Ja svoje dijete nisam vodila na groblje do oko njegove 5. godine uopće. Nikad dosad nije prisustvovao pogrebu. Prvom odlasku na groblje predhodili su mnogi razgovori o životu i smrti u sklopu našeg kućnog vjerskog odgoja. Sad voli otići na groblje i zanima se za živote svojih predaka.
Ja sam imala traumatično iskustvo s pogrebom svog djeda kad sam imala 9 godina. Ja i dida smo se obožavali - ja jedinica od sina jedinca - možete si samo misliti koja je to bila privrženost. Dida je umro ubrzo nakon jednog nesretnog događaja i ja se sjećam da sam bila tužna, ali nisam imala osjećaj da ga stvarno više nema i sve u svemu nekako sam tome pristupala vrlo prirodno...
Međutim, tatina je obitelj tradicionalna i oni su od pogreba napravili pravu predstavu - pogrebna povorka je do groblja hodala skoro jedan sat! Točno se znalo tko gdje stoji u povorci, limena glazba, fotograf, tone vijenaca... Mene su obukli u bijelu opravicu, stavili mi bijeli buketić u ruke i hodala sam točno iza lijesa. Još sad se živo sjećam tog buketića (poslije sam ga bacila na lijes u grobu). Mislim da me cijeli taj šou potresao više od same didine smrti. S obzirom na taj moj doživljaj, ne bih vodila M. na pogreb ni sad kad on ima skoro 10.