Starijeg sina rodila sam s punih 35, trudnoća rizična, prerano otvorena, uglavnom gotovo cijelu preležala, psihički sam je teško podnijela jer sam prije te trudnoće imala i jedan spontani... porod totalna koma, drip, vukli ga na vakum, mene izrezali, opravak je trajao 2 mjeseca, a jedan šav me mučio još gotovo godinu dana nakon.

I ja i mm, nakon tog iskustva nismo se mogli odlučiti ići ili ne na još jedno, više prema ne nego prema da....pa su i godine prošle... no očito podsvijest je bila jača.

Bez planiranja, i ne znam kako ostala sam trudna s punih 40.
Nekoliko mjeseci prije trudnoće bila sam kod svoje gin koja me i poticala na još jedno dijete, a moj odgovor je bio: pa zar ne znate koliko imam godina? odgovor sam dobila da moje godine nisu problem.
Bojala sam se opet istog scenarija, mirovanje, prerano otvaranje, strah od prijevremenog poroda, i još s 40+, tko zna što me čeka....

No, trudnoća je bila savršena, radila sam do zadnjeg dana, bolovanje sam uzela samo 2-3 dana zbog viroze, počela se otvarati tek s 36 tjedana, iako, porod je na kraju završio carskim zbog velike bebe, no ekipa je bila super i susretljiva. Rodila sam s punih 41, a oporavak je trajao isto 2 mjeseca.

Ne osjećam se starom mamom, možda zato što ih mojih godina u okolini ima mnogo, nikad nisam dobila negativan komentar.
Evo, moje iskustvo je pozitivno, i uživam u tom malom biću, a da mi ponekad nedostaje energije, nedostaje da...
A da li bi mijenjala, ne bi, jer život nosi svoje, vjerojatno je trebalo tako biti....