 |
|||
|
|
|||
odgoj u duhu vjere3
drago mi je da se ova tema nastavlja, rado ju čitam
potpisujem flower.maria, ni ja nisam vjernik pa je po njenoj zelji vodim u crkvu i druge hramove, bile smo i na misi, nije je se nesto dojmilo. ona voli razgledavati oltare...
inače mi nije jasno kako si sigurna da neće postati možda bakin klon ?!
maria, sljedeći put kad budete u zagrebu, odvest će ga teta emsa u katedralu 8)
maria ne znam koliko ti curica ima godina, ali ako je ona izrazila želju, a ti nemaš ništa protiv ali možda nisi oduševljena idejom da je ti vodiš, i da joj možda nećeš nešto znati objasniti neke stvari, neka je odvede baka ili netko drugi tko je vjernik, možda neka mlađa osoba koja ju neće piliti s nekim "rajom i paklom".
Dok je mala vjerovatno joj neće biti jako zanimljivo ( ne znam koje je baka vjeroispovjesti), ako je katolkinja neka ju odvede na misu gdje pjevaju djeca ujutro, ili mladi, navečer, ne na onu misu dugačku oko 11h gdje pjeva klasični župni crkveni zbor.
Ili neka je odvede za Božić, da vidi jaslice, ili za Uskrs-to je obično djeci zanimljivo.
Kupi joj dječiju oslikanu Bibliju.
Nemoj se bojati, ona će odlučiti što hoće kada bude puno veća, sada samo voli istraživati, a vjerovatno joj neke prijateljice idu na misu ili vjeronauk ili je vidila na TV.
Lijepo od tebe što dijetetu daješ mogućnost izbora, mada se možda ne slaže s nekim tvojim gledištima.
maria71 oprosti sada sam skužila da imaš dječaka Marka, a ne djevojčicu, ispričavam se 3h je ujutro, pa to uzmi u obzir
Možda je Marko gledao Nedjeljom ujutro prijenos mise na TV-u?
pujicaU Međugorje, kao i u druga ukazanja vjernici ne moraju vjerovati i to nije grijeh. Za Katoličkog vjernika jedina istina je Riječ Božija=Biblijaja se profesionalno bavim religijom pa sam mozda za razliku od zdenke ponekad pretjerano na strani znanosti u svojim razmisljanjima, iako to ne znaci da se ne trudim njegovati i duhovnost. No kad je rijec o medjugorju konkretno onda me upravo smeta (iritira) ta komponenta pateticnosti i pretjerane emocionalnosti (plus jos sve ono sto iza njega stoji, a vrlo je upitno sa strane same crkvene vlasti) kao i cesto potreba mnogih koji u tamosnja ukazanja vjeruju da to nametnu drugima (konkretno se radi o jednoj osobi iz moje obitelji pa mozda eto ponekad malo netrpeljivo reagiram kad bilo tko pokrene tu temu). Nisam nikoga htjela napasti ili uvrijediti, samo sam iznjela svoje misljenje, a mislim da je upravo ova tema i pravo mjesto za razgovor o tome kako tko od nas nesto dozivljava
Onaj tko nije bio u Međugorju ne može apsolutno komentirati ništa, bio on vjernik ili nevjernik.
Svečenici tamo izričito naglašavaju da je to mjesto MOLITVE, A NE UKAZANJA, poštuju papu i odluke Vatikana u vezi Međugorja i ukazanja.
Ja bih mogla danima pisati o svome 25g isustvu Međugorja, ali nemamo toliko vremena.
Jedino što znam i što sam sto puta vidjela je , da svi ljudi koji tamo dođu, vjernici, ateisti, skeptici, realisti itd. tvrde jednu stvar: DA TO MJESTO ZRAČI MIROM, nadom, pozitivizmom i nikoga ne ostavlja ravnodušnim.... a kako i ne bi kada se u njemu toliko puno moli, a to i je bit svega, a ne Gospina ukazanja!!! Ljudi tamo napokon imaju vremena za molitvu, sebe i Boga, jer su jedino zbog toga došli - tamo nema plaža i suncanja...
Što se tiče drugih stvari i tvojih primjedaba i cinizma, patetike, vezanim za neke stvari u Međugorju jednostavno ne razumijem.
Bar ti kao teolog, vjernik trebala bi znati da i tamo žive i odlaze grešni ljudi, i da to tamo nije raj na zemlji, i nije mi jasno da očekuješ da se ljudi tamo ponašaju kao sveci ili dolaze od tamo kao sveci????
Međugorje, kao i seminari poticaj su ljudima da se mjenjaju, daju im snagu za dalje, ali opet sve na kraju ostaje na čovjeku?
Po tome ne bi išli na mise, na ispovjedi, jer eto opet ćemo zgriješiti- imam osjećaj da ti ljude koji idu u Međugorje a vračaju se po tvome nepromjenjenima smatraš licemjerima? Samo Bog zna što nose u srcu, a ti si ta koja je "licemjerna" i očekuje čuda na Zemlji, a ne oni, ne misliš li da je tako?
Djeluješ mi jako ogorčeno i "bijesno" kada spominješ Međugorje, što te konkretno smeta, nešto mora biti?
Babske priče i preuveličavanja, smetaju ti suze i doživljaji, misliš li da su pretjerani i lažni?
