Termin je dakle bio 6. januar.
Novu godinu smo, zbog veličine mog stomaka i termina poroda, koji se opasno primakao, MM I ja dočekali u idili naše dnevne sobe. Nakon ponoći, poželjela sam mužu da mu u novoj godini lako i lijepo rodim zdravog i lijepog sina. (Da sam znala kojom će mi se brzinom želja ispuniti….)
Na spavanje smo otišli oko 2:30, znajući da se sutra ne budimo prije skijaških skokova.
Nisam mogla zaspati baš dugo. U 6:30 sam osjetila kako me nešto toplo zalilo; odmah sam znala da je vodenjak pukao. Odbauljala sam do wc-a i malo se uplašila jer je plodova voda bila tamno zelena i mutna. Ništa me nije boljelo. Nije me uhvatila panika, samo neki lagan osjećaj tuge ?!
Spremila sam se, ubacila kućni ogrtač i limun u odavno pripremljenu torbu, probudila muža (koji je savršeno odkulirao) i krenuli smo u bolnicu već oko 7:00.
Nije još svanulo. I nije boljelo.
U prijemnoj ambulanti dočekala me pospana doktorica, koja je ustanovila otvorenost od 1 cm (!) Bio je to prvi ginekološki pregled nakon mjeseci i mjeseci, ja sva napeta, crkla sam od bola. Pomislih - kako li ću se ja porodit ako ovo ovako boli….
Plodova voda je i dalje otjecala, sad sa sukrvicom. Nikakav sluzavi čep, o kom sam čitala, nije se pojavljivao.
Doktorica je rekla da ostajem i da se spremim za sobu…onda su mi mjerili karlicu, postavljali hiljadu pitanja. Muž je čekao na hodniku, dao mi torbu i otišao zvati babicu sa kojom sam imala dogovor da će me poroditi.
E onda ide CTG, malo srce kuca punom parom, a osjetim mu i pokrete. Bolova nema.
Nakon nekih pola sata počinju lagani menstrualni bolovi, oni zbog kojih ne bih ni tabletu popila. Oko 9 dolazi novi ginekolog u smjenu, pregleda me - grub je i ljut što mora raditi za Novu godinu. Pregled boli grozno, ja plačem, on govori o samo 4 cm otvorenosti, hitnom prebačaju u salu i neprekidnom snimanju CTG-a. Slijedi klistir (ništa strašno), brijala sam se srećom sama prethodnu noć.
Zovem muža u 9 i 30, kažem mu – odoh u salu, malo me boli, zovi Razu (babicu) hitno, volim te!
Radjaona je hladna, sto neudoban, bolovi postaju jači, ali još nema potrebe da ih “predišem”. Srculence i dalje lupa sa 150 otkucaja u minuti.
Oko 10 dolazi Raza, dolazi i ginekolog. Opet pregled, opet se ja izmičem i kočim, opet pitanje: kako ti misliš roditi!? (Lako, samo ti vadi tu ruku iz mene stoko!!! – ovo je naravno ostalo neizgovoreno). Čujem kako gin. Razi govori kako se nisam otvorila, kako je i dalje 4 cm, kako neće davati indukciju jer je plodova voda mutna i tamna, beba dovoljno pati, kako je grlić tvrd, a beba visoko. Raza mi onda sve to ponavlja nakon što on odlazi. Pitam je šta bi to značilo. Ona mi kaže da je sve ok dok je ritam srca bebe ok, ali ako počne slabiti, mogla bih i na carski rez.
Neeee!!!!
Od trenutka kad je izgovorila te dvije riječi, ja svu mentalnu snagu usmjeravam na to da se MORAM poroditi prirodnim putem. Govorim Viktoru da ni on ni ja ne želimo carski rez, da je on dovoljno jak da sam nadje svoj put vani. Malo plačem.
I nevjerovatno. Trudovi postaju jači. Ali mene ne boli. Mislim – boli, ali baš kao neki neprijatan val koji te davi, ali ti dišeš, dišeš, dišeš i on prodje.
Raza mi dopušta da šetam, da idem piškiti i daje mi vodu.
Oko 11 i 30 bolovi postaju tako jaki da više ne mogu na noge. Lakše mi je disati ležeći I slušati malo srce čiji ritam ne usporava. Trudovi su na svakih 3 minute.
Opet ginekološki pregled – ovaj put stisnem zube. 7 cm.
Raza mi govori kako će sigurno sve biti ok, kaže mi da će do 13h sve biti gotovo.
Neka sestra donosi na mjerenje djevojčicu rodjenu carskim rezom. Velika je i lijepa. Njen mi plač dodje kao anestetik, jer znam da ću uskoro čuti plač svog sina.
Vrijeme prolazi brzo. Oko 12 osjećam pritisak na debelo crijevo. Kažem to Razi, a ona mi govori da je to odlično, da imam “dobre” trudove, pokazuje moje “dobre” trudove i drugoj babici – a meni to daje krila.
Ne kukam, ne derem se, samo stenjem , dišem i mislim kako porod i ne boli baš kako pričaju – ili ja imam visok prag bola.
U 12 i 15 finalni pregled. 9 cm. Skidaju mi CTG priključke, stavljaju braunilu i okreću me na ledja (hajd ako baš mora, a baš je bilo lijepo na boku).
Daju mi zeleno svjetlo da tiskam. Odjednom nemam pojma šta trebam raditi, sve se radi “samo”, imam osjećaj da svi viču na mene – hajde kaki, kaki….I ja radim upravo taj napon. Prvi napon – ništa. Drugi – čujem kako mi neko govori o nekoj crnoj kosici koja se vidi. Hoću I ja da vidim tu kosicu što prije i napinjem se po cijenu da mi sve pukne. Olakšanje. Plač. Njegov i moj.
Njegov prestaje čim mi ga stave na grudi. Moj nije prestao ni danas, cmoljim dok ovo pišem.
Težina 3300 (osoblje mi čestita – kažu da je to velika beba za mene – po nekim bih računicama maximum bio 2900), dužina 51, appgar 10.
Epiziotomiju i porod posteljice nisam ni osjetila.
Ali šivanje…..Ajme.
Ma porod je ništa. Ma porodila bih se sad opet samo da mi to nisu pravili. A mali rez. Dva šava. Dajem sebi oduška i derem se ko jarac dok me šiju. Dovoljno sam bila hrabra. J
Raza mi onda dopušta da javim mužu. On odmah dolazi i srećemo se na hodniku dok su me vodili u sobu. Pokazuju mu Viktora, a on kaže – Pa ti si mi rekla da su ružni kad se tek rode. Šapuće. Plače.
….I eto. Sutra smo došli kući.
Sami smo s Viktorom. MM i ja. I ne treba nam niko. Mene malo pukne baby blues, ali prodje čim gledam, dojim, dodirujem svog andjela. Jednog od dva.
Posebnu bih priču napisala o mužu. Dugo smo skupa, ali nisam ni sanjala da će mi on ovih dana biti kao majka….Pa taj čovjek sve može, hoće i zna.
Nadam se da će Viktor biti bar upola kao on.