kako prihvaćaju činjenicu da su posvojeni?

[imenica]

voljela bih da oni koji imaju iskustva o ovoj temi nešto napišu. razmišljam u zadnje vrijeme o tome kako i kada reći mom sunčeku da ju je rodila neka druga teta. za to još svakako imam vremena, ali voljela bih znati kakva iskustva imate. kako su djeca prihvatila tu činjenicu i kako se nose s njom? hvala.

[čokolada]

Apsolutno jedina ispravna odluka jest - početi odmah (u skladu s uzrastom!). Za najraniju dob prikladno je pričati "njihovu" priču što češće, kao što pričaš i druge priče, čitaš slikovnice i sl.
Mi smo A. često pričali kako je ona živjela u kućici s puno djece i kako smo mi htjeli jednu malu curicu i čuli smo da je ona tamo, došli smo po nju, ona nas je odmah uhvatila za ručicu... itd. Kako je rasla tako smo vezli detalje priče , od toga da sada "zna" da se socijalna radnica koja joj je tražila roditelje zvala teta A. i da nas je nazvala jednog četvrtka, do boje cipela koje smo nosili kad smo dolazili prvi put je vidjeti i činjenice da se teta koja ju je rodila nije mogla brinuti o njoj.
Ako tako u najranijoj dobi postaviš činjenice dijete će rasti s njima i neće imati nikakvih "šokova". Interes za tu priču neće uvijek biti isti, nekad će joj ići na živce, odbijat će jer je "dosadna", ali će joj se uvijek povremeno vraćati i nadograđivati je svojim pitanjima.
Kako vidim postoje i u tome više i manje zahtjevna djeca - neka će postavljati zastrašujuće teška pitanja već s 3 godine, a neka će mirno broditi i slagati kockice mozaika kao ( ZA SADA) moja A., postavljajući povremeno pitanja "s neba pa u rebra".

Jako je važno ne propustiti prave prilike za razgovor (koje nam djeca sama pruže!) iz straha "je li prerano i treba li baš sad". Čim sami nešto pitaju nije prerano, a čim se ukaže trenutak pogodan za upletanje njegove priče u kontekst treba ga iskoristiti. Uvijek se nađe ili neka trudnica u blizini ili se ide u posjet bebi, ili simbioza dvije životinjske vrste, ili crtić gdje se dogodi "posvojenje"...
Mi nismo čekali da A. sama pita (načekali bismo se!), tako nemoj dozvoliti da malena dođe do 3-4 godine bez da išta zna.

[imenica]

čokolada puno ti hvala. ovakvi savjeti su stvarno zlata vrijedni.

[Chriss]

Slažem se. To treba zaista komunicirati što je moguće prije. Normalno i s ljubavlju.

Mi smo roditelji curice koju smo posvojili s njene četiri godine i to je sigurno drugačija situacija nego kad posvojiš bebu. S njom smo imali situaciju da je par mjeseci nakon što je došla k nama, ona sama odlučila negirati činjenicu da ju ja "nisam rodila". To nam je bilo dosta teško razdoblje jer nismo željeli podržavati nešto što nije istina (makar je to najjednostavnije) i to je tražilo dosta strpljenja, objašnjavanja (njenim rječnikom i vrlo pažljivo da dijete ne bi pomislilo da je u njoj problem što je završila u domu).

Sve u svemu, sad joj je skroz cool kako si je ona izabrala novu mamu i tatu, a baš je pred neki dan (ničim izazvana) počela pričati svoja iskustva s dolaskom u dom (nije bila beba kad je stigla), s time da ju je mama / teta koja ju je rodila (pomiješano koristi oba termina) ostavila tamo, kako ju nikad nije došla pogledati jer ju vjerojatno nije voljela i da je jako sretna da nas ima za roditelje (a što da vam kažem... kad nam je to dijete uz nedjeljni ručak ispričalo, totalno sam pala pod stol, a i sad mi oko zasuzi kad to tipkam )... Sve u svemu, klinci sve kuže i prema njima treba biti iskren. Ja se držim onoga da kad netko nastupa s pozicije: "Nisam ti željela / želio reći istinu da te zaštitim." zapravo štiti vlastitu komociju i svoje interese, a ne osobu prema kojoj je odlučio biti neiskren.

Samo sretno i hrabro!

