njegov nivo interesa, šetao šumom, učio ga radit luk i strijelu. Prema dječaku koji bi javno izjavio "ja volim tetka jer on se stvarno igra sa mnom", spomenuo ime njenog bivšeg i rekao "on se nikad nije igrao, on se nije znao igrati". Vjerujem da ju je upravo to vrijeđalo više od ičega što ulazim pod kožu tom djetetu, bitno više od čovjeka kojeg je ona favorizirala meni iza leđa i sebi predodredila u životu, puno prije mene.

Emotivnost. Možda mi je ju genetika dala u nasljeđe, možda moji životni putevi, možda su me razbudili loši odnosi u obitelji kao dijete, na vrijeme mi ohrabrili savjest da se oslanjam samo na sebe i time mi ranije nego drugima obojali odrastanje zrelošću i dali dar razboritosti upijanjem i razlučivanjem pravih vrijednosti od onih lažnih i iskvarenih... iznimno sam volio promatrati ljude, na ulici u parku, kazalištu, tramvaju, svuda... pričati s ljudima, s prijateljima, poznanicima, hvatati se u koštac sa problemima, donositi sudove, a još više od svega volio sam uvijek pažljivo slušati... možda sam zato stekao dar emotivnosti više nego drugi... ljubav prema djeci dobio sam izlaskom iz puberteta, kad sam shvatio da postajem muškarac i od tada sam u ljubavi prema djeci tražio podlogu za svoju obitelj i nalazio želju za svojim malim vriskavim kovrčavcima...

Stereotipi. Da li smo svi doista robovi toga da je uvijek u životu muškarac taj koji je nasilan, taj koji pije i vara, taj koji izlazi sa prijateljima vječno neiživljen, željan nezasitno zabave, zanemarujući obitelj i zar uvijek muškarac mora biti nezrelija polovica bračnog para? Civilizacijski smo napredovali i društveno i socijalno... patrijarhat je odavno već iza nas, a mnogi ga još uvijek teško istiskuju iz svijesti... ljudi ovo je 21. stoljeće, vremena su ljudskih prava, ženske emancipacije i spolne ravnopravnosti... Muškarac nije više pater obitelji, jedini financijer, niti je žena domaćica koja drži sva 4 kuta kuće i brine za odgoj djece... ovo je vrijeme podijeljenih obaveza, nije muškarac nedodirljivo biće koje više ne mora kuhati, spremat, peglati... ovo su vremena razorenih brakova, stresova i nevjera... ljudi se uče biti kompletni da bi znali i mogli živjeti saaami... koje li ironije, ha... jer možda su nam priroda i evolucijska nit opstanka čovječanstva baš namjenili podijeljene obaveze, da bi jednostavno bili ovisni jedni o drugima i zajednicom muškarca i žene stvarali kompletnost... ironiziram naravno, ali tko može reći da tu nema i istine...

Moram isto tako spomenuti da se sve ovo o čemu sam vam ispričao dogodilo prije davnih godinu i po, i da je glavni požar u duši i srcu pogašen... istina je da je tamo ostalo veliko zgarište koje sad treba polako sanirati i možda pokoji tračak još tinjajućeg plamena koji treba ugasit... ali glavnina je daleko iza mene, inače Vam vjerojatno ovako sažeto čiste i mirne glave, raslojenih osjećaja i dojmova, ne bih mogao iznijeti svoju priču u punini... jer bilo bi tu puno gnjeva, frustracije, osude, nevjerice, možda psovke... a sad se može već nazrijeti i poneki osjećaj razboritosti u traženju razloga takvim postupcima moje žene... ne opravdavam je... nikad je niti neću, ali mi je kao racionalnom i rekao bih odraslom čovjeku, nejasan odnos osobe da s toliko neodgovornosti i nehajnosti pristupa životu... nije glupa i zatucana osoba, dapače vrlo je inteligentna i snalažljiva, ima svoj stav u životu, neku dozu razboritosti, ali nikad, baš nikad mi nije otkrila svoje razloge! I tim više mi je nejasno njeno ponašanje!?

moj dječak je sad već dvogodišnji znatiželjni "harambaša"... mislim da već počinje osjećati da ima i tatu, kojeg vidi par puta tjedno kako su tete u socijalnom radu to odredile, a ponekad i kad mu mama negdje ide... i mislim da već osjeća da mu je tata potpora, rekao bih da već voli tatu i veseli mu se, prepoznaje ga kao oslonac kojem leti u zagrljaj kad god je povrijeđen... ne drugome nikome, nego tati... znam da je to možda trunka veselja za sve vas koji imate djecu stalno, al meni je to velik korak ko kuća i posebno drag u odnosu zbližavanja i funkcioniranja djeteta i mene... bez mame ipak ne može, vezan je silno za nju i vrlo često je priziva... ne mogu sakriti da se bojim budućnosti, bojim se njene svijesti i savjesti, jer se bojim da ona ne gleda predano na odnos roditeljstva i interese dijeteta... bojim se da će cijelog života svoje interese sebično stavljati ispred njegovih... možda griješim, možda je majčinstvo osvijesti, ali je nažalost više ne poznajem, a na način kako sam je upoznao u odnosu prema sebi mogu od budućnosti samo strijepiti... i beskrajno mi nedostaje jedna stvar, za koju ne znam da li ću je ikada i moći ostvariti s obzirom na te sporadične susrete, a to je što u tako kratko vremena, ja doista ne mogu nametnuti svoj odgoj djetetu, ostaviti mu u nasljeđe trajni pečat sebe i usaditi mu makar okvire i korijene pravih ljudskih vrijednosti, koje nažalost gledajući današnje društvene okolnosti i te nove klince, vidim da sve intenzivnije iščezavaju...

pozdrav svima i veliko Vam veliko HVALA na podršci i svim toplim riječima... iskreno se nadam da sam Vas uspio uvjeriti da ovo doista nije samo britko složena fikcija, SF, početak knjige, niti istraživanje tržišta, a posebno ne lukavo provučen pseudonim neke žene... nego da je to doista jedna bolna iscrpna i stvarna životna priča... duboko proživljena kalvarija jednog mladog tate... i ne želim je doista nikome, pa ni Njoj!


Tata!