Možda činjenica da većina ljudi "baba" tamo ide zbog ukazanja ili da bi nešto možda i sami ugledali, vidjeli, a tebi kao znastvenici to izleda glupo, neralno, svi ti osjećaji i emocije su ti bljak, zbog čega? Bojiš li se osjećaja kada je vjera u pitanju, da te ne odvedu na krivi put?
Zašto misliš da se razumom dotiće Bog?
Bog se spoznaje samo poniznim srcem.
Imaš li isti osjećaj kada čuješ za Lurd, Fatimu, Mariju Bistricu'
Odite svi troje. Možda se preobratišMarko jako želi ići u crkvu, stalno to ponavlja i ne samo da bi obišao crkvu već želi čuti i svećenika. ( vidio je na filmu ili mu je netko pričao, ne znam...možda baka ,ali ga vrlo rijetko čuva, no to nije bitno... )
Ja nisam vjernik, no ne želim mu nametati svoj svjetonazor.on nije moj klon.
Da li da ga vodim ? Ili da ga vodi baka koja je vjernica ?
Šalim se. Stvar je u tome što, po mojem iskustvu, djeca vole obrede i vole gledati što se radi, vole oponašati, sudjelovati, pa će mu biti zanimljivije ako je s poznatom osobom koja zna što i kada treba napraviti i reći, koja mu može nešto protumačiti ako ga zanima, a s druge strane šteta bi bila da ti kao majka propustiš taj njegov prvi doživljaj crkve. Možda će već nakon tri minute htjeti van, a možda te iznenadi svojom reakcijom. Na tvom mjestu, ja bih htjela biti prisutna.
Mislim da je važan i odabir kamo ćete ga voditi, jer nije svaka misa ista niti su svi svećenici dobri propovjednici, ima boljih i lošijih, a bome ima i dosadnih. Trebalo bi ga odvesti na dječju misu, a ne na "penzionersku".
Inače, i mi smo u potrazi za dobrom dječjom misom otkada je naš pater Anto otišao u drugu župu (daleko na jug), pa ako netko zna gdje i u koje vrijeme ima lijepa dječja misa, bila bih zahvalna na informaciji.
Ta baka ,koja bi ga vodila je katolkinja, moja mama je kao i ja....( samo malo radikalnija po nekim pitanjima, ja sam uvijek za koegzistenciju i suradnju )
Stvar je u tome, što on moj svjetonazor ipak ,nekako, upija doma, pa makar i neverbalno...a ako želi ići zašto da mu branim ?
Sjećam se jedne epizode iz svog djetinjstva, bila sam na čuvanju kod dedine rođakinje koja je bila veliki vjernik ( katolik ) i još se sjećam svega što mi je pričala....prekrasne priče o Isusovom životu
kad je mama čula, nije joj bilo drago i više tamo nisam išla.....
ma ne znam, možda kompliciram....
ivana zg svojim si tonom i postom samo potvrdila moj stav da mnogi ljudi koji su "zaljubljeni" u medjugorje mogu postati jako agresivni i netolerantni kad se javi netko kome se to ne svidja.
ja naime nikoga nisam proglasila babom ili licemjernim, pa ne vidim otkuda ti pravo da mi te rijeci stavljas u usta i diskreditiras me - to je vrlo ruzno i nije nacin na koji se ja uopce zelim razgovarati. Osim toga, ne znam odakle ti da ja nisam bila u medjugorju i da svoje misljenje donosim izvana - dapace bila sam tamo dosta puta bas zato da stav mogu formirati na osnovi vlastitog dozivljaja i valjda imam pravo rec da mi se ne svidja (kad vec pitas, ne svidjaju mi se ni lurd ni fatima ni bilo koja hodocasnicka mjesta koja izgledaju kao kicasti katolicki las vegas i u kojima nisam dozivjela dovoljno mira i jednostavnosti da bih se mogla posvetiti u potpunosti onome zbog cega sam dosla na hodocasce)
i hodocasca i seminari i slicne stvari su dobra i korisna stvar u duhovnom zivotu, ali oni imaju jedno ime, a to je duhovna obnova i ne mogu biti jedini nacin prakticiranja vjere bez redovitog odlaska na misu i sakramente - upravo to zbog pojave raznoraznih seminara koji izazivaju veliki show stalno isticu i sami biskupi, a to je razlog i zasto su u vecini biskupija u hrvatskoj dolasci razlicith karizmatika, iscjelitelja i slicno zabranjeni
sto se tice samih ukazanja, meni ona za moju vjeru nisu potrebna, a uostalom i sam Isus upozorava svoje ucenike da ne traze taj put - "blago onima koji nisu vidjeli, a vjeruju". Uopce nisam donosila sud o tome koliko se netko mijenja ili ne ili koliko je njegova/njezina poboznost iskrena - sud o tome moze donijeti samo dragi Bog.
uopce ne mislim da se Bog spoznaje razumom, ali vjera u sebi ima veliku razumsku komponentu (citaj malo papine enciklike) dok emocije nikada ne mogu biti temelj i vecinska sastavnica zrelog prakticiranja vjere (primjer za to su recimo sekte koje clanove vrbuju i zadrzavaju upravo temeljeci sve samo na emocijama, a ne i na razumskoj komponenti i rastu u vjeri). Dakle, emocije jesu dio vjere, ali ne mogu biti i glavni filter njezinog dozivljavanja. Dapace, upravo su emocije najcesce glavni uzrok razvijanja iskrivljene savjesti i odredjenog zastranjivanja (opet, citaj malo moralnu teologiju i crkvene dokumente ako zelis pa ce ti biti jasnije)
pujica oprosti ako je zvučalo napadački, naprotiv imala sam drugu namjeru, baš me je zanimalo zašto te "nervira", ( jer znam zašto neke ljude to živcira) pa sam na glas postavljala pitanja i davala neke svoje kao moguće odgovore. ispričavam se.
