(Pre)zahtjevno dijete

[zumbulmama]

Pročitala sam članak i veći dio teme na forumu o djeci koju je toško odgajati i prepoznala svog Mišeka 100%. Kad bi to bilo samo to. Moj stariji sin ne može niti trenutak bez nečije (čitaj:moje) pažnje. Još kao bebi, nisam mu smjela niti leđa okrenuti na sekundu, a kamoli ga ostaviti jednu minutu u sobi da odem na WC. Do druge godine sam svaku sekundu života kad nije spavao morala biti uz njega ili on uz mene (za nogu). Oko 2. rođendana su ga počeli zanimati Teletubbiesi pa sam imala 15 min mira dnevno. Pomalo mi se činilo da ide nabolje, pootovo kad je mali dorastao do godinu dana pa su se počeli zajedno igrati. Ali sad mi se čini na opet ide nagore. Danas smo ih pokupili u vrtiću (a ja sam sebi obećala malo više strpljenja sa svojim starijim sinom, a manje ignoriranja), pa sam se skoro 2 sata igrala s njima, onda sam išla pripremiti večeru koju će klinci pojesti uz obiteljsko gledanje crtića Ju-hu-hu. Klinci su pojeli, mali se krenuo igrati (on se oduvijek znao sam igrati, došao bi se pomaziti i igrao se dalje)a veliki se legao na pod i krenuo ispuštati kojekakve zvukove, maltretirati maloga, vući nas za noge i sl. A danas je čak bio i dobar dan, dobro je spavao u vrtići i sve je bilo OK. Nema šanse da bi mami i tati dopustio gledanje zadnjih 20 min crtića bez ometanja. Nek se igra kaj nas, nek se mazi s nama, ali ne, to mora biti začinjeno sa neartikuliranim zvukovma snage 200dB. Čak i kad se sam ili s bratom lijepo igra, onog časa kad zazvoni telefon, on se počne derati, ili nam npr. vozi autić po glavi ili nešto slino. Zbog njegovog ponašanja sam se prestala viđati s prijateljima koji nemaju djecu, jer on cijelo vrijeme jaše po meni, a o odlasku nekud gdje nije sve podređeno njemu da ne pričam. Više nemam snage. Ne mogu ignorirati kad mi svim glasom urla na uho, kazne ne pomažu, eventualano se rascendra i počne me moljakati: oprosti mamice, uz veliki šou sa suzama i skrivenim sješkom. Bude dobar 2-3 minute i ispočetka. Što da radim? Ne mogu provoditi dane razmišljajući kako da ga zabavim? Trenutno razmišljam o otvaranju privatnog posla, ali za to treba 12 sati rada dnevno, a ne 6 koliko su oni u vrtiću.
Ima li nade za nas?

[maria71]

on će sad imati 5 godina ?

[zumbulmama]

jes

[maria71]

nemam nikakav konstruktivan savjet....malo sam pogledala po tvojim postovima, on ti je veći "problem" nego mlađi ?

jesu ga čuvale bake pa razmazile ?

[zumbulmama]

Čuvala ga baka ukupno 3 puta po dva sata (možda pretjerujem) i 10 dana dok sam bila u rodilišti. Mislim da je dio problema baš u tome što je jako vezan na mene. MM radi dva posla i nije puno kod kuće, a baku i djedove viđamo simbolično. Kojiput mislim da sam ga trbala više ignorirati dok je bio manji. Pokušala sam par puta i brzo odustala: on se može derati dva sata (provjereno) dok ne dobije što želi - moju pažnju.

[maria71]

pa kako će on u školu za 2 godine ?

tamo mu nitko neće moći pridavati toliko pažnje jedan na jedan ...svo raspoloživo vrijeme....a možda se do tada promijeni, tk ozna

a kako funkcionira u vrtiću ?

a kako to sve percipira mlađi, ako je stariji tako posesivan ?

[zumbulmama]

U vrtiću je sve OK. Malog jako voli i vole se igrati zajedno i to je OK, osim što ga mali imitira pa se i on sad počinje derati iz čiste razonode . Ima dana kad takvo ponašanje nije toliko izraženo, ali sve dok ja ne poželim nešto početi raditi. Pred TVom mogu sjediti dva sata, neću ga zanimati, ali ako zazvoni telefon, na glavi mi je.

[zumbulmama]

Vidim da sam skočila sama sebi u usta. Pred TVom mogu sjediti uz neku glupost i sve ok, ali ako me nešto stvarno zanima, nemam šanse.

[vitekova mamuška]

Uf, samo ću reći da mislim da znam kako ti je, jako me podsjeća na mog Vitu

[Trina]

Ja bi ga ignorirala kad počne s tim deranjem.Općenito ne podnosim kreveljenjem,moja kćer mi je poprilično stanjila živce i nakon dugo vremena ignoriranje (ali jedva sam izdržala,vjeruj mi) je pomoglo.I mirnim ali odlučnim glasom objašnjavaj mu jako često da ako mu nešto treba to kaže na normalan način jer deranje,kreveljenje i te čudne visoke tonove ti uopće ne razumiješ.
Gle,očito je da je dijete koje se ne zna zabaviti samo( imam i takvog kući) pa traži tebe i tvoju pažnju.Moj recimo ima hrpu prijatelja-susjeda pa se stalno igra s njima,ili kod nas ili kod njih tako da,iako se nikad u životu nije zabavio sam,taj problem nam je riješen društvom.Ima li tvoj prijatelja,da ih zovete kod sebe na igru ili ga odvedeš negdje?Malo je glupo da ti čitav dan sjediš sa 5-godišnjakom na podu i igraš se.OK neko vrijeme ali on bi trebao razumjeti da imaš i drugog posla po kući.Pitaj ga što on predlaže,ima li kakvih ideja kako da ispuni vrijeme ali reci da planovi ne smiju obuhvatiti tebe bar toliko i toliko vremena dok ne obaviš...pa mu onda nabroji što moraš napraviti.

[NetkoMiOteoNick]

Prema mom iskustvu djeca koja traže pažnju odrastu osamostale se, ali uvjek nađu načina da velik dio vremena provodimo s njima.

Moj stariji sin ima sada 15 godina.

Dok je bio mali išao je samnom u zahod, kad se igrao morala sam ga (ako ništa drugo) gledati, crtiće je isto u društvu morao gledati...

Kada je krenuo u školu ja sam morala biti kraj njega dok uči i piše zadaću (mogla sam spavati ili mirno sjediti, ali ništa drugo raditi jer mu je to odvlačilo pažnju i onda bi zadaća beskrajno dugo trajala)...

Kada je krenuo na karate (12 g.), svaki puta me molio da idem s njim.

On će sam otići u trgovinu, liječniku, u knjižnicu, ali ja mu moram sušiti kosu, zadati zadatke koje će vježbati, ispitati biologiju, samnom mora planirati aktivnosti za određeni dan...

Uglavnom s njime provedem više vremena nego s mlađim sinom koji ima 6 g. (tako je od rođenja mlađega)

[Shiny]

Dok je bio mali išao je samnom u zahod, kad se igrao morala sam ga (ako ništa drugo) gledati, crtiće je isto u društvu morao gledati...

Tako je sad kod nas....

[ninet]

I kod nas. I ja ne mislim da je to lose. Djeca traze paznju i trebala bi je maksimalno dobivati (govorim o maloj djeci). Ako je ne dobiju, moze biti ovakvih problema.
Tvoj sin je vec trebao ovo prevazici zumbulmama, ali da li je moguce da je on nekad i negdje osjetio tvoje nestrpljenje, ili poklanjanje paznje "pod prisilom" pa ga je to poljuljalo?
Sta se desavalo u ta dva sata koja spominjes da je urlao?

[zumbulmama]

Hvala cure, vidim da mi pokušavate pomoći.
Trina, ne sjedim baš cijeli dan s njim na podu jer su u vrtiću o 9 do 15.30. Tamo funkcionira. Ali, onih sat i pol - dva ujutro i svo vrijeme poslijepodne znaju biti pravo mučenje. Nemamo nikakvo društvo u zgradi (ima jedna beba od godinu dana, možda tek postane društvo za igru), ali mislim da mu je dovoljno društva u vrtiću. Mislim da bi dijetetu u toj dobi moglo/trebalo biti dovoljno biti sat-dva aktivno provedeno s roditeljima (majkom)- 100% sam njegova/njihova, a ostatak vremena usput (npr. spremam kuhinju i iskušavam njihove specijalitete ili slušam pjesmice). Ima dana kad se igraju i uopće me ne traže po sat vremena, ali vrlo rijetko.

[rosa]

NetkomiOteknick,ti sušiš kosu sinu koji ima 15 godina??!
:shock:

[maria71]

rosa, možda ima dugu kosu.....a možda je samo jedna velika krakata maza

bolje da ne napišem što je meni mama morala raditi

[Loryblue]

zumbulmama sve ovo što si napisala ja slobodno mogu prepisat i staviti u ženski rod. i točno znam kako ti je i dok sam čitala viruj mi da sam se naježila jer mi je identično ko tebi. samo što je moja šefica mlađa od tvog sina.
isti obrazac ponašanja, isto naporno dite.
i jednostavno osjećam kako se vrtim u krug svoje nesposobnosti da išta promijenim.

probala sam je ignorirat jer konstantno plakanje, kenjkanje, cviljenje jednostavno više ne mogu slušat. umorna sam. ali ne pomaže. ona je u stanju plakat 24 sata dok joj ne popustim.

npr. ja nešto radim, u skroz drugoj prostoriji, uopće nisam blizu nje, ona gleda crtić. kad odjednom začujem urlike, vriskove i plakanje. i doletim misleći ko zna šta se dogodilo. a šta: ona se naljutila na mene :shock: zašto? zato jer sam joj ja bacila neki papir. prvo nemam pojma o kojem papiru je riječ, kad, kud.....ma blage veze. ali ona tupi li tupi, a ja tupim kako nisam i neka mi objasni o čemu je riječ. a ne, ona urla i onda ide: izvini mi se. i ajde ja se izvinem, ali opet ne pomaže. nisam se izvinila intonacijom glasa kojom je ona zamislila. i to natezanje ide pola sata. i na kraju ja puknem i zaurlam ko da sam u đungli. pa se i ja prenerazim od same sebe i svoje reakcije i koliko su mi u biti oslabili živci.

ali dođem doma s posla, zgažena, mozak mi na rezervi zbog raznoraznih pacijenata koje odslušam tokom radnog vrimena. na poslu stvarno moram uključit mozak i držat ga uključenim non stop. i onda dođemo doma i tek tad počinje tortura, plakanje, bacanje po podu, urlanje. a zašto???? nemam pojma.

moja svaki božji dan pronađe razlog kako pit krv na slamčicu i razlog kojim će i mm-a i mene dovest do ludila.

ima dana kad je predivna, ali to je postalo tako tako rijetko.

ne zna se igrat sama duže od 5 minuta, ne zna ništa uzet sama, ne zna ništa pronać sama, traži pažnju non-stop.....
u vrtiću je super (igra se, smije, zabavlja-kaže teta). i u društvu dice je super. ne osjetim je.
ali mi smo u kući koja je na maloj osami, nema nikoga oko nas, a kamoli dice. a nema ih ni u najbližem susidstvu. a ja stvarno ne mogu odlazit pokućarit da bi se ona zabavila s drugom dicom. nezamislivo mi je da ja odlazim iz kuće u kuću di ima male dice samo da bi ona imala društvo i igrala se. a uostalom želila bi i malo mira kad dođem doma s posla. ako ništa drugo da mi se mozak smiri i počne radit normalnom brzinom a ne milijun na sat.

[domy]

Možda joj treba braco ili seka da se ima sa kim zabavljati, pošto je u društvu djece ok.

Ali to je tako vjerojatno su neka djeca takva plačljiva i cendrava druga nisu. Imam i ja jednog takvog doma dosta je plačljiv nekad zna bezveze za neku glupost zaplakati, a pogotovo kada je umoran. NJemu je dosta da malo jače zagalamim na njega i on plače ko kišna godina i još vei mama me je tukla, a ja ga ni pipnula.
U večini slučajeva se ne obazirem, ali nekad mi jednostavno dođe da pludim.

[Loryblue]

Možda joj treba braco ili seka da se ima sa kim zabavljati, pošto je u društvu djece ok.

ah fino je to kazat i zamišljat samo u praksi teže izvodljivo, odnosno zasad nikako.

mogu razumit da je plačljiva kad joj se spava ili je pun misec ili je neka zvizda krivo okrenuta, ali plakanje čim otvori oči, pa u podne, pa u dva, pa usrid igre, pa za svaku sitnicu, bez razloga, to me jednostavno satire i ubija.

i da, ja je tučem čak i kad sam ja npr. u kupatilu, a ona u sobi - 20 metara od nje. i tata je tuče a on na poslu. i takve nebuloze.
ali najčešće plače jer je mi ljutimo :shock: šta eto prođemo pored nje na relaciji kuhinja-teraca.

[NetkoMiOteoNick]

NetkomiOteknick,ti sušiš kosu sinu koji ima 15 godina??!
:shock:

Da.
U početku mi je bilo čudno i smiješno i simpatično, ali nikada šokantno.
To su njegovi načini da dobije pažnju samo za sebe. I uopće mi se ne čini da je to loše. Za tih 7 minuta popričamo o onome što nebi spominjao pred bratom, sestrom, tatom, bakom...

Ali poanta mog prvog posta bila je da je stariji uvijek tražio extra puno pažnje i uvijek našao načina da je i dobije (i kći je takva). Mlađi ne traži toliko i ne dobiva vjerojatno ni upola koliko stariji i u stvari ja moram paziti da ne zanemarim mlađega. On neće opsjedati ni zanovjetati.

možda ima dugu kosu.....

Da.

a možda je samo jedna velika krakata maza

Da.

[Anci]

NetkomiOteknick,ti sušiš kosu sinu koji ima 15 godina??!
:shock:

Da.
U početku mi je bilo čudno i smiješno i simpatično, ali nikada šokantno.
To su njegovi načini da dobije pažnju samo za sebe. I uopće mi se ne čini da je to loše. Za tih 7 minuta popričamo o onome što nebi spominjao pred bratom, sestrom, tatom, bakom...

Ali poanta mog prvog posta bila je da je stariji uvijek tražio extra puno pažnje i uvijek našao načina da je i dobije (i kći je takva). Mlađi ne traži toliko i ne dobiva vjerojatno ni upola koliko stariji i u stvari ja moram paziti da ne zanemarim mlađega. On neće opsjedati ni zanovjetati.

možda ima dugu kosu.....

Da.

a možda je samo jedna velika krakata maza

Da.

meni je ovo baš lijepo...

sad zamišljam sebe i svoje kćeri kao tinejdžerica i ja im sušim kosu, a one povjeravaju neke pričice...

[NetkoMiOteoNick]

Ima još jednan razlog zašto sam pristala sušiti kosu petnaestgodišnjem sinu i zašto to nastojim ne propustiti.

Čitala sam jednu knjigu o odgoju.

Tamo je pisalo da je fizički dodir važan u svim životnim razdobljima.
Dok su djeca mala mazimo ih, ljubimo, držimo u krilu... Kako rastu to bi trebalo biti prijateljsko hrvanje, boksanje, tapšanje, naguravanje u nekim sportovima...

Obzirom da je toga kod nas jako malo, zaključila sam da je sušenje kose super prilika za dnevnu dozu fizičkog kontakta.

(Meni je u toj dobi užasno falio dodir.)

[MamaRibice]

NetkomiOteknick,ti sušiš kosu sinu koji ima 15 godina??!
:shock:

Bi li reagirala ovako i da se radi o kceri od 15 godina?

Čitala sam jednu knjigu o odgoju.
Tamo je pisalo da je fizički dodir važan u svim životnim razdobljima.

[Forka]

Razmišljam da li se ovdje radi o zahtjevnom djetetu ili o nečem posve drugom, što bi se možda prije moglo nazvati 'razmaženo' ili možda još bolje 'o mami ovisno dijete'... Bilo kako bilo, nije lako!

[ivaa]

ja sam jednom prilokom čitala neku knjigu o dominantnoj djeci,
rječ je o djeci koja iskušavaju grane roditelja ali na vrlo neobičan način.
Sječam se jednog primjera: klinac od par godina nije htio jesti drugačije nego da mama stoji na skeli sa vanjske strane prozora a on unutra i tako je jeo...
to mi je malo friki :/
isto kao i da dijete od 3 godine od roditelja zahtjeva da mu se ispriča i to određenim tonom,
ne bi l ito u obratnom smislu bilo maltretiranje? :/
možda nisam u pravu al to mi je previše....
ustvari, tko zna šta mene čeka!

[rosa]

Mamaribice me pitala o sušenju kose bih li reagirala tako da se radi o kćeri koja ima 15 godina.
Iznenadila sam se što 15-godišnji dečko dopušta majci da mu suši kosu,a cijela slika njihovih 5 minuta razgovora i dodira mi je zapravo jako lijepa.
Slušam u krugu prijatelja savjete tipa: "Ti imaš dečka (2 godinice :D ) pa uživaj u nježnostima dok je mali,jer čim krene u školu bla-bla-bla",a o pubertetu da ne govorim.
Ovo mi je sada dalo nadu.

[štrigica]

"Ti imaš dečka (2 godinice :D ) pa uživaj u nježnostima dok je mali,jer čim krene u školu bla-bla-bla",a o pubertetu da ne govorim.
Ovo mi je sada dalo nadu.

rosa, ne gubi nadu... da, on će se praviti važan i velik kad krene u školu ali ako ga maziš oduvijek (ko ja moje ) i odgojiš dijete koje vjeruje samo sebi neće ga biti sram poljubiti mamu kad ide u školu...bez obzira na frendove... istina dječaci su drukčiji ali svima njima treba maženje i ljubav... i ja se tim rasipam kolko god mogu....

[mamamaja]

Ne radi tu o razmazenoj djeci , kako neki vole nazvati zahtjevnu djecu kad ih vide na prvi pogled. Jer oni to nisu. Jednostavno su zahtjevni, teže odgojivi i tako rođeni, nista drugo.Nerijetko inteligentniji od ostale djece oko vas.
Odlicna knjiga -"Zahtjeva djeca", 5 tipova djece i sigurno cete pronaci korisne savjete za roditelje.

[vissnja]

Ja bih malo podigla ovu temu. Nađa ima 13 meseci i najblaže rečeno zahtevno je dete Plače uvek i za svaku sitnicu, imam utisak da plače i iz dosade.
E sad počele su neke stvari koje se meni ne sviđaju. Ako ne shvatim iz prve šta je htela i ne pružim joj to nešto ili je ne odnesem gde hoće, ona počinje da histeriše i da me udara i besno odguruje. Trudim se da joj smireno objasnim da ne razumem šta hoće, ali.... Da nije 13 meseci malo rano za tantrume?
Drugo što mi se ne sviđa je to plakanje iz dosade. Čita sa tatom slikovnicu, zaplače se, ja joj se obratim i ona prestaje kao da ništa nije bilo, vesela i raspoložena. Ako je to privlačenje moje pažnje kako da je naučimo da nas može dozvati i drugačije osim plakanjem?
I još jedna stvar koja me je pogodila je ovo:

da li je moguce da je on nekad i negdje osjetio tvoje nestrpljenje, ili poklanjanje paznje "pod prisilom" pa ga je to poljuljalo?

U zadnje vreme i ja se silim nekad da budem sa njom jer lagano ludim već. MM je prezaposlen, radi 7 dana nedeljno a svaki slobodan trenutak provodi sa njom, ali ona hoće samo mene. A ja sam uhvatila sebe da bukvalno bežim od nje, jednostavno moje snage su na rezervi.
Po prirodi sam nervozna osoba, mada se učim strpljenju i trudim se ne ide mi baš uvek.
Dajte mame starije dece neke tips&tricks jer ja sam se malo pogubila.