Onda evo jos jedna crtica koja me raznjezila.
Usli smo u shoping centar (ne znam mu vise ime, ali oni koji su bili ce znati - na obali u centru s desne strane od Gradske vijećnice). Nađem ja jednu klupicu, a Lara gladna pa sam ju odlučila podojiti. Na klupici do mene sjedi mama i doji puno manju bebicu. Smješak - smješak (ok, full normalno). No ono sto me začudilo. Nakon dojenja uzme mama u naručje bebicu i postavi je uza sebe... meni se čini kao da bebica leži u zraku. Nemoguće! Gledam bolje! Kad ono stolići poput malo spljoštenog slova S. Na njega je mama postavila bebicu, obukla joj skafander i idemo van!
I onda se sjetim naše crne stvarnosti i ulaska u zatvorene prostore. Nemas gdje odloziti bebu nego je oblacis tako da ti ona levitira u zraku.
Nataša ova tvoja rečenica "Nikad u životu nisam osjećala dubinski mir i spokoj kao u Norveškoj" se osjeća u zraku cijelo vrijeme! Ja sam mislila da sam ja u tom filmu, ali sad vidim da je i drugima tako.
Nema vreve, nema gužve, ljudi ne jure kao recimo u Londonu gdje je ne daj Bože biti na lijevoj strani pokretnih stuba jer su one rezervirane za one businessmane koji jure ko muhe bez glave. Sve je organizirano, čisto....
Stvarno sam uživala šetajući s kolicima uz more (a u gradu), galebovi lete kroz ulice... idila!!!!! Bas smo MM i ja pričali kao
galebovi ne zalaze među ulice u našim obalnim gradovima. Ovdje je skroz fora bilo vidjeti kako krstare kroz ulice.
Eto toliko do Goran Milića i "Putujemo na Sjever"!
