Kaleb ima nevjerojatno jaku volju i ni pod koju cijenu ne skreće s onog što si zacrta:

-sve baca, uopće ga ne zanimaju posljedice - nema veze ako mu uzmemo tu igračku, kažemo ne, udaljimo ga od predmeta koji baca... Bacit će nešto drugo. Baš ga briga što se to nama ne sviđa.

- ne daje ruku vani. Ako mu pokušamo dati ruku preko ceste, iste sekunde baca se na leđa na pod i urla. Baš ga briga što prekidamo šetnju i ide doma, svaki sljedeći put radi isto.

- penje se na sve - stol, televizor, komodu, police, skače po krevetu, po rubu kauča... Strogo "ne", odlučno ne, micanje, deranje... Baš ga briga. On to i dalje radi.

- zna po cijeli dan ništa ne jesti. Nema načina da ga se uvjeri da nešto pojede.

- ne govori tj. jako slabo govori i to ga dodatno frustrira pa, ako iz prve ne shvatimo što želi (i ne omogućimo mu to iste sekunde), počinje urlati. Očekuje telepatsko razumijevanje svojih potreba. Ako se pravimo da ga ne razumijemo ne bi li rekao što želi, još više poludi. Radije će svisnuti od žeđi nego reći "voda".

- kod njega ne postoji pojam "skretanje pažnje"

- uspavljuje se isključivo na rukama, budi se čak i 10 puta po noći, traži nošenje ili cicu. Sve drugo rezultira plačem, koliko god treba - briga njega što smo i tata i ja uz njega i šapćemo mu, grlimo ga... Čovjek urla, vrišti, slini...Dok ne dobije cicu ili ga tata ne uzme na ruke.

I tak. Znam da mnogi misle da imamo derište, briga me. Odgojne metode kod njega (za sad) ne pale, a nasilju neću pribjeći ni pod koju cijenu.

Ipak, nikad ga ne bih nazvala teško odgojivim djetetom... Ne sviđa mi se takvo etiketiranje djece + mislim da se mnogi roditelji "izvlače" na to (kao, onom drugom je lakše jer mu dijete surađuje, a moje ne). Mnoga naizgled lako odgojiva djeca imaju neke "teže" strane. Osim toga, jako je bitna kako si roditelj i dijete pašu - ja stvarno ne znam što bih započela s mirnim djetetom.