Silom prilika, groblje nam je često posjećivano mjesto na koje nam i djeca nerijetko idu. Tom prilikom uvijek bude pitanja o bolesti, smrti, nesrećama... na koja se trudim dati što objektivnije odgovore i prikazati smrt kao "dio života", bez obzira što se niti sama ne mogu do kraja pomiriti s tom činjenicom, a opet voditi računa o tome da to bude na njihovom nivou i da sve nekako obavijem (koliko je to moguće) vedrim tonom- pomažu pri odabiru cvijeća, svijeća, Megica obavezno izmoli anđela čuvara...

Pogrebi su druga stvar i namjeravam ih poštedjeti toga još duže vrijeme. Mislim da malom djetetu stvarno nije mjesto među svim tim tužnim, uplakanim licima, uz tužnu, da ne kažem patetičnu glazbu i cijelu tu pomalo sablasnu atmosferu. Megi se rasplače kad na crtiću čuje neku tužniju pjesmu, pa samo mogu zamisliti kako bi sprovod djelovao na nju. Sjećam se da nam je baka umrla kad sam imala 10 godina, a brat 12 i nismo išli na pogreb, pa mi je nekako još od djetinjstva usađeno da je to nešto gdje djeci nije mjesto.