 |
|||
sigurnost djece
Pomislih da bi, kad se razmišlja o sigurnosti djece,
možda moglo biti relevantno i eventualno nekome interesantno/korisno:
http://www.ted.com/index.php/talks/view/id/202
(isti video postoji i na youtube: http://www.youtube.com/watch?v=C-VacaaN75o)
Baš me zanima ima li vas koji rezonirate s iznešenim idejama
(naravno, sve sa zrnom soli, kao što i sam autor kaže...)??
--
Take what you like, leave the rest!
J 2001, T 2003, R 2005
ma ja to u stvari sve i primjenjujem. uvijek sam stava da se dijete ne treba staviti u stakleno zvono, već primjereno pripremiti za svijet koji ga okružuje.
mi malo pretjerano štitimo djecu jer ih smatramo NESPOSOBNIMA
u stvari smo prezaštitnički. stare kulture su mnogo ranije suočavale djecu sa životnim realitetima.
najbolji primjer sposobnosti djece su ona silna jadna napuštena djeca po zemljama trećeg svijeta, koja prežive i opstanu napuštena u vrlo ranoj dobi. koliko su ova naša u prednosti.
pokušajte upoznati djecu sa opasnostima u kontroliranim uvjetima i dopustite ima da uvježbaju rukovanje opasnim predmetima i bit ćete iznenađeni što sve oni mogu.
anna-y, hvala puno na komentaru! :D
A ja baš bila pri kraju s ovim postom kad je uletio tvoj:
Niti jedan komentar? :shock:
A mene se ovo baš dojmilo i jako bih rado čula i druge što misle!
Ok, idem na "popravni":
Kompjuterski programer Gaver Tully osnivač je ljetnog programa (tzv. Tinkering škole) za koji izjavljuje: "U ruke osmogodišnjaka stavljam moćne alate, pa ako razmišljate da ih pošaljete, očekujte da će se vratiti malo krvavi i izgrebani". U nastavku objašnjava kako sve apsurdnije i apsurdnije mjere sigurnosti i upozoravanja sprječavaju djecu da razvijaju sposobnost adekvatnog snalaženje u svijetu koji ih okružuje. "Svijet u kojem živimo je podložan sve strožim i strožim regulama o sigurnosti djece - od upozorenja od gušenja do upozorenja na šalicama za kavu i predmetima s oštrim rubovima. Čini se kao da smatramo da je svaki predmet oštriji od golf-loptice preoštar za djecu ispod 10 godina. Gdje ovaj trend završava? Kad zagladimo svaki kut i eliminiramo svaki oštri objekt iz dječjeg dohvata, djeca će se ozljediti prvi put kad dođu u kontakt s bilo čime što nije napravljeno od zaobljene plastike. Kako se granice sigurnosnih zona sve više šire, sve više lišavamo djecu dragocjenih prilika da uče od svijeta oko sebe."
Drugim riječima, ovakvim mjerama opreza prividno povećavamo sigurnost djece, ali u stvarnosti je zapravo srozavamo. Ja kužim njegovu poantu i nalazim smisla u tome što govori. S druge strane, tip je Amerikanac, a američko je društvo po mnogočemu (i "dobrom" i "lošem") ekstremnije od našeg. Zanima me (A) što mislite - koliko je to istinito i za naše društvo, u kolikoj mjeri djeca u Hrvatskoj odrastaju pod staklenim zvonom?
Tully nadalje preporuča nekoliko jednostavnih (zapravo 6, a ne 5) stvari kojima se djecu odgaja da budu kreativna, sigurna i da imaju osjećaj kontrole nad svijetom oko sebe:
1. Igranje s vatrom. Učeći kako zapaliti i kontrolirati vatru, uči se o najelementrnijem aspektu ljudske egzistencije i važnim principima - ulaz, sagorijevanje, izlaz...
