Citiraj no@ prvotno napisa
[Ono što je mene iznenadilo - iako radim u školi i s djecom - nisam "sama od sebe" uspjela anticipirati što su izvori stresa pa i frustracije u tom "projektu".
Iako nisam ucitelj cesto vodim i odrasle i djecu po izletima i putovanjima pa mislim da mogu odmah reci sto je izvor stresa: svaki odlazak na bazen je malo putovanje, kao neki mikro maturalac. Djeca se trebaju obuci u skoli, ponijeti sve stvari, utrpati u autobus, u njemu primjerno ponasati (bez recimo skakanja i tome slicno), opet iskrcati kod bazena, ponijeti sa sobom sve stvari, skinuti se u kupace, zatim tamo se ne izgubiti, ne pasti u bazen, slijediti upute trenera, opet se posliej obuci, osusiti kosu, ponijeti sve stvari, uci u autobus, doci nazad u skolu i onda se opet pripremiti za redovnu nastavu. Koliko je to aktivnosti u tako malom vremenu od cca 3 sata i to jos stresne (hoce li tko zaboraviti stvari? Hoce li tko pasti u bazen? Hoce li se netko zagubiti u gomili djece kod bazena?) ... na maturalcu se barem vozi 4-5 sati pa se onda bude na plazi 3-4 sata itd, a ovdje je sve zgurano u sat-dva-tri i jedna stresna situacija se samo prelijeva u drugu bez mogucnosti da se malo predahne izmedju njih.
Koliko ja poznajem djecu, najlakse je sa njima zapoceti nesto, bilo sto, i pustiti ih da se oni time bave bez da ih se prekida u aktivnostima. A ovdje je svakih 10-15 minuta nesto drugo - oni se tam,an uzive u voznju autobusom - ajde van. Taman se pocnu zafrkavati po garderobi - ajde na bazen. Taman im je lijepo u bazenu - ajde u garderobu. Taman se dobro zabavljaju sa fenovima - ajde u bus. I onda svi budu crknuti, i klinci jer svako malo mijenjaju aktivnost, a i ucitelji jer stalno moraju nekoga na nesto tjerati i o necem voditi brigu.