Ja ih imam dvoje takvih 8) .I da ne idem sad u detalje i sitnice u vezi ponašanja isl.reći ću samo da me je dotakla najviše ona rečenica kako drugi ljudi misle da su takva djeca neodgojena,raspuštena i zločesta.Jer ja to često vidim na licima ljudi koji ni ne moraju ništa izreći,sve im na faci piše.Zato mi je najdraže biti u društvu slične djece i njihovih roditelja,savršeno se razumijemo i nema krivih pogleda i šaputanja.
Za taj pojam "teško odgojiva djeca " znam odavno ali tek od nedavno sam shvatila koliko je to ustvari teško.Da budem preciznija,otkad sam rodila treće dijete koje nije takvo i kakvih bih mogla imati još desetak Sa ovih dvoje velikih sve je komplicirano,od doručka,spremanja za školu/vrtić do spremanja igračaka,spremanja bilo čega,slušanja ijedne moje rečenice...ma sve je borba i teško.Moram reći da je stariji sin sad super i da,kako je veći,tako se pretvara u nešto prizemnije dijete.I dalje je borba ali već je odavno shvatio uzročno posljedičnu vezu pa zna da neke stvari ipak mora zbog sebe a ne zbog mene.Kćer je ludilo,o njoj bi se dala knjiga napisati.Ta djeca su rođena sa svojim strašno jakim karakterom i ako će tko koga pokoriti to sam ja pod njima.Kod njih nema straha od nekakve emocionalne povrede,oni gaze sve pod sobom,majke mi .
Ali ima jedna dobra stvar u svemu tome,a to je da su oduvijek puno puno napredniji od vršnjaka,brže uče i interesi su im široki.Da im je sad uvaliti kakav tečaj ili faks,kladim se da bi ga završili prije od mene