Živjela sam u Međugorju i znam situaciju tamo.
To je mjesto kao i svako drugo, naseljeno nama ljudima!!!!
Ali to je i mjesto molitve i gdje se god moli osjeti se blagoslov, to je mjesto gdje dolaze ljudi različitih vjera iz cijeloga svijeta, skupa mole i druže se, to je za mene mai grad ekumenuzma na dijelu.
Što se tiče Las Vegasa imaš ga i u ostalim Katoličkim Crkvama i popovskim džepovima, na žalost.
To je mjesto bilo siromašno i ako je Bog na taj način providio za njih kruha,zašto je to loše?
Da nema tamo tih ljudi hodočasnici ne bi imali gdje spavati, jesti, ići na WC itd. Od nečega se mora živjeti.
Tamo postoji komuna za narkomane koja je spasila mnoge živote, Majčino selo, gdje primaju sve žene koje nemaju kuda, djecu napuštenu, djevojke koje žele ostaviti djecu ili ne žele abortirati, postoje razne udruge koje neprofitno pomažu ljudima, tamo se izrodilo jako puno dobra, koje je i meni pomoglo u životu kada sam bila na dnu.
Ne možeš reći da je Međugorje nešto loše, ako ima trgovina, ako ljudi rade, a ne kradu za život, i ako ti nisi tamo nešto "osjetila", sama si rekla da vjera nije osjećaj ni doživljaj". Oprosti ali ti kao da si tamo išla sa predrasudama i tražila nešto loše.
I ti češ ako budeš radila kao teolog "zarađivati na vjeri" na neki način.
Svečenici žive od vjere, kaj bi trebali gladovati?
Kao što sam i rekla ukazanja i seminari nisu relevantni za vjeru. Vjera nije emocija i s tim se slažem, ali sjeti se što je Isus rekao farizejima, o okorjelosti njihova srca, o njihovim zakonima itd. Za Isusa njihov razumski način života nije bio vjera, i da je mislio da srce nije bitno ne bi spomenio okorjelost njihovog srca već razuma.
Žao mi je moram ići, ali javim se poslje sa primjerima iz Biblije, samo kao napomenu; sjeti se Isusove propovjedi na gori Blago onima......da ne duljim znaš o čemu pričam, ili 1Kor13,2-3 .... kada bi znao sva otajstva i sve spoznaje i kada bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao- ništa sam.
Marko 7 6-7 Ovaj me narod samo usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju, naučavajući nauke - uredbe ljudske.
Eto nadam se da se više ne osječaš da te napadam nego pokušavam razumjeti, što je to toliko grozno u Međugorju.
Blago onima koji ne vide, a vjeruju. slažem se s tim.
Ivana zg potpisujem.
Ja živim blizu Međugorja i često idem na misu.To mjesto je za mene nešto posebno, mir u srcu i duši.
Ako takvo mijesto obrati jednu osobuod njih tisuću , to je velik pomak.A ja mislim da svaka osoba koja dođe i otvori svoje srce, tu će naći odgovor,utjehu ili mir.
i ja se slažem s ovim zadnjim šta je ivana zg napisala.
kužim, s druge strane, i pujicu- i mene taj Las Vegas dojam odbija, ali nedam se smesti ljudskim slabostima tamo gdje tražim snagu odozgo. Ni Gospodin se na to ne obazire, pa što bih ja? hoću reći, iritira me kad se od vjere radi biznis, poludim kad mi pred crkvom hoće prodat svete sličice, koje se dobiju besplatno u crkvi, i uvijek im kažem da se to ne prodaje nego poklanja. znam da on nečeg svi moraju živjeti, ali nije mi isto da li netko tko izgleda kristoljubivo prodaje krunice, medaljice i križeve, ili neki psovači, glasni poput onih što ih je Isus razjurio u Hramu, koriste blagdane da zarade na jeftinoj plastici made-in-china.
