Pozdrav svima! Već Vas neko vrijeme čitam, ali eto nikako se odvažit i malo "piskarat". Ja 38 za dva mjeseca, muž 28 tek napunio, 7 mjeseci u predivnom braku. Svaki mjesec pokušavamo do naše bebice, ali eto,ne ide baš. Čitam sva Vaša išćekivanja, nadanja,tugu,suze i sama se nađem često u svakoj Vašoj riječi. Ne odustajem, mada sam mislila da će biti lakše. Imam dvoje dječice iz prvog braka (cura uskoro 15 i sin uskoro 10). Prva T sa 23 godine, druga sa 28, doslovno baš kad sam poželila T ona mi se i dogodila. Moj sadašnji muž,predivan je mojoj djeci i uživam gledajući skladan odnos u kojem živimo. On toliko voli dječicu (toliko da mi je priznao da je pogriješio profesiju,jer je trebao biti teta u vrtiću hihi ) i baš bi svi četvero se radovali jednoj majušnoj bebici. Od kad smo se vjenčali pokušavamo, ja bila kod gin. kaže sve ok i papa i sve ostalo,čak je rekla da vidi malenog folikulića koji čeka društvo, ali eto ništa i ništa. Da li je to prevelika želja ili "briga" zbog mojih 38 ne znam, ali jedno znam,ne odustajem i briga me za godine, ja se osjećam mladom i sposobnom. Priznat ću Vam nešta,ovaj mjeseci ja i muž na godišnjem,dva tjedna uživancije,sami (djećica otišla tati preko praznika),posvećeni jedno drugome,zaista smo uživali, e sad....psttt... trebam dobiti 24.01 (nadam se da neću),imam neke simptome (cike užas bole, pipi danas cijeli dan,čak sami noćas ustajala, primjetila sam u para navrata da mi se zamantalo), ali vidjeti ćemo,možda su samo lažni. Ne želim mužu ništa pominjati, toliko testova i razočarenja, čekam i šutim, ali eto, sa Vama podjelih to... pozdrav curke i ne brinite ima nas sa 39+++ koje sanjamo još biti mame....