Lutonjice, a da osnujemo klub? Ja sam dudala palac do osmog razreda .
Moji su pokušavali na svakakve načine (od lakiranja noktiju, stavljanja ljute paprike, do razgovora) odviknuti me od toga, ali dok meni to nije došlo "iz dupeta u glavu", odnosno kada sam se jaaaaako zaljubila, nisam ni prestala.
Mene je mama dojila nekih 7 mjeseci, obiteljski odnosi su bili sasvim ok, bez nekih velikih trzavica, pa ne vidim da to ima neke veze. U mom slučaju, čak mislim da je to nasljedno - u mojoj obitelji ima nekoliko dudača palca (neki lijevi, neki desni): mamina teta, moj ujak (mamin brat), sestrična (ujakova kćer), bratova kćer, a vidim da je i Laura na istom putu (douše, ona stavlja prste u usta bez reda i zakona, ali nekako joj je palac najdraži).
Što se tiče nekih deformacija zuba, ne mogu reći da ih imam baš zbog dudanja palca. Naime, moja donja vilica je "pomjerena" za pola zuba u desno u odnosu na gornju, ali i to mi je nasljedno, ali od tate :D .


I još jedna anegdota o načinu odvikavanja dudanja prsa:
Kada je moj ujak imao 4 godine, njegov tata (moj djed) mu je stavio gips na tu ruku kako bi ovaj zaboravio na dudanje. A moj ujak, pametnica, napunio kantu vodom, stavio ruku u nju, i otopio gips!