Rodila sam 23.12.2007. u 5:30 na Svetom Duhu. Porod je bio prirodan – za poželjeti, ali o tome ću na drugom topicu. Sve se odigralo na prijemu u rađaonicu, tako da nisam imala uvjeta za iskusiti sat vremena kontakta koža na kožu, no dobila sam svoj mirišljavi smotuljak odmah, neopran, samo posušen u jastuku, te smo tako ostali zajedno s tatom nekih 20 minuta, a još sat vremena je maleni bio samo sa mnom. U sljedećih sat vremena su me odvezli u jednu privremenu sobu, gdje sam ubrzo dobila dijete, a mjesto na odjelu babinjača sam dobila nakon otpusta (negdje iza 14 sati). Odmah sam pitala što će se dogoditi ukoliko ne bude mjesta na babinjačama, pa sestre rekle da će mi za preko noći donijeti krevetić u tu privremenu sobu.
U sobama je smješteno po 3 žene, s 3 krevetića i imale smo o.k. čistu kupaonicu (izgleda grozno tj. staro i ofucano, ali nije prljava). Neka dnevna rutina izgleda ovako:
- 5:00 buđenje i toplomjer
- 7:00 odnose djecu na kupanje, pregled i što već treba
- 9:00 ginekološka vizita (samo Jakovčić inzistira na spuštenim gaćama, ostali traže po potrebi)
- 10:00 povratak djece i pedijatrijska vizita
- 15:00 dolazi sestra s kolicima za previjanje – ako se još niste usudile same, one previju i pokažu kako njegovati pupak, a možete im i reći da ne treba
- 16:00 posjete – dogovorite se sa cimericama kad će koja van. 20 minuta je i više nego dovoljno da se izljubite i izgrlite sa svojima. Ukoliko treba, nije uopće frka skočiti van na par minuta mimo posjeta. Možete i tražiti sestre da uzmu bebu u sobu za to vrijeme. Nije frka uopće.
- 19:00 toplomjer, opet vizite, jedna i druga
- 22:00 sestra s kolicima za previjanje
Imala sam ukupno 5 cimerica: prvu noć su svi spavali k'o anđeli, prištekani na cice, zajedno s nama na krevetima. Sve smo bile drugorotkinje, ja bez reza, jedna s rezom i jedna „carica“. Sve smo bile oduševljene i sretne s rooming-inom. Carica je bila presretna: prvo dijete je rodila u Petrovoj pod općom anestezijom i dojenje je krenulo kilavo, tako da su već nakon 2 mjeseca bili na flašici. Ovaj puta je rađala pod spinalnom, i s velikom žarom je opisivala kontakt koža na kožu od dva sata, kako je maleni zadovoljno stenjao kada se prihvatio tako potrbuške cice. Jedno poslijepodne je maleni puno bljuckao, plakao, i nekako je bio stalno nezadovoljan (žena se već uplašila istog scenarija, a mlijeko samo curi na se strane), no dr. Stanojević joj je prilikom vizite korigirao položaj i maleni je počeo cicati 20-30 minuta, spavati 3-4 sata i nije niti jednom nakon toga „cendrao“. Uvjerena sam da će žena dugo i uspješno dojiti jer je točno skužila u čemu je štos. S ovom drugom ženskom nije bilo nikakvih problema: dvogodišnju kćerkicu je dojila godinu dana, tako da joj je sve još bilo friško.
Onda su mi došle jedan prvorotkinja i jedan trećerotkinja. I dalje sam ispitivala i ispipavala da li ima tog nekog negativnog stava, no i ove dvije su bile oduševljene. Zapravo mi je ova prvorotkinja (malena je odmah napravila rane na bradavicama, hematome na sasvim čudnim dijelovima cica, čuda svakojaka) koja je već pomalo bila očajna, rekla nešto u što i ja duboko vjerujem: bolje da se sad već borimo, nego da je u čudu gledam kada dođemo doma i kada ne mogu stisnuti zvono za sestru da ipak dođe nešto objasniti. Baš se vidjelo da ima strah i kako bebu primiti, i malena je plakala po noći (gladna, a nikako da uhvati cicu kako treba) no bile su tamo dvije sestre koje su joj ipak uspjele pomoći (jedna mlada zgodna, izgleda k'o Z. Cvitešić, i jedna starija gđa koja očito ima dug staž dojenja iza sebe). Meni osobno nije smetalo što malena plače: ženi je bilo strašno neugodno jer da kao nas dvije ne možemo spavati od njenog djeteta, no obje smo pokazale solidarnost, i rekle da je to najmanje o čemu sad treba razmišljati i da ne bere brigu oko toga. Zadnju noć su svi spavali kao anđeli, a ona je bila sretna jer je uspijevala malenu smiriti sama svojom cicom.
Imale smo i insidera što se tiče noćnih događanja i dohrane: ako bi mama izričito tražila, davale su malo (ne znam što je „malo“) adaptiranog, ali se to nije bilježilo radi pedijatara. Tko nije tražio – nije se ni davalo. Sestre nisu pravile problem ako bi se tražilo da se djeca ostave u dječjoj sobi.
Moje zamjerke (govorim samo ono što sam vidjela – ne i ono što sam čula od drugih mama) se odnose na to što:
- osoblje nema jasno istaknuto ime,
- pojedine sestre skidaju djecu sa cice tako da im začepe nosić umjesto da objasne mali prst,
- pojedine sestre ne objašnjavaju dovoljno dobro, ili čak i pogrešno (pridržavanje dojke prilikom podoja, pa mama začepi polovicu mliječnih kanala),
- pojedine sestre koriste termine kao što je „loša cica“ i sl.
- da, sve govore „bebač“ pa su i curice muškog roda (sitnica, ali vjerujem da može smetati).
Definitivno ima premalo sestara, i nisu baš uvijek dovoljno žurne, i često su namrgođene (pogotovo ove mlađe kojih je zapalo da rade za Božić), no taj problem je sveprisutan na svim poljima našeg društva. Ni mala plaća to ne može opravdati, no ipak reagiraju na ljubaznost.
Naravno da je bolnica k'o bolnica: hrana na rubu jestivosti, premalo plahta i slične gluparije koje bi se mogle drastično poboljšati uz malo bolji menadžment, ali to je također jedna druga priča. Zato, molim ne uspoređivati sa stranim kućama za porode i sl.
Evo. Ja i dalje glasam makar i za ovakav rooming-in, nego nikakav. A tko se boji – bolje da se odluči za neko drugo rodilište gdje će im djecu „uvaliti“ tek treći dan.
 |
|||
Odgovori s citatom
Angie75 prvotno napisa
Vec 24 sata poslije carskog sam dojila, to je bio kolostrum, a mlijeko je doslo dan poslije, mislim.
. Nego, koliko se dugo ne smije pomaknuti noge nakon spinalne, kako to izgleda - baš se mora 24 h nepomično ležati ili se ne smije micat donji dio, a možeš se s rukama povuć u neki poluležeći položaj ili baš mora bit strogo ležeći? Kad se smije počet okretat na bok? To onda izgleda kao da ti nepomično s bebicom ležiš zagreljena i ne smiješ je stavljat na siku, niti dizat, niti išta ili kako to izgleda s tom spinalnom? Malo me strah da nešto ne krene po belaju, jer mi je prva trudnoća i to u visokim godinama nakon teških muka - čula sam da su 2 žene u ST-u kao komplikaciju spinalne imale to da prvih par dana nisu osjećale noge pa me sve to brine malo...
