ne bezrezervno. i ne zato što sam ja Mama.Loryblue prvotno napisa
i ne upozoravam 100 puta dnevno. vrlo rijetko mi pobjegne "pazi". a dijete mi se penje maltene na plafon, skače, trči, baca se...
 |
|||
|
|
|||
ne bezrezervno. i ne zato što sam ja Mama.
i ne upozoravam 100 puta dnevno. vrlo rijetko mi pobjegne "pazi". a dijete mi se penje maltene na plafon, skače, trči, baca se...
blago tebi.ne bezrezervno. i ne zato što sam ja Mama.
i ne upozoravam 100 puta dnevno. vrlo rijetko mi pobjegne "pazi". a dijete mi se penje maltene na plafon, skače, trči, baca se...
ja upozoravam milijun puta dnevno.
i stalno mi je na vrh jezika ta riječ "pazi".
ne zato jer sam ja Mama, već zato što još uvijek veliku većinu stvari znam bolje, znam moguće posljedice, i jer joj želim dobro, a ne iz želje za vladanjem nad djetetom. Kad odraste i stekne životnog iskustva ja ću vrlo rado primati savjete od nje.i ne zato što sam ja Mama
I da nadodam, NARAVNO da uvijek objasnim zašto nešto treba napraviti, ili treba tako i tako napraviti. I više puta, nije mi teško. I što se MOŽE dogoditi ako se tako ne napravi, ili se to napravi. Pa to je jednostavno učenje o svijetu.
nije mi to došlo "preko noći". kontroliram se, nekad više-nekad manje.blago tebi.ne bezrezervno. i ne zato što sam ja Mama.
i ne upozoravam 100 puta dnevno. vrlo rijetko mi pobjegne "pazi". a dijete mi se penje maltene na plafon, skače, trči, baca se...
ja upozoravam milijun puta dnevno.
i stalno mi je na vrh jezika ta riječ "pazi".
al isto kako mi je bilo usađeno (iz mog djetinjstva) "pazi, past ćeš! nemoj!", ili "bravo!" za svaku sitnicu, uspjela sam se preodgojiti. i sad povremeno kažem "oprezno", ili "vidim te".
meni je ovo sve dokaz da pazi ničemu ne služi.
a jesam ti lijepo rekla i slične izjave su mi i samoj poprilično iritantne (pokušaj zamisliti kad nešto napraviš krivo pa ti je muka od same pomisli na grešku i onda ti netko još kaže "jesam ti lijepo rekao da se to tako ne radi" - ne dođe li ti da ga katapultiraš na mjesec?!) pa ih ne koristim
Ovisi kakvim glasom, intonacijom se kaže. Ako se kaže monotonom istom bojom glasa, u kojoj je već sadržano da ne očekujemo da će nas se poslušati, onda to tako najčešće i bude. Ja to famozno "pazi" nekad kažem tiho, nekad pjevam, nekad razdvojim na slogove. I ne kažem samo pazi, to je preopćenito, već konkretiziram, na šta da se pazi i zašto.meni je ovo sve dokaz da pazi ničemu ne služi.
A ovo "jesam li ti lijepo rekla", mislim da isto kad se dogodi nešto neželjeno (uz prethodno upozoravanje) da ipak treba rezimirati, analizirati situaciju (ovisi koliko je dijete veliko) da se ipak iz toga izvuče nekakva pouka, a ne od djeteta očekivati da samo izvuče pouku, barem ja volim biti sigurna da je shvatila. Nisam primijetila da je mojoj kćeri to iritantno, i ne činim to da bih razbila svoju frustraciju zato jer se nešto dogodilo. (znam primjere).
Dijana ja često rezimirama, ali tako da mu kažem da mu prepričam šta se desilo i gdje je greška. Bez te iritantne forme jesam li ti rekla. Pa nisam ja važna u cijeloj toj priči. Zašto bi trebala skretat pozornost na sebe - JA sam rekla, Ja najbolje znam, JA... Pobrinem se za njega i kažem mu kako je opasno hodati po rubu i kako treba biti jako usredotočen ako radi takve ludosti itd..
