Kanga, baš lijep i mudar post. Istina, dala si mi dodatni materijal za brigu, meni konop nikad nije pao na pamet kao nešto opasno To me izbezumi, kad pomislim o koliko situacija ne brinem, a opasne su. Npr, imamo mikrovalnu do koje Tin može doći i ne branim mu da stišće dugmiće. Njemu je zanimljiv zvuk, a ja ju samo isključim iz struje ako mi se čini da pretjerujem i kažem mu da mikrovalna više ne radi. Tek mi je neki dan, zbog jedne situacije s čuvalicom, palo na pamet da bi on mogao staviti nešto unutra i to zapaliti ili uzeti ručicom vrelu stvar. Ja sam uvijek tu negdje, stan je malen i vidim ga odmah, ali svašta se desi začas.

Razlog mog straha je što sam odgojena da budem u strahu, na "pazi" i "past ćeš". Imala sam 25 godina kad mi je tata (kojeg, da se razumijemo, strašno volim) još uvijek znao upropastiti večernji izlazak s mračnim predviđanjima da će mi se nešto desiti jer je 13. u mjesecu/subota/kiša/gužva/mars u lavu. Zato ja idem protiv sebe, meni je prirodno stanje da me strah i da se brinem, a nikako ne želim to prenijeti dalje. Ponosno mogu reći da mi sve bolje ide, ali i dalje prečesto osjećam tjeskobu kad vidim kako radi neke stvari.

O stvarima tipa pedofilija jednostavno ne mogu još razmišljati. Inače, bilo je već priče o tome, npr. ovdje