Mene kad pitaju kad sam A. rekla da je posvojena, ja se ne mogu sjetiti kad je to bilo.
Mislim da sam kao čokolada (a i mnogi drugi) od prvog dana pričala o tome. Jer prve dvije godine provela je više kod liječnika nego kod kuće, što sam trebala odgovoriti na učestalo liječničko pitanje: Koje obiteljske bolesti je imala ili je li u mogućnosti naslijediti :? Zar da skrivam istinju pred njom?!

Uvijek smo tu priču polako proširivali nekim novim činjenicama, ona danas zna sve činjenice vezane uz njeno posvajanje (ima 11 god.), ali još uvijek pronađe neko novo pitanje, nešto što joj je promaklo.

Tako u ovom procesu čekanja drugog djeteta(skoro3 god.) ona se tome puno više posvetila. Ona piše molbe, na razgovorima u centru objašnjava zašto želi brata ili sestru.

Postala je mala žena, koja u sebi ima neku humanitarnu crtu i ne bi me iznenadilo da jednog dana kao životni poziv odabere nešto vezano uz pomoć djeci u domovima(bez roditelja)