NO, isto tako sam se osjećala neugodno kad sam počela dolaziti na mise, ja, odgojena u ateizmu, i osjećala žarku želju da sudjelujem, srce se raduje, upija Riječ, pjeva - a bakice oko mene me prostrijeljuju pogledom punim osude, jer ne znam riječi Vjerovanja ili kad treba sjesti, kad stajati, a tko zna, možda sam bila i u trapericama ili nešto takvo. Te su me reakcije znale jako omesti, pa ne bih došla na misu-dve, i onda opet krenula....danas se teže dam omesti. slušam, slavim, primam Krista. pa kome se sviđala ja ili ne. evo i sutrašnje drugo čitanje govori o tome kako je Bog baš htio izabrati nas jadne da posrami mudrost svijeta.
i tu osjećam zamku kod tebe....opet velim, oprosti mi na sudu, ali osjećam nekako kod tebe glava prevagnula nad srcem (NE emocijama, nije to isto), pa te želim ohrabrit da malo nekad i pustiš glavu doma da se odmori....(imam i ja isti problem često, valjda proiciram na tebe).
i to aspolutno stoji da emocije mogu i jesu krivi temelj. samo na osnovu emocija nema govora o vjeri, to može bit pobožnost, ali slična je poganskoj religioznosti, vjeri u nešto, punoj straha i zanosa. zrela vjera je ona koja je prokušana, zar ne?
i mene smeta kad se na seminarima zgrne masa ljudi, i možda 90% njih neće ništa promijeniti u svom životu kad se vrati doma, neće se pomirit s bratom, susjedom, neće prestat ogovarat svekrvu, ili će se i dalje švercat u busu.... ali ipak, tko sam ja da sudim....? i vjerujem, svi imamo i potrebu za Isusom, i pravo čuti Riječ - ona sama egzorcizira, a Bog daje u slobodi u obilju svima, a na nama je koliko ćemo od toga uzeti.
zato i takve stvari imaju smisao, pa nek se i jedan od tisuću od tih ljudi mrvicu obrati, isplatilo se. nemojmo mi koji vjerujemo biti oni farizeji koji će drugima okrenut leđa, ili poslat poruku da smo "bolji" - tu nema mjesta eksluzivi. ne kažem da si ti takva, ali znam kako se osjećaš kad si sa strane, kad nisi dio stada, i toliko čezneš osjetiti tu Božju ljubav o kojoj slušaš, u koju si povjerovao, čezneš ju osjetiti nasvojoj koži, u odnosu s vjernicima....i onda - razočaranje. odbace te, ili te barem čudno gledaju, sude te. a premlad si u vjeri da bi to razumio, da bi prihvatio da svi ljudi sude jedni druge. još nisi osvjestio ni svoje osude, kojih smo svi puni. i tako se sablazniš i možeš odustati....
kažem to svoje iskustvo samo zato da potcrtam koliko je važno kako se ponašamo prema drugima, bez obira na svoje stavove i razmišljanja.
ivana zg, veliki potpis.
temu o svjetonazoru i djeci prebacila sam ovdje
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=56475
na ovom topiku nastavite o dogoju djece u vjeri
hvala, moderatorice.
curke, kako se vaša djeca ponašaju na Sv.Misi? ja moje malce ne vodim često, jer su u fazi trčim-penjem se -vriskam-istražujem, a pogotovo kad su zajedno, to je double-trouble.
veće uzmem, sad su okej, bude im malo dosadno tijekom propovijedi, ali mole i pjevaju sa srcem. no često odem i sama, da na miru čujem Riječ.
kako vi?
I Niku i Ines sam obavezno vodila dok nisu prohodale. Sada ponovno vodim samo Niku jer je dobra, sluša, gleda i moli se. Voli ispitivati, nekada se razigra, al sve ok. Pred kraj kada je sv. pričest onda poslije blagoslova joj je dosadno i želi ići doma. Al to je već i kraj.
Ines ne vodim jer je u istoj fazi kao i u dupličke.
Najbolje su mi bile ko bebe, u kolicima, spavale, malo gledale, malo zapjevušile aaaaaaa, i to je to- ma milina. Sad je to sa Ines gotovo nemoguće.
Vodim djecu na misu, iako nisu baš najmirniji. Marin je počeo ići s nama kao dvogodišnjak i prošli smo s njim sve - od penjanja i trčanja po svuda do mirnog praćenja mise. I sada se ponekad događa da moramo izaći. B. je jako mirna ako nema M., a ako je on prisutan radi sve isto što i on. Uglavnom su dobri, nikome ne smetaju, a to što nisu sasvim mirni meni ne smeta. Glavno mi je da su oni tamo.
sad mi je lakše...
Mi idemo svake nedjelje svi zajedno od njegovog trećeg tjedna, onda su išli MM i Matej kad sam ja bila dva tjedna do poroda i do Petrovog trećeg tjedna. Sad opet idemo svi ili eventualno MM i Mtej sami ako je baš ružno vrijeme pa ja ne mogu izaći s Petroma ako se baš razdere. I ne brine me to jesu li savršeno mirni ili ne. I oni su djeca Božja i mjesto im je u crkvi. Dapače, moj Matej ponekad izražava želju i za češćim odlascima.
Tete u jaslicama (ide kod časnih) naučile su ih prekrasne molitvice-pjesmice, a jedna od najdražih mi je
Božje oko svuda gleda (napravi krug sa palcem i kažiprstom oko oka)
ništa mu se sakrit ne da. (maše prstićem ne-ne)
Božja ruka dala, (ispruži oba dlana naprijed)
na daru joj hvala! (sklopi ruke).
Htijela bih malo o Korizmi, o odricanju, postu, pogotovo o postu od "jezika", ne samo hrane, Križnom putu, ispovjedi, kalvariji, Muci.... Kako se pripremate kroz Korizmu za Uskrs? Je li vam je to još jedna simbolika i tradicija ili stvarno živit tu Korizmu, da postanete bolja osoba, da u to vrijeme razmišljate o Isusu, kako Korizmu objašnjavate djeci?