2. Posjedovanje džepnog noža. Tully tvrdi da su džepni noževi moćan i "osnažavajući" alat čijim smo izlaskom iz naše svakidašnje svijesti puno toga izgubili. Pokazuje slike eskimske djece koja izrezuju kitovo ulje - bebe koje se igraju noževima (sve dok su na snazi neka jednostavna pravila - održavaj nož oštrim, reži od sebe, ne guraj na silu...)
3. Bacanje koplja. Naš je mozak opremljen za bacanje. Ono razvija mentalnu i fizičku kontrolu koordinacije, stimulira frontalni i parijentalni lobus koji su zaduženi za prostorno snalaženje i vizualnu aktivnost, poboljšava koncentraciju i pažnju...
4. Rastavljanje aparata. Ne bacajte ih - rastavite ih sa svojim djetetom! Čak i ako ne znate što su dijelovi i čemu služe. To djeci daje snažan osjećaj spoznaje da su mašine s kojim živimo i dnevno ih koristimo složeni izumi napravljeni od drugih ljudi i - razumljivi!
5. Prekršite DMCA (digital media copyright act). Pronađite pjesmu na internetu, skinite je na svoje računalo i zapecite na CD. Naučite dijete da su zakoni lomljivi, i da se ponekad prekrše greškom. I da su podložni interpretacijama... Alternativa za ovo je da date djetetu da vozi auto (na privatnom putu) (sjedeći u vašem krilu, ako je premalo). Mnoga mala djeca mogu ući u auto i voziti ih - i to im daje jak osjećaj snage.
I pitanje (B) : Ima li vam to smisla, radite li što od navedenog sa svojom djecom?
I ja sam bila slično odgajana - zapravo, kad sam pogledala video pomislila sam: Ovaj čovjek zarađuje grdne novce na idejama mog tateanna-y prvotno napisa
Kao roditelj sam malo konzervativnija (velikim dijelom zbog mišljenja okoline, kad malo razmislim...), iako puno liberalnija od većine drugih koje znam...
ma di amerikanac ne bi zaradio...
meni nekad znaju reći da forsiram samostalnost, ali ja mislim da je samo potičem tamo gdje vidim da ona postoji, ali i učim kako želje provesti u djelo, na ozlijedivši se.
u vrtu imam mali ribnjak, dubok oko 1 m. kad je porasla nećakinja, roditelji su komentirali da ga trebam ograditi, da dijete ne padne u njega. danas i ja imam dijete od 2 godine. ribnjak se nikad nije ogradio (i neće), a nijedno dijete nije u njega upalo. čim su mogli hodati naučila sam ih da ako hoće gledati vodoskok ili žabicu u ribnjaku, da moraju kleknuti (ili čak legnuti) blizu ruba, ali dovoljno daleko, ne naginjati se i onda uglavnom gledati (i zvati žabu
kad je u pitanju stepenište, naučite vašu bebu kako da se sigurno spušta, vježbajte s njom.bilo kakvo penjanje, veranje i sl može se naučiti od kad dijete prohoda. posebno dečki koji su i inače skloniji motoričkim aktivnostima.
prekjučer je moj mali htio otvoriti ormar, ali je na kraju pričepio prstić. nisam ga sklonila i pokušala uvjeriti da to više ne radi. u blizini sam našla nešto šta bi moglo poslužiti (slučajno je to bila žličica) i pokazala mu kako to može učiniti koristeći pomagalo. evo ga sad otvori moj ormar sa nekim štapićem i važno kaže: a kaj cu ja danas bući?
uglavnom, to što ćete vi dijete skloniti od bilo čega što je potencijalno opasno, ne znači da on to neće prvom prilikom pokušati proučiti. i tad se može desiti nezgoda. mi smo tu da dijete vodimo i upoznamo sa svijetom, a ne da ga izoliramo od njega.
bar ja tako mislim i radim. auto već vozimo (da, 2 godine i tak je ponosan
šta ću kad on sve hoće "šam".
