Zdenka2 prvotno napisa
Moji roditelji vrlo često čuvaju djecu i jako ih vole. Njihov utjecaj na djecu dozvoljavam, dapače, potičem. Moji roditelji imaju što naučiti moju djecu, a time što mi pomažu i čuvaju ih i borave s njima, stječu i pravo na to da i odgojno utječu na njih, postavljaju im granice, pa čak im dajem i pravo na sankcije, što oni nikada ne koriste. Vidim da se oni dobro osjećaju u toj slobodi odnosa prema djeci koju im ja dajem. Drugi baka i deda mnogo manje čuvaju djecu, ali i njima prepuštam ista prava, zato što na svoj način ipak koliko god mogu sudjeluju u njihovom životu. Također mislim da djeca mogu mnogo toga od njih naučiti. Ostali rođaci manje su s djecom, pa su im i prava utoliko manja, ali postoje. Nemam ništa protiv da oni koji se redovito viđaju s mojom djecom daju neki savjet ili upozorenje. Djecu učim da svatko od naših rođaka, prijatelja... ima pravo postavljati pravila u svojoj kući i da mi ta pravila moramo poštivati. Naravno, to se ne odnosi samo na rođake, nego i na prijatelje, susjede i slično. Njihova pravila su različita od mojih i to je u redu, ali poštuju one stvari u odgoju za koje znaju da su meni važne i nitko od njih se svojim utjecajem ne suprotstavlja našem kućnom odgoju. Ako primijetim neka odstupanja, mirno porazgovaram s kime treba i upozorim da to i to ne bi trebalo raditi tako (npr. u vezi hrane, gledanja TV-a). Kada bi nečije ponašanje u bitnim stvarima odstupalo od mojih odgojnih postupaka i ciljeva, ta osoba mi ne bi čuvala dijete.
Jasno da nemaju svi ista prava i isti odgojni utjecaj, ali je iluzija misliti da s djetetom možemo živjeti u nekoj izdvojenoj kapsuli u kojoj na njih neće utjecati nitko osim nas. U mom slučaju, ne samo da to ne mislim nego to i ne želim - želim da mi djeca budu u potpunosti uklopljena u zajednicu, a rodbina i bliski prijatelji tu su na prvom mjestu.