Pepelnica
Običaj je u našim crkvama da se na ovaj dan vjernici obilježavaju pepelom. Pepeo je simbol onoga praha iz kojeg je čovjek sazdan, prema pradavnom opisu stvaranja čovjeka u prvim poglavljima Knjige postanka.
Prah je slika naše običnosti. Svaki je dijelak te prašine tako bezličan, ni po čemu drugačiji od drugog praška, za obično oko ograničenog stvorenja. Prah je u tom pogledu onda i slika anonimnosti, utopljenosti u masu. Osjećamo u toj slici svoju bezimenost! Kada zaboravimo da se to i nas tiče, misleći na prašinu ili gledajući prah, osjećamo potpunu ravnodušnost. Što bi nam takva prašina i trebala značiti?
Kroz različite druge slike, osobito one iz Biblije, prah je slika ništavosti: vjetar raznosi prašinu, ljudi po njoj gaze, kao da ona zapravo nije ništa.
Prah je slika bezličnosti, bez oblika i sadržaja, nema nikakvu osobnost i značenje.
Na ovaj čudesan dan, koji se po prahu i pepelu zove Pepelnicom, ne želimo sve to zanijekati, nego postati toga svjesni! Čovjek je prah, iz prašine uzet. To znači da je on smrtnik koji je toga čak i djelomično svjestan. Doduše, nosi u sebi tajnu duše, može spoznavati i odlučivati, može ljubiti i činiti dobro, može se i okrenuti od Boga. No, tada je to izvor tjeskobe i još dublje nesigurnosti. Svoju malenost u istini prepoznajemo u susretu s onim koji je jedini svet, u odnosu na jedinu i jedinstvenu veličinu svega, na Boga.
Sve je to istina koja nam se želi posvijestiti na Pepelnicu. Ipak, postoji i izazov toga dana. Da, od praha smo uzeti, ali smo Božjim srcem, Božjim rukama oblikovani. Po sebi smo prašina, ali snagom i ljubavlju Stvoritelja postali smo osobom, čovjekom. Iz zemlje smo uzeti, ali smo oblikovani za nebo, tj. za život s Bogom.
Tragedija je čovjekova kada zaboravi da svoje dostojanstvo i svoje biće duguje Bogu. Najveći je i iskonski čovjekov grijeh kada je poželio vlastitim silama i posizanjem za zabranjenim voćem postići ono što mu je đavao šapnuo: da postane kao Bog. Posegnuo je za nečim što se ne da zaslužiti ni zaraditi. Htio je oteti ono što se može samo darovati. Zanijekao je istinu o svojoj stvorenosti i ovisnosti o Bogu. Tada je shvatio koliko je gol, bez dostojanstva i stabilnosti. Čovjek je po sebi prah i u prah se vraća. Međutim po snazi ljubavi Božje, po tom božanskom pozivu na život, čovjek je stvorenje Božje. A po daru Sina Božjega koji je čovjekom postao, svi smo pozvani na dostojanstvo djece Božje.
Po sebi, prah smo i pepeo. Po Božjoj ljubavi dragocjeni smo u njegovim očima.
Fra Zvjezdan Linić
Pepelnica
Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca. Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.
Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.
Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.
Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.
Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"
dok nije šefica prohodala išli smo s njom puno češće na misu.
od kad je prohodala to je živa pokora s njom bilo di otić pa tako i na misu.
i uzalud ja sebe uvjeravam kako je i Isus kazao pustite malene k meni i da bi tako i fratar trebao graknit s oltara kad šefica dobije napadaje bijesnih glista, ali mi ozbiljno bude neugodno s njom na misi.
niti čujem ja a niti 7 redova isprid i iza nas.
najjača joj je faza (koja bome traje po 10 od mogućih 12 miseci) pivanja "radujte se narodi". i sad proslava Velike gospe ona piva radujte se narodi, uskrs ona opet na sav glas raujte se narodi.
najdraže mi je kad počne proliće i u Međugorju mise na otvorenom otić tamo. i ne se nasadit isprid crkve nego se malo odmaknit i dozvolit šefici slobodu vjeronaukovanja kroz njen nemir.
mi živimo 13 kilometara od Međugorja i stvarno nam je najbolje otići tamo na misu što se male tiče.
iako ja volim misu poslušat i u našem samostanu čak i više nego u Međugorju.
M. ima 3 g. i odslusa misu cijelu ali tek odnedavno. Do sada bi se uvijek vrtio, pricao i sl. ali nekakav kliker mu se valjda ipak pomaknuo u glavi, a uz to smo doma pricali o tome nadugo i nasiroko... Uglavnom sad je odlican, narocito na misi gdje djeca pjevaju.
meni je na misu dosta teško s obojicom...no češće odem s jednim djetetom,bar dok Roko ne bude još malo veći.
Josip je super na misi,sudjeluje,moli...no problem nastane kad zapjeva.
Problem je u tome što nema sluha,nimalo,ima izražajan i dubok dječački glas,a voli pjevati od sveg srca.
I tako on počne oduševljeno pjevati,najviše se u crkvi njega čuje,ali svaki ton krivo,i prvo počne meni bježati smijeh jer ne možete zamisliti kako to simpa i smiješno bude,pa se na kraju svi smiju oko nas.