Nisam rekla da koristim baš tu rečenicu. Naprotiv, ja radim baš kao i ti, prepričam i donesemo zaključak. Isto se slažem da ne treba sebe isticati JA ovo, JA ono, osim kad sebe uzimam za primjer kad nisam nešto dobro napravila pa mi se nešto dogodilo.
sve mi se čini kako ću se morat odljubit od sebe same
a da je počenm pitat: ma ko ti je ono govorio da paziš
btw, nisam primjetila da je baš iritiram s tim svojim "jesam li lipo rekla".
a šta mogu kad joj ja govorim, da joj netko drugi govori onda bi njega spominjala.
meni je to već postala poštapalica ko što je nekome psovka.
sad tek vidim koliko grešaka u mom prethodnom postu :shock:
Dijana moje se odnosilo baš na tu određenu rečenicu (i slične). Protiv prepričavanja nemilog događaja nemam ništa, mislim da je to sasvm ok i poučno.
Protiv bezbroj upozorenja jesam jer smatram da nikamo ne vode i samo uznemiruju i obeshrabruju dijete. Ako je neka opasna situacija ja kažem, ali ne ponavljam u beskraj i ne upozoravam bezveze u svakodnevnim situacijama koje nisu opasne jer bi se eto u nekom crnom scenariju moglo desiti da zvizne i razbije glavu. To mi je bezveze, onda se život sastoji od konstantnog upozoravanja koje kroz neko vrijeme djetetu na jedno uho ulazi, na drugo izlazi.
Ja ne upozoravam skoro nikad i puštam ih da se penju , skaču i još svašta. Ako hoće s godinu i po hodat po zidiću visokom metar: super, ali mi obavezno trebaš dat ruku. Ako hoće skakat po skalama: odlično, ali daj ruku. Sada, s tri godine, kad hoće preskočit zadnje tri skale i pita ruku, ja pitam: a bi li ti to sam? I onda on skoči sam i vidi da to može. Po krevetu mogu skakat, ali im naglasim da dobro paze da nisu blizu ruba. Eto, i ja ipak govorim da paze. Tanjure i šalice nose više manje od kad znaju hodat. Ne zato što ja mislom da im se ne bi mogli razbit, nego zato što mi je sasvim ok da im se razbiju. Međutim, kad su kao jako mali nosili nešto lomljivo, onda bi im rekla: hodaj polako i drži čvrsto s dvije ruke. U ukupno malo manje od jedanaest godina njihovog života, razbili su zajedno možda tri stvari. Skupocijene i rijeteke predmete ne dam da nose dok su mali. Ne da smo puni skupocijenih i vrijednih predmeta.
Ne mislim da im se nikad ništa neće dogoditi i da se ne mogu ozlijedit. Što se mene tiče, neka se tu i tamo udare, padnu i ogrebu. Slobodno, to me uopće nije briga, dapače, mislim da je jako korisno. Ipak, ozljede su nam izuzetno rijeteke. A. je jednom bio na hitnoj pomoći kad mu je curica iz vrtića namjerno zapela nogu pa je rasjekao nos, a D. kad je kao beba pao s kauča glavom na lego kocku dok je tata bio tik do njega i koncentriran baš na njega. Nitko nema šavova ni lomova.
Ne mislim da sam neodgovorna, upravo suprotno. Mislim da ih osnažujem i osposobljujem puno bolje na ovaj način, nego da ih stalno upozoravam na vrebajuće opasnosti. Jednostavno mislim da je ovo bolja preventiva, jer čini djecu spretnijom i sposobnijom, a da ne govorim zadovoljnijom i samosvjesnijom.
