Nase malo cudo...

[koksy]

Evo, nakon 4 mjeseca nasla sam vremena da podjelim s vama pricu o dolasku naseg malog cuda.
Sva 3 termina koje sam imala, 30.8., 9.9. i 13.9. moj malisa je odlucio preskociti. 18.9. bila sam na pregledu u trudnickoj ambulanti na SD-u kod ne bas tako voljenog doktora. Jako me raskrvario prilikom amnioskopije te me uputio u rodiliste na inducirani porod. Otisla sam, ali kad su mi rekli da je beba dobro, da sam svega 1,5 prst otvorena i da je plodna voda ok, odbila sam i otisla doma.
Sljedece jutro dogodilo mi se upravo ono cega sam se najvise bojala, visoko prsnuce vodenjaka. Naravno, nisam odmah skuzila, bila sam sigurna da je iscjedak. Popila sam visesatnu kavu sa sogoricom i komentirala kako ko zna kad cemo opet imat verena tako ispijat kavice. Voda je polako kapala ali ja i dalje nisam znala da je to to. Hodala sam okolo s krpom medu nogama, procitala sve moguce znakove i savjete na forumu, crv sumnje sad je vec postao glista.
Nazvala sam svog privatnog ginica, ispricala mu svoje sumnje a on me uputio u rodiliste.
MM je dosao s posla pa smo i krenuli, u rodiliste smo stigli oko 18.30 kad su me obavjestili da sam 4 prsta otvorena, da ctg ocitava trudove, da mi curi voda i da ostajem. E u tom trenutku sam ja htjela nazad doma.
Klistirali me, sto je meni bilo ustvari smjesno, jer me "stislo" dok sam vani na hodniku muzu davala stvari za doma pa su svi u cekaoni mogli cuti kako mi rade crijeva a i gledati mene dok se izvijam. Brijala sam se doma.
Stavili me u predradaonu, nakon sat vremena me pregledali i obajvestili da muza posaljem doma jer nista od mene do jutra. Bila sam ljuta, tuzna i razocarana.
Ali u 23.35 osjetila sam prvi trud, bio je slabasan, osjecaj kao da moram na wc. Sljedeci je dosao za 10 min pa su usljedila 3 puno jaca u razmaku od 5 min a onda su krenuli na 3 min oni pravi, prebolni. Oko pola me pregledao doktor i obavjestio me da sam 8 cm otvorena te da mogu pozvati muza. Bebac nije bio 100% okrenut licem prem dolje pa su mi rekli da lezim na desnom boku.
U 1.30 preselili su me u box. Dok sam hodala stalno sam razmisljala o pricama zena kojima je bilo lakse prohodati trud. Meni je to bila prava agonija i imala sam osjecaj da hodam kilometrima.
MM je stigao u 2.00, sav izbezumljen i naravno, zaboravio mi je donjet vode, fotic, nesto za pojest poslje...
Jos u predradaoni dali su mi nesto za bolove, sad mi je zao sto sam trazila jer nije ni malo umanjilo bol, samo me omamilo i spavalo mi se.
Trudovi su postajali sve intenzivniji, probala sam ih vizualizirati ali bez uspjeha. Prodisavala sam ih pa mi je bilo malo lakse. Ali kad je krenuo pritisak na guzu...uff... Izmedu svkog truda govorila sam muzu da je ovo prvo i zadnje dijete, da nikad vise, da je bol nezamisliva...
Najgore je bilo sto smo 3 zene radale u isto vrijeme a bio je samo jedan doktor i jedna babica. Tako da je mene cijelo vrijeme bilo strah da ce dijete krenut van a doktora nece bit. Pa sam vikala. Priznajem, jesam. A i ostale dvije su. Imala sam osjecaj da se natjecemo koja ce jace vikat tako da doktor dode upravo njoj. Stalno sam vikala; "doktoreeeee, ideeee!!" Prvi put kad je dosao, rekao je da se okrenem na leda i tiskam cijeli trud. Tako smo prosli 3 truda ali nista, beba se nije dala van. Za 10-tak min opet smo probali, nista! Onda su mi dali malo dripa jer moji trudovi nisu bili dovoljno jaki pa smo jos jednom probali. Ja sam odlucila da je to to i da to dijete ide van posto-poto. Babica nam je rekla da ce mali bit plavusan pa sam ja odmah dodala "onda ce bit Sven!"
U sljedecem trudu sam tiskala iz sve snage, (nisam vikala kod izgona)osjetila sam da me nesto zapeklo, osjetila sam i da babica okrece glavicu bebacu, kad je odjednom izletio u tocno 4.00. Te 2 sekunde prije nego je zaplakao cinile su se ko vjecnost. A onda i taj predivan zvuk i moje predivno dijete. Obrisali su ga, obavjestili nas o njegovih mocnih 4060 g i 53 cm i stavili mi ga koza na kozu. Smirio se u sekundi. Samo je pogledao tatu dok ga je slikao s mobitelom. Ja sam stotinjak puta ponovila "nemogu vjerovat". Jos kad su mi rekli da netrebam ni jedan sav, sreci mojoj nije bilo kraja. Maleni je bio s nama 15-tak min, a onda su mi ga uzeli a i muza mi poslali doma. Ostala sam sama, cekajuci da drip dokraja iscuri ali osjecala sam toliko blazenstvo i mir kakvo nisam ni znala da se moze osjecat.
Sve je proteklo savrseno do tog trenutka, nazalost, malog misonju opet sam drzala u narucju tek sljedeci dan u 17.00 zbog guzve.
Ali necu sad o tome, ipak je ovo prica o najsretnijem dogadaju u zivotu jedne mame.

Malo sam oduljila, ali eto... cak sam i neke detalje izostavila...

[zrinska]

u svakom slučaju lijepa priča sa sretnim završetkom...Uživajte s bebačom...

[diva7]

[andiko]

lijepo

[anima]

volim priče sa SD jer odmah prolazim i svoj porod, tj. mogu sve vizualizirati čestitke

[leela]

sa se rastopim....

[Gogica 24]

[ZO]

[mama_mia22]

[Ari]

[Martee]

Čestitam

[mikonja]