Jednom je na Aleluji i svećenika nasmijao
I tak,malo nezgodno...mislim,ne pada mi na pamet zabraniti djetetu da pjeva,ali stvarno nasmijava cijelu crkvu.
Ja volim Međugorje ali nemam nikakvih agresivnih osjećaja prema onima kojima nije drago. Prvi puta išla sam na hodočašće prije dvije godine. Išla sam odnijeti Majci svoju bol i strah nakon jednog pregleda na kojem mi je liječnik rekao da imam velike miome i 50% mogućnosti da mi u dogledno vrijeme "sve izvade". A ja došla na pregled jer me još jednom obuzela želja za majčinstvom. Bio mi je košmar u glavi - što si mi Bože dao tu želju za djetetom i istovremeno miom na maternici? Ionako sam strašljiva, a tek s ovim!!! Uslijedila su tri hodočašća u godinu dana, već sam na svoj problem i zaboravila, ali neko vrijeme nakon trećeg hodočašća shvatila sam da sam sa sobom nosila i Ivana. I nadalje, u toj trudnoći su miomi nestali...imam dijete i nisam, po sadašnjem stanju stvari kandidat da mi izvade "sve".pujica prvotno napisa
U potpunosti vjerujem da je to Majka učinila za mene. Kao što sam ja za Nju odvojila tri svoja vikenda i tih dana bila u potpunosti u mislima s Njom i Gospodinom.
Ljubav između djece i Isusa je prirodna. Isus je rekao - pustite malene k meni. Omogući Marku odlazak na misu ako to želi. Trebaš li ići i ti? Ako na njega ostavi dojam, najprirodnije je da dijete sa svojom voljenom mamom podijeli svoje životne dojmove.
Ovo ti kaže osoba koja je prije više od deset godina imala slične dvojbe kao i ti.
Moj je otac bio partizandobro, premlad je za to, al je bio komunist, ateist, i to uvjereni, i žestoko mi je branio vjeru i sve to skupa.
A meni se srce slamalo jer me to zanimalo, htjela sam ić na vjeronauk, u crkvi bih se uvijek (nekrštena) zaletjela na pričest... i tak.
Čim sam otišla na studij, odmah sam se upisala u program za krštenje, i danas mi je svećenik ono tipa najbolji prijatelj, savjetnik i tak, i uvjerena sam vjernica, na misi sam kadgod stignem, ono, puni profil
Tata i ja skoro da nismo pričali godinu dana zbog toga, njega je to totalno pogodilo što sam se odlučila krstit, i kao - ja školovana, ovo ono, pa tako
Što hoću reć - što ima bit, ima bit. A drugo - žalosno je gubit dijete, odnos, ljubav, radit scene zbog svega toga.
Moje dijete je odgajano u duhu vjere, ali isto tako znam da će odluka ipak biti njegova. Nama vjernicima je možda lakše - jer uvijek imamo molitvu - znaš kako je Sv. Augustin lutao godinama sa zla na gore, a njegova se majka molila i molila i molila... u trenu očaja potužila se jednom biskupu koji je rekao - ne može propasti sin tolikih suza. I nije
Uz čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga mislim da se roditelj vjernik ne treba previše brinut za svoje mlado; a ponajmanje njegova lutanja koristit kao povod za obiteljske ratove. Neka ga; u Božije ruke.
Ako dijete zavoli Boga, i vjeru samo može rasti u toleranciji, ljubavi, veselju, miru, sreći... nema razloga za paniku od strane roditelja, dapače.
A sad - oni vjernici koji su rigidni, strogi prema drugima, brzi na osudu - ha, fanatici kao i svi drugi... zdrave hrane, neke ideologije, politike... i u biti ti je isto jel ti dijete brije na vjeru fanatično ili na neki prehrambeni sustav... niti jedno nije dobro.
Al ga zakomplicirah... idem dok nisam nastavila drobit.
ljiljana
x
Ifigenija, kao da čitam o sebi. Moj tata je upravo u ponovnom naletu nepričanja samnom jer je vidio križ namjem lančiću,a imam 31 g i dvoje djece. Neki nikad ne odustaju
Neki nikad ne odustaju tocnije, nikad ne odrastaju...
Re: x
Ifigenija, kao da čitam o sebi. Moj tata je upravo u ponovnom naletu nepričanja samnom jer je vidio križ namjem lančiću,a imam 31 g i dvoje djece. Neki nikad ne odustaju
Žao mi je zbog tate...
