Brunda, po mom iskustvu, zapravo po iskustvu nekih roditelja koji se često "motaju" po mojoj školi, možeš pokušati biti - stalno upućena u sve što se događa.
To znači često se zaletit u školu, svako malo se raspitivati o svom djetetu. To pomaže da se iz kockica onoga što ti ispriča dijete doma i onoga što ti kaže učitelj/nastavnik/razrednik/profesor složiš mozaik: Što se ovdje ustvari događa?
Iz vlastita iskustva, neki roditelji su mi ko inventar u školi, viđam ih češće nego vlastitu mamu i katkad mi zbilja zna ići na živce njihovo stalno ispitivanje, ali...istina je da me to tjera da o konkretnom djetetu doista znam puno reći, a to znači da o njemu tada mnogo i razmišljam i da tražim sve one skrivene (dobre) osobine koje možda nisu skroz došle do izražaja u nekoj skupnoj (kolektivnoj) nastavi, drugim riječima - da mu se misaono posvetim u mnogo većoj mjeri.
Ne dvojim da bi tako trebalo razmišljati o SVAKOM djetetu ponaosob, ali moram priznati da je u praksi to, ako imaš punu ili čak i iber satnicu, ako si nastavnik više od 150-torici učenika, ako si uz sve i sama majka i supruga, ako na putovanje do i sa posla gubiš i po 4 sata dnevno, najblaže rečeno - jako teško.