Evo da se javim i ja zabrinuta začetnica ove teme. Neko vrijeme nakon mog posta ja se ipak nisam osjećala dobro tako pa sam se dizala dojiti u dnevnu. Čak da se i manje budio pa sam naivno vjerovala da je to zbog toga. A onda se opet vratio na stari ritam pa nakon što bi se digli pet puta za redom s razmacima od 15 minuta i nakon što sam shvatila da mi glava pada dok ga dojim sjedećki, predala sam se. U to vrijeme sam još mislila da mame koje kažu da ni ne znaju koliko su puta noću dojile to kažu onako figurativno. Koje neznanje Evo me sad, spavamo zagrljeni, samo se okrećemo s jedne na drugu stranu (kako se koja cica isprazni), ni on oči ne otvara, samo usta.
Čitam E. Pantley po drugi put, vjerojatno iz čiste zabave jer je očito da mi nedostaje motivacija.