[Rebbeca]

I mi smo našem B. počeki vrlo rano pričati sličnu pričicu, negdje s 1,5 g. Jel onda kaj skužio nemam pojma, ali od onda se ta priča razvija i raste zajedno s njim. Također koristim za razgovor o tome bilo koju temu koja se može povezati s posvojenjem, naravno ne stalno, kad mi padne na pamet. Evo baš jučer je listao neku knjigu o trudnoći i bebicama, pa smo se opet dotakli i posvojenja. On je presretan što ja njega nisam rodila, jer bi me jako boljelo i oznojila bi se

[Chriss]

Rebbeca, baš me nasmijao komentar tvojeg limača. Mislim da ću "ukrasti" ideju u argumentacijama :D

[Rebbeca]

Da, strašno ga muči ta bol na porodu: par puta je i rekao, hvala bogu da nisam curica, pa da nemoram roditi

[Zdenka2]

M. smo počeli govoriti o posvojenju kad je imao 2,5 godine, jer je tada postavio prvo pitanje o tome. Do navršene 4. godine znao je sve detalje o svom porijeklu. Budući da je on puno pitao o tome, sam je diktirao tempo saznavanja tih činjenica. Nakon toga smo prošli još nekoliko krugova razmišljanja o tome i spoznavanja što zapravo znači posvojenje i gubitak koji se dogodio prije toga. Bilo je i teških faza - prva i najbolnija je bila spoznaja da ga ja nisam rodila, a druga je bila za mene bolna - razmišljanje o tome tko je njemu prava mama, ja ili mama koja ga je rodila. U svemu tome mi smo bili potpuno otvoreni, spremni odgovoriti na sva pitanja, bez ikakvog uvijanja i na prvo mjesto smo uvijek stavljali njegovo pravo da zna sve o sebi i njegove osjećaje, a ne svoje.
Najnoviju fazu razmišljanja o tome prolazi nakon posvojenja sestre, kada taj proces gleda izvana. To ga učvršćuje u svemu onom što zna o sebi. Zna po čemu mu je B. sestra i nju učvršćuje u toj spoznaji. Stručna osoba koja s njim radi rekla mi je da je u svojoj praksi imala više posvojene djece, ali da nitko od njih nije u odnosu na to tako siguran i otvoren kao on. To smatram našim djelom, ponosim se time i sretna sam što je tako.

Kod B. je situacija drugačija - ona je stigla prije 2 mjeseca, sa više od 6 godina. Tamo gdje je bila stvorila je emotivne veze koje sada mora odbolovati. Sada smo u fazi prihvaćanja identiteta - trebalo je dosta da prihvati svoje novo prezime. Više puta sam joj rekla što su joj bili i što su joj sada njezini biološki roditelji i zašto, zatim što je to posvojenje, zašto smo je posvojili i kako i zbog čega ona sada pripada novoj obitelji i mi njoj. To sam joj rekla, jer želim da svoje razmišljanje gradi na činjenicama, a ne na fantazijama, ali s njom za sada ne inzistiram na teoriji. Kratko smo zajedno i trenutno mi je prioritet da joj konkretnim životom pokažem da sam joj mama i što je to mama, a teorija će doći na red kasnije. Rano je govoriti što će još biti i kakve će krize doći, ali za sada taj pristup daje rezultate - ona je sve otvorenija, sve privrženija, sve maznija i sretnija.

[sandra14]

Mene kad pitaju kad sam A. rekla da je posvojena, ja se ne mogu sjetiti kad je to bilo.
Mislim da sam kao čokolada (a i mnogi drugi) od prvog dana pričala o tome. Jer prve dvije godine provela je više kod liječnika nego kod kuće, što sam trebala odgovoriti na učestalo liječničko pitanje: Koje obiteljske bolesti je imala ili je li u mogućnosti naslijediti :? Zar da skrivam istinju pred njom?!

Uvijek smo tu priču polako proširivali nekim novim činjenicama, ona danas zna sve činjenice vezane uz njeno posvajanje (ima 11 god.), ali još uvijek pronađe neko novo pitanje, nešto što joj je promaklo.

Tako u ovom procesu čekanja drugog djeteta(skoro3 god.) ona se tome puno više posvetila. Ona piše molbe, na razgovorima u centru objašnjava zašto želi brata ili sestru.

Postala je mala žena, koja u sebi ima neku humanitarnu crtu i ne bi me iznenadilo da jednog dana kao životni poziv odabere nešto vezano uz pomoć djeci u domovima(bez roditelja)