Imamo 2,5 godine,blizanci,rastemo okruzeni sa puno ljudi:djevojka koja ih cuva,bake cesto,ostaju sa njima bez problema,imaju lijepi ritam,zna se kad je doručak,igranje,šetnja,za ruckom sami već kažu da idu spavat,djeca za pozelit sve dok se ne pojavi mama.Tada nastaje tarapana:ispadi ljubomore,traženje da ih nosim,navečer moram sa njima leći dok ne zaspu(što naprimjer nije potrebno ako ih čuvalica stavlja ako sam ja na putu) i to moramo biti zagrljeni i stisnuti (to mi nije teško,naprotiv,uživam u tim našim trenucima maženja,samo želim reći kako nitko više za njih ne postoji) Ja radim od njihove godine dana ali svaki,ali bas svaki slobodni trenutak je posvećen njima.Ima li sličnih situacija i da li ste pustile da ta faza prodje ili ste nekim mjerama ih pokušavale odljepiti od sebe?Ja npr. kad dodjem sa posla popodne doma više nemam šanse izaći bez njih,npr.u dućan....
hvala i pozdrav!!!!!