Evo me, ja ne stignem pisati pored svojih srečica po danu...
Nije da se zamaram mišljenjem okoline, no ponekad me ipak dotaknu, odnosno rastuže ili naljute... možda i zato što sam ja u svome širokom društvu najstarija mama.. čak ni među poznanicima ne znam za stariju mamu od sebe... ni u parkićima
Većinu komentara ne čujem direktno, no nađu oni put do mene, a i osjetim dosta toga u onom neizrečenom riječima...
I da, i ja često ćujem što će ti treće, budi sretna što imaš ovo dvoje..

A nije da dajem na sva zvona svoju želju za trećim djetetom, no niti je ne skrivam.. ne bojim se izraziti svoje želje i stavove
No zadnju trudnoću sam imala namjeru dugo skrivati, ne zbog okoline, već zbog svojih roditelja koji se jako boje za mene, pa sam im htjela smanjiti vrijeme strahovanja
Naime kod mene postoji dodatna otegotna okolnost a to je da me ako uspijem opet zatrudniti i trudnoću iznijeti do kraja čeka treći carski rez... imam zeleno svjetlo od liječnika i nije me strah toga no da čujete samo komentare u vezi toga, uuh!!
Kakvo je vaše mišljenje oko toga? Trebala bi li zbog toga strahovati?

A što se tiće mog supruga, on je posebna priča, no ukratko bi mogla reći da je on pomiješanih osječaja oko mogučeg trećeg djeteta
Eto, vidite da trebam vaše društvo