ja sam onda jedna od rijetkih kojima je prisustvo sprovodu u dobi od cca pet godina izazvalo "traume"?
Naime, nedaleko od bakine kuce je groblje. I neciji sprovod je ustvari bio prilicno prisutna pojava u mom zivotu.
E sad...baka me cuvala i valjda je umro nekakav susjed, ne sjecam se. I baka me povela sa sobom. Nikakvih teatralnih scena zalovanja nije bilo....uglavnom stariji ljudi. Ali, iz nekog razloga me scene s tog pogreba i danas "proganjaju". Ok, nije bas da imam ili sam imala nocne more. Ali, kroz djetinjstvo su mi se uvijek slike tog dogadjaja vrtile po glavi. Puno cesce nego sam htjela. :/
Hocu reci...ponekad ni zdrav odnos prema smrti i obredima koji smrt prate ne znaci da je opcija odlaska na pogreb dobra ili pozeljna za dijete.
(nisam sigurna ni da nije)