Moj se smekšao, ili potiskuje, ne znam. Ili, što kaže jedan svećenik - svi oni postanu mekši kako vrijeme za odlazak biva bliže
[quote="dupla duplica"]NO, isto tako sam se osjećala neugodno kad sam počela dolaziti na mise, ja, odgojena u ateizmu, i osjećala žarku želju da sudjelujem, srce se raduje, upija Riječ, pjeva - a bakice oko mene me prostrijeljuju pogledom punim osude, jer ne znam riječi Vjerovanja ili kad treba sjesti, kad stajati, a tko zna, možda sam bila i u trapericama ili nešto takvo...[quote]
Da, to je ona biblijska pripovijest o ocu koji je imao dva sina, jedan je bio poslušan i vjerno mu služio, a drugi prokockao svoj dio imanja, a onda se pokajao i vratio...i Otac mu oprašta, ali brat to doživljava kao nepravdu. Pa ona Isusova usporedba s radnicima u vinogradu kad vlasnik vinograda jednako plaća one koji su radili cijeli dan kao i one koji su se priključili kasnije. Sveto pismo nam na više mjesta daje do znanja da će Bog jednako nagraditi one koji cijeli život vjeruju kao i one koji su se "kasnije priključili". A tvoje bakice trebale su se svim srcem radovati što se jedna mlada osoba obratila...
x
Hvala cure, od kad vas imam te stvari me ne diraju toliko. Koliko čovjeku znači samo da povremeno čuje "i ja isto"
Nitko ništa nije reko na temu korizme i Uskrsa kako ih objašnjavate djeci, ili ramazana i nadolezećeg Bajrama???
ja žurim, pa samo ovo: djeca i ja se odrekli čokolade i prikazali smo tu žrtvicu za konkretnu osobu u potrebi - iskoristila sam jednu situaciju da im to predložim, oni su prihvatili i to je to. i gle - minutu kasnije, zove ta osoba na telefon da pita kako smo....a dugo se nismo čuli....eto, kako Bog čuje dječju molitvu!
inače, kako je netko već rekao, ja sam radije za to da se, recimo, odreknem svog jezika ili vikanja, nego jela, pića, ali bitno je i jedno i drugo.
mislim, tj. vidim, djeca često razumiju mnooogo više nego se čini....razumiju srcem. i to je divno djelo Božje za gledati!
Objasnili smo im što je Korizma i za što nas priprema. Rekli smo im da je to vrijeme čišćenja tijela i duše kada se treba okrenuti manje prema sebi, a više prema drugima. Ispričali smo im što je Uskrs i što on za kršćane znači. B. je s nonom par puta bila na Križnom putu. Dobili su od nonića i none svaki jednu prigodnu kasicu u koju skupljaju novac za djecu u Africi. B. je svoju već napunila, a M. je malo manje izdašan.
x
Drage moje, moram ovo podjeliti s vama. Dominik dosta dugo nije baš htio moliti, u crkvi je bio nemiran i sve u svemu prolazio je fazu u kojoj ga baš nisu zanimali nježni i mirni tonovi . a sad odjednom prvo je jednu večer sam izmolio sve redom očenaš, anđele čuvaru mili, a sad jučer ujutro je servirao doručak,na točio meni i seki mljeko i pomolio se Hvala ti Bože za ovaj ljepi dan, za puno hrane koje imamo (skoro sve iz frižidera je bilo na stolu) i što sam ja mogao poslužiti.
Ja sam se rastopila - bio je tako pristojan i divan, a ja sam mislila da ova faza mali majmunčić koji bi samo divljao i bubnjao nikad neće završiti
Eto svaki put kad sam molila uz njega dok se on pravio da spava... ipak sve čuju
Re: x
Živa istina. Ja sam se zaprepastila kad je M. jedne večeri htio da molimo Vjerovanje. Molimo mi, ali moli i on - skužili smo da dijete zna cijelo Vjerovanje!
Pusicu za Dominika!
prekrasno!
moji maleni, kad molim s većima, šire rukice ili sklapaju i s nama sudjeluju u molitvi, a na kraju Niko viče Ame (amen). a kad baka pjeva Isusu, on se klanja do poda - sam je to izmislio...
Moj Ivan pokazuje veliki interes za naše krunice, uzima ih i razgledava kad molimo.
Ali posebno sam razdragana kad pokazuje ručicom u sliku Milosrdnog Isusa na zidu. Uvijek to čini s osmijehom i govori "iiiii" (Isus). Često ga moram podići do zida da pomiluje raspelo. Iako je u ovom razdoblju s njime na misi jako teško jer mu ne mogu objasniti da ne bi trebao slobodno šetati po crkvi i time ometati druge ljude; razveseli me kad u našoj crkvi stane pred veliko raspelo i kaže:"iiii".
Ja sam stvarno razočarana sobom ove korizme.
Toliko me peče savjest, da noću ako Emi zaspe uzmem Novi Zavjet pa čitam, i pokušam ( ak se sjetim) od 10 puta, bar jednom ne kvocat MM, pogotovo u vožnji...
Emi ima 10 mjeseci, uvijek je prekrstim njenom rukicom, i stavim joj znak križa na čelu i kažem; Bog te blagoslovio. Nakon blagoslova joj znam reći,; Dragi Bogo, čuvaj malu Emicu. A ona se uvijek nasmije.
Često izmolimo Anđele čuvaru, a u podne Anđeo Gospodnji, jer nam je blizu Crkva, pa nas zvonjava podsjeti da je podne.
Kao mala je išla skoro svaku Nedjelju na misu, ali od kada je porasla, to je nemoguća misija, spava joj se, ne želi sjediti...... nismo je vodili već par mjeseci...veselim se odlasku u Međugorje, možda već za Uskrs :D pa ćemo moći biti vani okolo Crkve i slušati misu.
Ja se moram ispovjedit, jer nisam ni za Božić
ivana
Što se kvocanja i ostalih naših mana tiče - treba rast, molit se... stvarno smo nesavršeni. Kaže moj muž - u tebi kao da žive dvije osobe - jedna svetica (to pretjerujeJa sam stvarno razočarana sobom ove korizme.
Toliko me peče savjest, da noću ako Emi zaspe uzmem Novi Zavjet pa čitam, i pokušam ( ak se sjetim) od 10 puta, bar jednom ne kvocat MM, pogotovo u vožnji...
Emi ima 10 mjeseci, uvijek je prekrstim njenom rukicom, i stavim joj znak križa na čelu i kažem; Bog te blagoslovio. Nakon blagoslova joj znam reći,; Dragi Bogo, čuvaj malu Emicu. A ona se uvijek nasmije.
Često izmolimo Anđele čuvaru, a u podne Anđeo Gospodnji, jer nam je blizu Crkva, pa nas zvonjava podsjeti da je podne.
Kao mala je išla skoro svaku Nedjelju na misu, ali od kada je porasla, to je nemoguća misija, spava joj se, ne želi sjediti...... nismo je vodili već par mjeseci...veselim se odlasku u Međugorje, možda već za Uskrs :D pa ćemo moći biti vani okolo Crkve i slušati misu.
Ja se moram ispovjedit, jer nisam ni za Božić
Što se djece i mise tiče, mi smo svog vodili od kad se rodio, do sad, skoro su mu tri godine. Obično smo bili pred izlazom iz crkve, pa bi on malo pjevao, puno šetao, malo se nosio, jeo, pa izašao van u šetnju, pa trčao, pa se igrao s drugom djecom. Rijetko, stvarno zanemariv broj puta su vjernici imali nešto protiv djeteta na misi. Ohrabrujem vas da idete - istina je da ćete slabo profitirat od mise i propovijedijer su ti sve misli i akcije usmjerene na dijete, ali će dijete naučit na misu, crkvu, i bit će ti lakše kasnije. Plus, mislim da Bog voli dobru volju roditelja.
Sad smo pretežno pred crkvom, nedjeljom, kad je unutra gužva, pa on trčkara i igra se na travnjaku ili na snijegu
U pravu si Ifigenija, treba djecu voditi na misu. Gospodin hoće da mu dovodimo djecu. Nema veze što ne shvaćaju na način kako se mi trudimo shvatiti. Ta i sama sam dok su blizanci bili mali dolazila na mise iscrpljena, umorna, događalo se da mi misli odlutaju, da ne slušam...unatoč tome sam se nakon mise osjećala uvijek obnovljeno i ispunjeno.
Bogu hvala za ovaj tvoj post...pokušat ću opet sa svojim Ivanom. Ne smijem se obeshrabriti...Gospodin nas hoće hrabre i ustrajne.
I dalje čitam vaše postove.
Svojim porukama me hrabrite u ovo vrijeme korizme.
Hvala vam.
ajde piši nam malo i tu, nemoj samo na receptima...
Eh, duplice
Evo jedne pričice:
Nedavno je P. bio u šetnji s bakom i došli su pred crkvu. Počela je padati kiša i baka odluči da uđu u crkvu, ali ne da bi se pomolili, (jer baka nije vjernica) nego da bi se sklonili dok kiša ne prestane (a to je moglo potrajati satima
Poslije mi je baka razdragano pričala cijelu priču i nasmijavši se rekla: "Na kraju mi se čini da će me djeca još i preobratiti!"
Baš ti je preljepa priča:D
Bravo, P.!!! :D :D
Cure ako se vrijeme popravi i za Cvijetnicu odem u Hercegovinu, onda ću vjerovatno prije Uskrsa do Međugorja ako Bog da, pa vam obećavam da ću vas se svih sjetiti tamo i pomoliti se za vas i vaše nakane koje nosite u srcu i koje su Bogu dobro poznate, pa ih ne trebate reći na glas
I ja u posljednjih mjesec dana imam jaku, jaku potrebu otići u Međugorje. Željela bih opet osjetiti taj mir, ma mjesecima poslije se osjećam bolje, imam više snage za život, svjesnija sam Božje prisutnosti u svom životu, ono što mogu učiniti sama učinim sama, ono što ne ovisi o mojoj volji prepustim Bogu i ne sekiram se više oko toga. I Bog sve uredi da ne može biti bolje. Ne znam zašto baš Međugorje, ali činjenica da se poslije prvog našeg hodočašća pokrenula lavina u mom srcu, u mom životu, da moj život nije isti, da ima više ljubavi, da sam dobila dar i snagu moliti za one koji me ne vole i čine mi loše stvari (mislila sam da to nikad neću moći), da i u njima vidim ljubljenu djecu Božju...ma mogla bih pisati i pisati...ali silno želim ići opet. Dat će Bog i ići ću. Kad dođe vrijeme.Cure ako se vrijeme popravi i za Cvijetnicu odem u Hercegovinu, onda ću vjerovatno prije Uskrsa do Međugorja ako Bog da, pa vam obećavam da ću vas se svih sjetiti tamo i pomoliti se za vas i vaše nakane koje nosite u srcu i koje su Bogu dobro poznate, pa ih ne trebate reći na glas
i mene vuče ponovno ići, već neko vrijeme...isto tako, znam da će doći pravi čas kad Bog odluči. valjda moram ići s djecom pa se čeka da još mrvu porastu...
Pravila pisanja postova
