Ja još ne znam što bih napravila, ali ne bježim od razgovora o smrti.
Do prije par tjedana, Lea (4,5 g) je bila neko vrijeme u nekoj fazi da je svako malo ispitivala nešto o smrti. Jel svi umremo, tko će prije, znači njen prijatelj iz vrtića koji je stariji od nje će prije nje :/ i tako. I uopće nije pokazivala ni najmanju uznemirenost radi toga. Niti sam ja tako pričala.
Sad kad ovako pišem i razmišljam o nekom sprovodu gdje nema nekih, kao što je rečeno, velikih izljeva emocija koji bi je mogli ušokirati, možda bih je čak i vodila.
Ono, da dijete vidi - znači kad umreš stave te u lijes i pokopaju. Sada zna da je tamo. Mislim da bi joj onda ta smrt bila nekako jasnija. Naravno, po želji ukomponirati priču o nebu, anđelima i sl.
Ali još uvijek, zapravo, nisam 100% sigurna bih li je vodila.