kak cu forsirat samostalnost kad mi je ispred zgrade super prometna ulica, park su pretvorili u pseci i nemas kud sa djecom a 2 ulice dalje zivi tip koj je registrirani pedofil i dozvoljeno mu je da osnuje stranku pedofila
ja se ne sjecam takvih stvari iz svoje mladosti, na parkiralistima smo se igrali, na sve su strane bila igralista i ja sam uredno u skolu od prvog razreda isla sama
ja svog malog trebam voziti u skolu na drugom kraju grada, u skolu krece sa 4 god
sto se tice neogradjenog ribnjaka, pa to je blago ruski rulet, kaj se nije ove godine utopila beba u malom plasticnom bazencicu u jedva malo vode
jedno je djetetu dozvoliti da isproba raditi neke stvari pod nadzorom a drugo je ne obracati paznju na dijete
ne kuzim zbog cega su decki vise skloni motorickim aktivnostima i sto zapravo znaci motoricke aktivnosti pa se preporucam za opsirno objasnjenje (zahrdjo mi hrvatski, sori)
ha,ha...
ja sam očekivala i veću buru reakcija na moje komentare, ali očito ste se nešto ulijenile.
stray_cat gdje ti to jadna živiš?
ja sam odrasla u srcu grada, ali u moje vrijeme sve je još bilo pitomo i lijepo. mi jesmo bili gradski fakini i švrljali smo gradom bez nadzora, ali činjenica je da nije bilo svih ovih opasnosti koje danas prijete.
doduše, ovdje govorimo o sasvim nekim drugim opasnostima, ali moglo bi se proširiti na ovo što ti spominješ.
posebno se to odnosi na npr pedofile, ali onda je to svakako opasnost na koju dijete što je ranije moguće moraš pripremiti.
moj ribnjak nije ruski rulet, već baš ono o čemu pričamo - upoznati i pripremiti dijete na moguće opasnosti. ako je ribnjak problem, šta onda znači da netko kome dvorište graniči s rijekom ili jezerom do završetka školovanja ne bi smio pustiti dijete iz dvorišta?
a to sa dječacima: jesi primjetila razliku između igara djevojčica i dječaka?
djevojčice više igraju "mirnije" igre. igre sa lutkama, igre socijalnih odnosa i sl. dječaci su skloniji igrama gdje koriste motoriku, tijelo i mišiće.
oni skaču, lupaju loptu, voze bicikle, pentraju se i sl.
ne kažem da svako radi samo jedno, ali razlika postoji. zašto? e to je sad druga priča, povijest i genetika
neznam kako bi nazvala roditelje koji dijete od 2g uče voziti auto
najblaže neodgovornima
zar nije nedavno bilo u novinama kako se dijete koje su pametni roditelji naučili voziti samo uputilo u vožnju
koliko se sječam sve je dobro prošlo ali ....................
ne držima ga pod staklenim zvonom ali ipak smatram da neke stvari nisu za djecu
i da, zna upotrebljavati nož ali ne bi da šeče s njim okolo
zna koristiti i čekić i bušilicu i sam je "gradio" bunker ali pod nadzorom
stepenice je savlado još dok je puzao ali to su neke stvari koje ga okružuju i koje mora savladati a voziti auto defintivno ne spada u nešto šta bi dijete trebalo znati
Imam curu i dečka blizance.a to sa dječacima: jesi primjetila razliku između igara djevojčica i dječaka?
djevojčice više igraju "mirnije" igre. igre sa lutkama, igre socijalnih odnosa i sl. dječaci su skloniji igrama gdje koriste motoriku, tijelo i mišiće.
oni skaču, lupaju loptu, voze bicikle, pentraju se i sl.
ne kažem da svako radi samo jedno, ali razlika postoji. zašto? e to je sad druga priča, povijest i genetika
Cura vozi bicikl, vježba sa pilates loptom, penje se i silazi sama po švedskim ljestvama, dubi na glavi i sto čudesa, dok frajer preferira trpanje sitnijih igračkica u krupnje, sortiranje autića u niz preko cijele sobe, slaganje frena, mikrofona, čekića od kocaka, crtanje bubamare do besvijesti - 100 primjeraka na A4 papiru.