Naravno, da imam dijete koje na ovaj način svaki dan završi izubijano i raskrvareno, promijenila bih pristup. Ali unaprijed stalno strepiti mi ne pada napamet.
ja dio svojih "pazi" upozorenja zasigurno vućem iz djetinjstva. bila sam ko živo srebro, neuhvatljiva, poprilično živo dite koje nije moglo kontrolirat ni deset odraslih.
a moji su isto išli ko vertex - neka sama istražujem svoje granice uz njihovu budnu pažnju, ali bez (mojih sadašnjih) "pazi, past ćeš".
pa jednom završila na šivanju cile glave jer sam s prvog kata kuće pala direktno na glavu, a usput me poklopile i cigle s neozidanog balkona na koji sam se popela. a sve u djeliću sekunde da mama nije uspila niti reagirat i skočit za mnom (ne na glavu nego se popet na tu teracu).
drugi put šivala cilu bradu jer sam tako ljusnila sa željezne konstrukcije za čišćenje i sušenje tapeta isprid kuće da su mi svi zubi povirili vani.
i x drugih padova i razbijanja, srićom koji nisu više završavali u bolničkoj traumatologiji
a zašto je uopće bitno tko je šta rekao i tko je bio u pravu/krivu kad se nezgoda desi?a da je počenm pitat: ma ko ti je ono govorio da paziš
bit će da se navikla. Ali ja te opet pitam i predlažem da si zamisliš da hodaš sa mužem npr po šumi i kliže ti se i on ti kaže 35 puta da neka paziš. I onda se posklizneš i padneš. I ležiš tako i boli te noga, guzica, rame... a on slavodobitno iznad tebe: "jesam ti lijepo rekao da paziš!" Ne bi li ga poslala u rodni kraj?
Evo ja se trudim da mi uvijek polazište bude da ne činim njemu ono što ne bih i sama volila iskusiti i stvarno se trudim zamisliti si kako bi se osjećala da sam na njegovom mjestu. Kažem trudim se, jer desi mi se da automatski izgovaram te fraze usađene duboko u podsvjesti. Ali eto borim se protiv njih tako da ih osvješćujem pa svjesno odbacujem
misliš da bi da su tvoji starci kojim slučajem ponavljali PAZI! od jutra do mraka stvar bila drugačija?ja dio svojih "pazi" upozorenja zasigurno vućem iz djetinjstva. bila sam ko živo srebro, neuhvatljiva, poprilično živo dite koje nije moglo kontrolirat ni deset odraslih.
a moji su isto išli ko vertex - neka sama istražujem svoje granice uz njihovu budnu pažnju, ali bez (mojih sadašnjih) "pazi, past ćeš".
pa jednom završila na šivanju cile glave jer sam s prvog kata kuće pala direktno na glavu, a usput me poklopile i cigle s neozidanog balkona na koji sam se popela. a sve u djeliću sekunde da mama nije uspila niti reagirat i skočit za mnom (ne na glavu nego se popet na tu teracu).
drugi put šivala cilu bradu jer sam tako ljusnila sa željezne konstrukcije za čišćenje i sušenje tapeta isprid kuće da su mi svi zubi povirili vani.
i x drugih padova i razbijanja, srićom koji nisu više završavali u bolničkoj traumatologiji
ja ne vjerujem :/
i sorry što te toliko kvotam, nije ništa osobno, samo su mi zgodni tvoji primjeri jer baš predstavljaju ono što želim izbjeći
ne bi, spomenila bi mu mamua zašto je uopće bitno tko je šta rekao i tko je bio u pravu/krivu kad se nezgoda desi?a da je počenm pitat: ma ko ti je ono govorio da paziš
......Ne bi li ga poslala u rodni kraj?
ovo moje pitanje/konstatacija je tribalo bi za nasmijat samu sebe (jer je i smajlić takav). nikako za daljnje analize jer vidim šta tribam minjat.
ok ok, sorry nije ništa zlonamjerno
naravook ok, sorry nije ništa zlonamjerno
bili smo maloprije u parkiću sa sveki i glava me zabolila koliko je puta rekla: pazi, past ćeš i sl.
nisam prije išla za tim, moram priznati. ponekad i meni vjerojatno izleti, ali sigurno ne toliko. uglavnom nastojim biti tu za njega dok radi nešto potencijalno opasno.
npr. prije sam se užasavala kad se sam penjao na tobogan, ali nisam ga sputavala. samo sam stajala pored i pružila mu ruku ako je to tražio.
Ja koristim i pazi i pasces, a istovremeno i izbjegavam taj atak na samopouzdanje... i odmicem ga i odmicem se, a nekad mu naprosto kazem - Nemoj nervira me to....Mislim da je posteno.
OS - ovo kazem podrazumijeva raspone unutar 3 oktave.
a
A zašto mu ne daš vilicu tek kad sjedne za stol?
Ili i tvoj ima neke fetiše, moja kćer recimo hoće jesti samo sa žlicom okrugle drške :shock:. Zašto, ko bi ga znao, ali ja pazim da uvijek bude čistih u ladici.
Zato što smatram da je dovoljno velik kako bi mu se postavio pribor kao i nama odraslima :/ (naime, pribor je postavljen, skupljamo se za stol i on prvo uzme viljušku i krene se penjati na stolicu) . Doduše, ima napredaka, takve situacije su sve rjeđe, ali svejedno...a
A zašto mu ne daš vilicu tek kad sjedne za stol?
ne da mi se sad kvotat nekog posebno, ali sve u svemu
meni nije iritantno "told you so" jer to (bar kod mene) nije slavodobitno. primjer
imamo vrećiu za sjedenje na moju se zaletava preko sobe i skače. smije. rekla sma mu da se odmajkne od štoka jer će bubnut glavom
i bezveze su mi konstatacije "kak da ja znam kaj će bit" - naravno da znam. jer su 2+2=4 i fizika nalaže da ako se jako zaleti bubne glavom
i 5 put nije bubnuo, 6. put je. došao mi je cvileći, ljubila sam i grlila. i na kraju sam rekla, ajde sad napravi kako sam ti rekla, odmakni vreću. je.
- da si je odmah maknuo ne bi se lupio, i ne bi te bolilo - to je jesam ti rekla, u razgovoru i ojašnjenju, sasvim normalnim tonom i on se složio i sad pripazi svaki put na glupi štok
Ja potpuno rezoniram sa stavovima tanje_b, apricot, BusyBee.
Cure, hvale što ste se potrudile razloge tako lijepo pretočile u riječi,
uvijek se dobro podsjetiti zašto što radiš
(svi vjerojatno ponekad preispitujemo svoja uvjerenja,
pogotovo ako povremeno dobiješ komentare da si "neodgovoran" ili "ne brineš o svom djetetu dovoljno"...)
Kako se točno ponašam, ovisi o konkretnoj situaciji i o dobi djeteta.
U principu, razlikujem tri razine "ozbiljnosti" potencijalnih posljedica:
(1) "bezazlene" - masnice, površne rane i sl. - tu potpuno prepuštam dijete da uči smostalno, odnosno interveniram samo ako me se pita za to
(2) "granične" situacije - reagiram samo u slučaju kad procijenim da je stvar krenula tokom koji za mene postaje neugodan
U slučaju da se radi o djetetu ispod dvije godine, izbjeći ću verbalne komentare. Umjesto toga, svjesno povećam pažnju i pratim situaciju, a istovremeno se svjesno trudim da dijete ne dobije osjećaj da to radim. U slučaju da stvar krene prema tome da će se dijete ozbiljnije ozljediti, spremna sam da reagiram (uhvatim ga i spriječim ozljedu); ako procijenim da neće doći do ozbiljne ozljede pustim ga da se udari. (Ujoj, ovako rečeno, možda zvuči bezosjećajno, ali pouzdam se u konkretni instinkt koji mi kaže da je upravo izostanak reakcije s moje strane "prava" reakcija...).
U slučaju da se radi o starijem djetetu, najčešće ću verbalno izraziti svoju nelagodu zbog konkretne situacije, trudeći se da opišem ono što kod mene izaziva taj osjećaj (NE djetetova radnja, nego npr. kosina je klizava; uz rub kreveta nalazi se oštri rub radijatora, ili sl.). To je često dovoljno da dijete postane opreznije. Ako se ništa ne promijeni, uputiti ću jasnu molbu, trudit ću se da bude afirmativnog oblika ("Molim te uspori trčanje"; "Molim te, skači po podu"). Najčešće, djete posluša. Napominjem: to rijetko radim, "čuvam" za specijalne situacije.
(3) Taboo - hodanje po ogradi balkona na 3 katu, pretrčavanje autoputa i slične situacije se po definiciji "ne događaju". U praksi, ako se nešto takvo dogodi, autentično ću i sa najvećom mogućom iskrenošću izraziti sav horor koji osjećam kad to čujem/vidim. Djeca pokupe poruku.
Teško je to ovako generaliziravati, i naravno da nije uvijek sve savršeno, ali funkcionira ("još su ti svi živi", da citiram MM
--
J 28.03.2001.
T 24.07.2003.
R 24.03.2005.
moja ima 4 godine i znam (jer već 4 godine je pratim) da ona ne podrazumijeva da je pazljiva niti razmislja kada hoda. jer da to čini ne bih joj morala govoriti da ne može dvije stepenice odjednom skakati itd.U normalnim situacijama podrazumijevam da je pazljiva, ne pretpostavljam da ne razmislja kako hoda
to možda važi za sportske aktivnosti, al ne za skakutanje niz stepenice. ja ne zelim da ona može skakati sa stepenice na stepenicu zatvorenih očiju i želim da me posluša.
veliki potpis. i ovo joj nastojim prenijeti, da ona zna da joj mama želi dobro, a da joj ne govorim iz obijesti nemoj duso skakati niz stepenice. primjer kad sam rekla:"jesam ti rekla" naravno nisam rekla oholo, nego je podsjetila na moje riječi u nadi da će sad skužiti njihov smisao i shvatiti (čak i tako mala) zašto mama govori da se niz stepenice ne glupira, nego fino silazi.ne zato jer sam ja Mama, već zato što još uvijek veliku većinu stvari znam bolje, znam moguće posljedice, i jer joj želim dobro, a ne iz želje za vladanjem nad djetetom. Kad odraste i stekne životnog iskustva ja ću vrlo rado primati savjete od nje.
joj, moram priznati da bi me uvrijedilo da netko za mene kaže nešto ovakvomoja ima 4 godine i znam (jer već 4 godine je pratim) da ona ne podrazumijeva da je pazljiva niti razmislja kada hoda.
zaista mi je nevjerojatno da nisi primjetila napredak na njoj u tom pogledu tijekom 4 godine.
ne misliš li da bi imalo više smisla (bilo produktivnije) usmjeriti (svoju i njezinu) pažnju na pozitivne pomake,
umjesto donositi ovako kategorične izjave?
što ima objektivno loše u preskakivanju stepenica? (ja to svakodnevno radim, ups...jer da to čini ne bih joj morala govoriti da ne može dvije stepenice odjednom skakati itd.)
Ok, možda je to za tebe neprihvatljivo, ali jesi li 100% sigurna da ti je od presudne važnosti uvjeriti i svoju kćer u to?
Ako jest, onda ok (potpuno se slažem da kao roditelj imaš pravo na to)...
I ja vjerojatno znam mnoge stvari bolje od svoje djece, i želim im dobro. Samo, upravo iz tih razloga opredjeljujem se za šutnju.ne zato jer sam ja Mama, već zato što još uvijek veliku većinu stvari znam bolje, znam moguće posljedice, i jer joj želim dobro,.
Savjet ću s veseljem pružiti svaki put kad me se pita za njega. I, u stvari, kad bolje razmislim, to i nije tako rijetko!
--
J 2001, T 2003, R 2005
I am not at all concerned with appearing to be consistent.
In my pursuit after truth I have discarded many ideas
and learnt many new things. Gandhi
suma sumarum...
ima nas svakakvih roditelja, kao što ima i svakakve djece...
imam 21 godinu vozačkog iskustva i jedan jedini put sam razbila auto: onaj jedan jedini put kad mi je tata rekao: pazi kako voziš (jer sam u 3 ujutro vozila prijateljicu doma, nakon 72 sata neprekidnog crtanja)...
naravno da se to nije dogodilo zbog njegovog upozorenja, ali mi se to strašno urezalo u sjećanje...
nema "pazi": ili vjerujem ili ne vjerujem da nešto može.
ako ne vjerujem, neću joj ni dopustiti da se dovodi u tu situaciju.
najtužnije mi je kad dođemo na Bundek, pa kad djeca žele isprobavati svoje mogućnosti/sposobnosti... a mama i tata stoje iznad njih i viču "nemoj, još si mali, ne možeš ti to, past ćeš"...
a tako sam upoznala i tanju_b (tobogan u Maksimiru)
Pardon, ja mu nisam vikala "ne možeš, past ćeš"
Ali sam se gurala kroz gužvu od većih klinaca koji su bili brži i jači od njega, da bih mogla uskočiti u slučaju eventualne potrebe (budući da on sa svoje nepune 2 godine baš i nije bio u rangu petogodišnjaka koji su se verali po velikom toboganu).
(kad smo sami na Bundeku, nema sprave koja nije njegova)
A sad ga tobogani uopće više ne interesiraju... izgustirao ih je :/
Hm, da i meni ovo jako ružno zvuči...
Ja ipak koliko god nekada ne imala takta, kada su takve stvari u pitanju kažem "Može, probaj, a ja ću biti ovdje pored tebe za svaki slučaj..."
Inače, čitam ovo cijelo vrijeme, zbrajam i oduzimam i moram priznati da sam ipak malo promjenila taktiku i način "opominjanja" pa vidjet ćemo, možda ipak promjenim stvari.
Hvala cure.
Nisam ja rekla da si ti nešto vikala, samo znam da sam rekla "ma, pusti ga"Pardon, ja mu nisam vikala "ne možeš, past ćeš"
otkud ti ideja da nisam primjetila pomak ? :? ovom rečenicom sam se referirala na apricotine riječi, čije dijete je starije od mog, pa mi je potpuno shvatljivo da ona "ne pretpostavlja da (joj dijete) ne razmislja kako hoda". kod nas - za sada - to nije slučaj.zaista mi je nevjerojatno da nisi primjetila napredak na njoj u tom pogledu tijekom 4 godine.
radilo se o skakanju niz stepenice, a ne o spravama za igranje na igralištima (recimo na bundeku). pomak mi je da niz stepenice silazi pažljivo i ozbiljno, a ne da pravi saltomortale na njima, ma koliko to spretno izvodila.ne misliš li da bi imalo više smisla (bilo produktivnije) usmjeriti (svoju i njezinu) pažnju na pozitivne pomake,
umjesto donositi ovako kategorične izjave?
ne mogu vjerovati da me ovo pitaš... :? a što ima pozitivno u tome ? ako trebamo vježbati motoriku, upisani smo na gimnastiku, odlazimo na dječja igrališta, penjemo se po svemu i svačemu... čemu sad vježbanje snalažljivosti i na stepenicama ?što ima objektivno loše u preskakivanju stepenica?
jesam. neka radije plaćam psihijatra koji će je liječiti od traumčica zato jer joj nemajka nije dozvolila preskakanje stepenica, nego da plaćam fizioterapeuta jer se skršila il eventualno ostala nepokretna.Ok, možda je to za tebe neprihvatljivo, ali jesi li 100% sigurna da ti je od presudne važnosti uvjeriti i svoju kćer u to?
e, moja, MC...
kada pišem o ovome, pišem o onoj tamo Orki, kad je bila mala...
sad mi više ne pada na pamet upozoravati je na takve stvari.
ili joj dopustim ili ne dopustim...
ah, ponavljam se!
Kako šta ima pozitivno? Meni je pozitivno to što su presretni kad nešto mogu. I onda, zato što su presretni, mogu još više. I onda su još sretniji. Zašto bi se motorika vježbala samo na igralištu i satu gimnastike, kad može i na stepenicama, na zidićima, na kauču, na krevetu, na stablu... Osim toga, pozitivna je zabava! Zabava, zabava, zabava! Najbolja stvar kad si dijete, što te toliko malih stvari tako ludo zabavlja i onda ti to čini život lakšim čak i kad odrasteš.
Naravno, ne treba cjepidlačiti. Nije mi sad cilj raspredati o tome je li baš zxuja sposobna za preskakanje stepenica ili nije. Ali ja osobno ću uvijek ići za tim da dijete osposobim za preskakivanje stepenice. Nije odlučujuća stvar u životu, ali jest pločica u mozaiku.
ok, očigledno imamo različito mišljenje. ne mislim da mi je prioritet u odgoju osposobiti zxuju da preskače basamake, barem ne u ovoj dobi života. dapače, bitnije mi je da je naučim oprezno silaziti niz njih, preskakati ih može i kao mladi i buntovan adolescent (slušajući škoru na mp3).Ali ja osobno ću uvijek ići za tim da dijete osposobim za preskakivanje stepenice
drago mi je. moja nije tako napredna kao tvoja. prije neki dan se zapričala, zaboravila i sama krenula niz stepenice, slobodnije hodajući, potpuno dekoncentrirana, izgubila je ravnotežu i na svu sreću je nogom zapela za gornju stepenicu inače bi se zabila glavom o zid na dnu stepenice.pišem o onoj tamo Orki, kad je bila mala...
uh, moji su prilicno smioni i spretni, i ja cesto zmirim ali ne govorim 'past ces', nego pitam 'jesi li oprezan' ili nesto takvo...
i tako ljetos moja sestricna se penje na neko stablo smokava a mi dolje gledamo gdje je koja dobra, i moj jaks gleda zadivljeno pa kaze: KAKO JE OPREZNA!!!
danas je Marko skakao po stepenicama, prema dolje ,širokim i niskim ,ali ipak stepenicama....
moje kolegice i učenici su me ovako gledali :shock:
Marko je s tatom došao po mene u školu, samo zato da skače po tim stepenicama....
puštam ga da radi ono što on smatra da može....a ako ne može taj tren, ne ubijam ga u pojam ,nego ga ohrabrujem da pokuša ponovo....
ja pustam svog starijeg, on je zbilja kritican i nece srljatipuštam ga da radi ono što on smatra da može....
a mladji... taj je uvjeren da bi mogao skociti s drugog kata
marko je oprezan, meni je s njim zbilja lako.....
takva sam bila i ja, no mene su bespotrebno sputavali
ja sam upozorila svoje da malom ne govore "past ces" nego "pazi da ne padnes" ili "bojim se da ne padnes". ovo "past ces" i slicne fore mi zvuce kao zloguko prorocanstvo i ne volim da mu se to govori. ali sveki se ne da. past ces, past ces, past ces. "drzi ga", veli ona meni. a ja velim-necu.
ma ne, padanje uopce ne treba spominjati, ne treba mu govoriti negativno, nego nesto tipa: dobro se drzi, budi oprezan, gledaj ispred sebe i sl.
vertex, rukama, nogama i zubima X
Sad ako cemo povuci paralelu s vozacima, mislim da bi doticne vise uvrijedilo da im se kaze "gledaj ispred sebe" ili "budi oprezan", nego da mu zaurlas "slupaces se"....
Malo pocinjemo pretjerivati oko semantike.
A ja se svakom ko se i u kriznim situacijama skulirano drzi semantike klanjam do poda.
Ja nekad hocu i opsovati ako dovoljno crknem od straha...
I uporno me nervira sto se stalno tezi tome da se sva djeca i svi roditelji ukalupe u neke "metode i pristupe", a pametan covjek rece - Metod je da metoda nema....
Istina, počesto se iznose generaliziranja i univerzalni recepti....
Univerzalnog recepta za odgoj nema....bilo za skakanje po stepenicama ,bilo za školski uspjeh
ono što virjedi za Marka, može ali i ne mora vrijediti za Viktora
mc, iskreno mi je žao što sam se nespretno izrazila, pa je ispalo da radim predrasude o tebi
upravo suprotno tome, bila sam uvjerena da jesi (budući da pratiš svoje dijete) primjetila napredak na njoj.
stoga sam i izrazila mišljenje (ili sam barem to htjela) da bi možda imalo smisla dati više značaja tom pozitivnom.
u konkretnom slučaju, za mene nije bila sporna samo pretpostavka da dijete razmišlja kako hoda,
nego i pretpostavka da se dijete trudi ispuniti naša (verbalna i neverbalna) očekivanja, prema svojim mogućnostima.
ne uvažavati njegov trud (bez obzira na rezultate) meni djeluje kao oduzimanje vjetra iz jedara (ne znam kako da to kažem, a da opet ne ispadne grubo...).
ali, kao što reče apricot, roditeljske se prakse razlikuju - namjera mi je bila samo iznjeti svoj pogled, žao mi je ako sam ostavila drugačiji dojam.
što se tiče razdvajanja igre, sporta, učenja i zabave, XXX vertex
ne tezim nikakvom ukalupljivanju, ali neces skuliranom i opreznom vozacu reci da gleda pred sebe, ali onome tko npr. salje sms u voznji hoces.
ako mu kazes pazi da se ne slupas, nisi mu rekao nista. sto mome jakovu znaci pazi da ne padnes? kako da pazi? ali ako mu kazem da stavlja jednu nogu ispred druge, gleda ispred sebe ili vec prema tome sto se dogadja, to vec nesto znaci. u tom mu slucaju dobro dodje savjet, uputa, tako nesto, a ne 'pazi da ne padnes'. kao da itko zeli pasti, i bas namjerno ne pazi.
i jos nesto: uvijek se koncentriram na jednu uputu. ne stojim pokraj njega i ne sufliram sve ovo sto sam nabrojala nego samo jedno. i ostatak vremena sutim i zmirim. ako ipak padne ili ne uspije, brisem suze, vrlo sam kul i tjesim.
dok pada, uglavnom vristim. tu se ne mogu suzdrzati. ali tad je ionako vec kasno....
Re: Kako reagirate kada...?
Mene su roditelji po tom pitanju odgajali slično kao ja svoju djecu, osim što to nije bilo tako svjesno/racionalno (odrasla sam na selu i radilo se više o nekakvom nepisanom memu - bok čuva djecu i pijance... ). Djeca su se u različitim okolnostima i od rane dobi (ne znam točno od kad, ali ne dugu nakon što bi prohodala) igrala bez nadzora odraslih. Naravno, bilo je nezgoda, ali ništa što bi odstupalo od generalne statistike. Ono što hoću reći je da se sjećam da sam uvijek bila puna masnica, ali da sam imala ogromnu sigurnost u svoje fizičke sposobnosti, vjeru i znanje o iscjeljiteljskim sposobnostima svog organizma, "zdrav" odnos prema boli (primala ga bez straha, ali i znala prepoznati njegovu upozoravajuću ulogu). Ukratko, osjećala sam se odlično u svome tijelu, a tako je ostalo i do danas
Iako mislim da se tu radi o razlikovanju manjih i većih opasnosti, probat ću objasniti zašto ja izbjegavam previše upozorenja. Zato što su mene upozoravali: joj, kako ćeš pasti; joj, kako ćeš se razbiti; a, neka ti bude, Klaićeva je uvijek dežurna (nakon što sam prošla jedno šivanje glave nastavili su me plašiti Klaićevom
Kako sam bila fino i poslušno dijete (a i moj sin mi je sličan, iako je dečko
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom