Evo malo 'sličica' sa skijanja i od mene...

Kako sam skoro ubila dijete?
Dakle, većinu vremena na snijegu smo proveli na jednoj malenoj stazici, jako blagoj. Prvi dan (mislim), dok su još djeca skijala samo „sama“, to bi izgledalo ovako: popnemo se na vrh staze (ja u cipelama, Lovre na skijama) i onda zajedno idemo nizbrdo. Prvih nekoliko puta sam ga držala za ruku, a onda se frajer vrlo ohrabrio. I tako jedan put... On skija, ja trčim kraj njega. On ubrza, ja i dalje trčim kraj njega. On ubrza još više, ja zaostajem. On juri, ja ga pokušavam stići. Padam prsimice. On juri i dalje. Krajičkom oka vidim paraliziranog MMa u kafiću. Ljudi gledaju mene, Lovru; svima oči izbuljene. Već vidim kako mi dijete u punoj brzini udara u drvenu ogradu. (...) Dva metra prije ograde, Lovru hvata jedna gospođa, on pada na pod. Ja se uspijevam dignuti i trčim prema njima. MM isto. Ne možemo se pogledati od šoka, srce lupa sto na sat. Grlimo, ljubimo dijete, pitamo ga kako je. Idemo u kafić sjesti, smiriti se. A Lovre: Zašto me ona teta uhvatila? Kad sam bio kod one tete, nije me ugrizao pas.
(op.a. Tek kasnije sam vidjela da je s gospođom bilo i malo dijete, muž i veliki pas.) (...) Toliko o pretrpljenom strahu kod mog djeteta.