Toliko o podjeli među spolovima.
Jedna od najvećih istina u roditeljstvu je da ne možeš nikad ništa sa sigurnošću znati ni predvidjeti.
Za svaku vještinu i znanje postoji vrijeme kad će ga dijete savladati. Nikad ni za šta nije kasno, ali može biti prerano. Mislim da nema potrebe da 3-godišnjak jede NOŽEM i vilicom, ili da zna sam promjeniti baterije na svojoj igrački.
mozda ce vas zanimati
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...100&highlight=
ma znala sam ja da ću povući za jezik sve "odgovorne" roditelje (kakva ja naravno nisam 8) ), a i one feministički orijentirane.
baš da mi je vidjeti na koju foru će dvogodišnjak stiskati pedale i upravljati? kaj ste naivne
obožavam i kad mi osviještene žene žele dokazati da su muški i ženski rod isti u svemu. kaj još niste shvatili da nije- mi smo superiornije
razlike među spolovima postoje, ali i razlike među pripadnicima istog spola. sve sa razlogom.
neću nabrajati literaturu, ali imam preko 20 godina stručnog iskustva u radu s djecom i nitko me neće uvjeriti da ne postoje razlike. govorim generalno, a ne o konkretnoj djeci.
uostalom, šta je loše u razlikama među spolovima?
ivarica ovo je doista zgodna ideja. većina roditelja nema pojma o nekim temama. npr tko od vas zna kako ispravno pružiti prvu pomoć djetetu?
ako već nećete djecu učiti ništa što mislite da je opasno, evo vam prijedlog: one od kojih 5 godina naučite kako će svog vršnjaka staviti u bočni položaj i zaustaviti krvarenje. kaj mislite, jel je to prerano?
E ovu nabrijanu raspravu bum napustila dok se nismo zakrvili, već vidim kam je krenulo.
neće se zakrviti
meni definitivno nije smiješno a ni simpatično vidjeti dvogodišnjaka u krilu vozača, šta bi da se nedaj bože otvori zračni jastuk
ah da nema problema ti znaš prvu pomoć
i odo ja s ove teme
jer drugdje se zgražamo ne skakanje djece po zadnjem sicu a ovdje je kao normalno da dijete vozi
Nadam se da se nećete baš sve razbježati. Vidjela sam ovaj filmić neki dan i isto zbog njega poželjela otvoriti sličnu temu o sigurnosti djece. Ne bih konkretno o ovih 6 stvari koje su po meni u rasponu od najnormalnijih do pretjeranih već bih voljela pročitati što vi dozvoljavate, a što branite zbog njihove sigurnosti.
Ja sam tip mame koja se strašno brine i boji i ulažem puno, puno energije kako bih spriječila neprestano "Pazi!". Mislim da je moj strah u puno situacija pretjeran tako da se silim pustiti ga da radi što želi, ali pritom nisam sigurna gdje treba povući crtu. MM je puno opušteniji pa mi je još gore što on smatra da mu ne bi trebalo dozvoliti da trčkara okolo sa četkicom za zube u ustima jer bi moglo biti stvarno nezgodno ako padne, a meni to uopće nije palo na pamet. Dakle, uz sve moje scenarije postoji još čitav niz potencijalno opasnih situacija koji mi uopće nisu pale na pamet.
Ne mogu se sjetiti sad baš svega, ali kod nas je otprilike ovako: zabranjeno je stajanje na uredskoj stolici koja se vrti, po ostalim stvarima se može pentrati koliko hoće. Puštam ga da skače po krevetu iako umirem čitavo vrijeme od straha čekajući da zvizne glavom u rub. Trči po vani sam, ide po stepenicama, ali ne puštam ga iz ruku ako stoji na ičemu višem od dvije stepenice. Nikad, nikad bez ruke ne stojimo na pješačkom, ne prelazimo cestu. Po širim pločnicima i manje prometnim parkiralištima hoda sam, ali nisam sretna zbog toga. Trudimo se ne ostavljati oštre stvari nadohvat ruke, ali dva puta se desilo da je uspio uzeti nož i mudro ga razgledao i zapravo nisam stekla dojam da je to opasna situacija. Pećnicu sam mu više puta pokazala, objasnila da je vruća i nikad joj se ne približava kad osjeti da radi, ali nikad ga ne puštam samog u kuhinji dok gori. Smije se igrati sa svim dugmićima na štednjaku, nije još ništa uspio upaliti.
Kako je kod vas? Jeste li pomislila da pretjerujem s nečim od ovog u bilo kojem smjeru? Jeste ležeran ili zabrinuti tip? Idete li protiv sebe? Za koje svakodnevne situacije mislite da su stvarno opasne? Nemojte pobjeći
aha. Premještam.
Ja nisam pobjegla!
Moji odgovori na Balarosina pitanja:
Uvijek različito. Zabrane nekako izbjegavamo u eksplicitnom obliku, ali postoje stvari koje se ne rade. I one se zaista ne rade. Najčešće nešto eksplicitno zabranim kad sam umorna ili nemam vremena posvetiti se djetetu.Kako je kod vas?
Nisam. Jedino sam pomislila da bi moglo biti korisno da upoznaš bolje razloge svojih strahova, jasno definiraš svoje osobne granice i respektiraš ih. A to, čini mi se, upravo pokušavašJeste li pomislila da pretjerujem s nečim od ovog u bilo kojem smjeru?
Ne vidim se niti u jednoj od navedenih kategorija. Nastojim biti odgovorna.Jeste ležeran ili zabrinuti tip?
Nikad.Idete li protiv sebe?
Kao i tebe, strah me visine - one iznad metra. Negdje sam pročitala da djeca imaju nešto kao urođeni strah od visine i instinkt da izbjegavaju takve situacije (kakvu to literaturu pobogu čitam, pomislit ćete - ali, eto, ima i toga). Ja bih ih najradije u tim situacijam vidjela u alpinističkim pojasevima vezanim za konop u mojoj ruci ili, još bolje, za neko fiksno uporišteZa koje svakodnevne situacije mislite da su stvarno opasne?
Inače, dozvoljavam neke stvari za koje znam da šokiraju dosta roditelja. Jedna od njih je igranje konopima. MM i ja smo se bavili alpinizmom i kad smo dobili prvo dijete još smo bili dosta aktivni, pa smo imali priliku primjetiti Jerkovu fasciniranost konopima još od par mjeseci starosti. Naravno, u početku ga nismo ostavljali s konopima bez nadzora i proveli smo puno vremena približavajući mu lijepe i potencijalno opasne osobine tog rekvizita. Danas Jerko kao sedmogodišnjak kompetentno vezuje velik broj čvorova i kreativno koristi konope u raznim igrama (za građenje jedrenjaka, šatora, postavljanje "zamki"...). Postepeno mu se u tome pridružuje i dvoje mlađih. Čitala sam i čula puno o opsanostima od davljenja, ali sigurna sam da su moja djeca u manjem riziku (bez obzira na veću izloženost) nego npr. djeca naših prijatelja s kojima imamo dogovor o pospremanju konopa u ormar kad nam oni dolaze u posjetu...
Drugi primjer je korištenje noževa i vilica od dobi u kojoj dijete pokaže interes za to. Trčanje s nožem (ili četkicom za zube u ustima) ne prakticiramo - ne zato jer je "opasno", nego zato jer noževi tome ne služe. Noževe koristimo za rezanje hrane i u drugim prilikama ih ne diramo (slično kao što wc koristimo za pišanje/kakanje i inače ga ne diramo). MM i ja, doduše, razmišljamo o tome da uskoro nabavimo Jerku i jedan mali nožić za rezbarenje drveta, vidi se da mu treba takvo nešto ...
Što se tice "vožnje auta", mislim da su neki to previše doslovno shvatili. Moja djeca sjede ponekad za volanom (i "voze"). Ne vidim na koji način to povećava rizik za nesreću. Prema onome što sam ja shvatila, poanta ove stavke nije "učenje" vještine vožnje, nego približavanje koncepta relativnosti nekih zakona, poticanje zdravog rasuđivanje (kao alternativa se predlaže kršenje prava na digitalno vlasništvo - vjerojatno je većina nas barem jednom u životu tu ušla u "sivu" zonu...). Podrazumijeva se (od strane i roditelja i djeteta) da dijete ne može voziti iz praktičnih i formalnih razloga. Zapravo je na djelu dinamka nekakvog neizrečenog međusobnog povjerenja, "tajnog saveza" između djeteta i roditelja, čiji je najvjerojatnii efekt jačanje međusobnog odnosa i privrženosti. A upravo je to ono iz čega proizlazi moj roditeljski autoritet, moja moć da utječem na ponašanje svog djeteta. Uh, mislim da nisam baš dobro objasnila što mislim; ako je netko ipak na tragu onoga što želim reći, a u stanju je to jasnije formulirati, bit ću zahvalna!
Neki su izrazili mišljenje da je ribnjak u vrtu ruski rulet. Ja mislim da je ruski rulet osloniti se na to da će strah ili zabrana nadjačati djetetov poriv za učenjem kad mu se ukaže prva prilika za takvo nešto. Iz iskustva znam da je taj poriv kod djece jedan od najjačih poriva, jači čak i od onoga za zadovoljavanjem osnovih egzistencijalnih potreba, tipa spavanja i uzimanja hrane (vjerojatno smo se svi barem jednom suočili s premorenim djetetom koje ne može zaspati ako je u stimulativnom okruženju). Ja kao roditelj osjećam obavezu da osiguram sigurni kontekst za zadovoljavanje tog poriva, a ne da ga sputavam. Primjer utopljene bebe dan je izvan konteksta pa mi stoga nije jasno što bih trebala iz njega naučiti. Je li majka unesrećene bebe možda imala ribnjak u vrtu ili je li svoje dijete ostvila u bazenčiću bez nadzora? Ako je svrha primjera bila potaknuti u nama strah, onda smatram da nije koristan. Jer strah, pogotovo iracionalan, teško je razlučiti od instinkta za opravdanom zaštitom, i to pravi zbrku oko toga gdje povući crtu...
Podučavanje djeteta osnovama pružanja prve pomoći - ej, odlična ideja, nisam se toga sjetila! Bočni položaje i što njime postižemo - to bi, za početak, moglo biti zanimljivo
Pedofili - nešto o čemu sam tek počela razmišljati i moram priznati da ne znam na koji način napasti taj problem. Što vi radite? Ja za sad djecu nisam ostavljala bez nadzora izvan kuće, ali najstariji na jesen kreće u školu. Kako se uopće boriti protiv toga? Ili da se možda otvori novi topik samo na tu temu?
I za kraj - vratite se vi koje/i ste pobjegle/i !! Iako imamo različite pristupe, svima nam je zajednička želja da djeci osiguramo siguran kontekst za odrastanje. Meni su bili korisni postovi i onih koji misle slično kao ja i onih čije se mišljenje razlikuje. Na drugačije načine, ali korisni.
I zato svima
--
J 2001, T 2003, R 2005
Acceptance without Tolerance leads to Resentment.
Acceptance with Tolerance leads to Appreciation.
Acceptance without INtolerance leads to Conflict.
Acceptance with INtolerance leads to Creativity.
(preuzeto sa http://www.enjoyparenting.com/)
Meni je fora ovaj dio sa rastavljanjem aparata! Odlična ideja! :D
p.s. Poslusala sam ovo: Take what you like, leave the rest!
Nisam uspjela pogledati do kraja filmić, no odličnu glazbenu špicu ima.
kanga evo ti si vrlo elokventno objasnila sve ono što je u pozadini mojih postupanja. što bi se reklo: uzela si mi riječ iz usta
samo sam ja pokušala malo karikirati i sa šalom komentirati. no, ne kuže me baš svi. nije važno 8)
Balarosa moje je mišljenje da si našla baš dobru mjeru između straha i "puštanje uzdi". i uvijek se moram podsjetiti da koliko god pokušavamo predvidjeti gdje bi nešto moglo krenuti po zlu, mnogo stvari i situacija ne možemo predvidjeti i spriječiti. a obrnuto od nekih, mislim da nikad nije prerano, ali može biti prekasno.
a strijepnja za taj mali život počeo je vjerojatno onog trenutka kad smo saznali za njega, a trajat će do kraja naših života.
evo novog iskustva:
Mislavu sam ponudila nožić. nespretno ga je uhvatio i pod totalno krivim kutom pokušao zarezati.kad je vidio da ne može odbacio ga je nezainteresirano. za par dana je rakao:ja jeđem i htio nož.
zadnjih dana ponekad kad režem jabuku i on zatraži nož, ja ga po par minuta pomalo učim kako da ga drži, koji dio je oštar, kako da pravilno reže, kako se hoda sa nožem (i to treba naučiti).
ne znači da se on nikad neće porezati ili nešto gore, ali sigurno neće zgrabiti kuhinjski nož i mlatareći njime trčati po kući.
moj način bi mogli nazvati "učenje u kontroliranim uvjetima". JAKO KONTROLIRANIM, bez obzira na one koji misle drugačije.
Kanga, baš lijep i mudar post. Istina, dala si mi dodatni materijal za brigu, meni konop nikad nije pao na pamet kao nešto opasno
Razlog mog straha je što sam odgojena da budem u strahu, na "pazi" i "past ćeš". Imala sam 25 godina kad mi je tata (kojeg, da se razumijemo, strašno volim) još uvijek znao upropastiti večernji izlazak s mračnim predviđanjima da će mi se nešto desiti jer je 13. u mjesecu/subota/kiša/gužva/mars u lavu. Zato ja idem protiv sebe, meni je prirodno stanje da me strah i da se brinem, a nikako ne želim to prenijeti dalje. Ponosno mogu reći da mi sve bolje ide, ali i dalje prečesto osjećam tjeskobu kad vidim kako radi neke stvari.
O stvarima tipa pedofilija jednostavno ne mogu još razmišljati. Inače, bilo je već priče o tome, npr. ovdje
Balarosa, mogu shvatiti da te izluđuje osjećaj da nisi svjesna potencijalnih opasnosti. Ja (srećom) nisam imala takvih odgojnih iskustava kao ti, ali svejedno mi nije ugodno kad mi se dogodi situacija u kojoj spoznam da o nečem stvarno opasnom nisam vodila računa (a dogodi mi se ponekad, još i danas...).
Da te utješim - meni konop isto nije pao na pamet kao nešto opasno - sve dok me par ljudi nije upozorilo da to što mi se dijete igra s konopom nije pametno. Tek sam tad o tome počela aktivno razmišljati, pogledala malo po internetu (ako utipkaš u google "string children strangle", naći će se materijala..) i na kraju donjela (ovaj put informiranu) odluku da nastavljam kao i prije. Hoću ti reći - ništa se nije promijenilo u mom ponašanju time što sam saznala (osim što sam, kad bi dobila kritike, sigurnije stajala iza svog izbora). Uvjerena sam da i ti najčešće postupaš u korist sigurnosti svog djeteta, čak i kad nisi toga svjesna. I iz iskustva ti mogu reći da će to biti sve bolje i bolje (ej, on ti je tek prvi...)!
Hvala na linku!
--
Jerko 2001, Tonka 2003, Relja 2005
P.S. Ne mogu ne komentirati - avatar ti je PREKRASAN
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom