odgoj u duhu vjere3

[pikula]

Draga Ivana, ja sam neki dan plakala mužu da ne mogu više ovako. Nabrojala sam sve što ne valja i zbog čega sam nesretna i osjećam da ne mogu davati. Ne možeš točiti iz praznog vrča. Djeca su nam predivan blagoslov, ali ja ove zime (alergije,kozice, adaptacija na vrtić) od poč.dvanaestog mjeseca nisam imala vremena za sebe i pukla sam. Nakon napada plača shvatila sam dvije stvari da mi treba sna (dok sam imala kozice spavala sam ko klada 20 sati na dan) i nastavila sam ići spavati s klincima i drugo da mi treba aktivnosti i druženja. Jučer sam prošetala pola sta psa s bratom, danas idem na fitness s frendicom. Sat vremena. Dugo sam tjerala posao od sebe da se mogu posvetiti klincima i sad posla nema. Trebat će vremena da se tim pomirim,ali kad god zavirim u svoje srce shvatim da je to plan za mene. Da budem tu za njih i za sebe i za muža. Da budem sretna i zadovoljna i na raspolaganju. Jer nemaju nikog drugog (bake, dede su nam fiju). Lomi me usamljenost, potreba za dokazivanjem, odricanje. Ipak kad se pomolim osjetim mir što sam tu gdje jesam. Moje tijelo je tu da služi Bogu, a ja sam ga stalno vrijeđala i nisam se brinula za njega i procjenjivala kao adut u kartama, a nisam bila zahvalna za sve što mogu raditi i doprinositi. Bolje sam. Ne molim puno, ali brojim svoje blagoslove i kad god mogu barem u sebi kažem iskrneo Hvala Bogu, za sve što vidim ili čega se sjetim. Osjećamda seponovno približavam i sebi i Bogu

[dupla duplica]

hvala Bogu za ovaj topic!
osjećamse ...kao kod kuće.

[Zdenka2]

... a svojim molitvama razgovaram s Bogom i puštam ga u svoje srce, priznajem mu svoje muke i slabosti, puštam ga da djeluje u meni...

Teško mi je s ljudima govoriti na tom nivou, a ne porediti s nečim opipljivim...
Zdenka, je li to kao kad jednom savladaš neku zemaljsku vještinu (ovdje duhovnu) pa ju je nemoguće ikada više ne znati, biti nevješt u njoj?

Nadam se da ćeš razumjeti kako to mislim... ne mogu se baš ovdje otvoriti u potpunosti, ali ... npr. ja osjećam Božje djelovanje oko sebe, (svejsna sam, tu je) osjećam kako se mijenjam zbog Njega, (svjesna sam da djeluje u meni) meni ne nedostaje ljubavi za Njega, (iz iste to radim za Njega) ali nedostaje mi onaj nedokučivi spokoj, kada u trenutku ne trebam zazivati, okretati se, tražiti; već ZNATI da je On tu.

Evo, dok ovo pišem, nametnuo mi se jedan odgovor, ali već kad sam napisala...

Ja ne čekam taj spokoj, iako čeznem za njim. Jednom sam, ima već godina bila na jednom predavanju o miru, miru čovjeka s Bogom i spokoju duše koji iz toga proizlazi. Moje pitanje je bilo, a što s nemirom? Jer ja sam prije nespokojan nego spokojan čovjek - moji nemiri su u meni, nekad me opterećuju, a nekad me vuku naprijed. Svećenik mi je odgovorio da i nemir ima svoje mjesto u tom odnosu, da je i on Bogu mio. Takav si kakav si. Kad sam pisala ovo o svojoj molitvi mislila sam na to da se ne ogoljujem pred svakim, ali pred Bogom da. Razotkrivam mu se i priznajem sebi i njemu sve. I ja bih voljela dokučiti takvu smirenost da uvijek mogu osjetiti Božje prisustvo, ali do tada se zadovoljavam trenucima u kojima to postižem i samim traženjem Boga i sebe.

[pikula]

Cure, trebam vašu pomoć. Možda ovome ovdje nije mjesto, ali nigdje drugdje se ne bih usudila tako nešto priznati. Udarila sam sina danas. Bilo je grozno. Najradije bih si ruku odsjekla. Ne mogu si oprostiti, a pogotovo zato što mi se stvarno zacrnilo pred očima u tom trenu. Užasno se bojim da će se to ponoviti - jer sam izgubila kontrolu.
Nije opravdanje, ali samo da opišemsituaciju -Dodo je gledao sa strane Di kako trči i gadno je potčkaljio - meni se to učinilo užasno podlo, on se smijao, ja sam ga bacila na krevet i klepila po leđima- mislim nema traga nisam ga ozljedila,ali svejedno - da sam vidjela nekog drugog da to radi zgrozila bih se.

[ljiljan@]

Ivana padne mi na pamet nešto što bi ti možda moglo poslužiti. Nedavno je u našoj župi vlč. Mijo Nikić imao duhovnu obnovu na temu "Upoznaj samog sebe". Puno me je njegovih misli dotaklo, a najviše ova: "Molitva te mora kao čovjeka promijeniti. Ako molitva ne promijeni tebe, ti moraš mijenjati molitvu!" Nije rekao na koji način treba mijenjati molitvu, mislila sam tada - možda se i sabranost i predanje tijekom molitve može izmoliti. Ali me fascinirao danas onaj dio Netkomioteonick-inog posta gdje kaže - stavim stolicu kraj sebe da Isus može sjesti dok molim. T je prava stvar - Isus je rekao:"Ja sam s vama!!!"
I nikada ne treba pomisliti da za neki Bogu dragi cilj nema nade da se ostvari. Samo je pitanje naše ustrajnosti u vjeri.
I sve treba prepustiti Bogu. Naša snaga je u Gospodinu. Kad to spoznamo (ja to uvijek iznova spoznajem ) sve je lakše, nestaje bespomoćnosti i beznađa.
Pikula ispovijedi se i bit će ti lakše. Znaš da je sastavni dio ispovijedi pokajanje i obećanje da nećeš više griješiti. Kad te krivnja izjeda to djeluje kontraproduktivno.
Meni je mogućnost ispovijedi najljepši dio naše vjere. Bog ne odustaje od nas već oprašta...mi opraštamo jedni drugima...u tome je mir.

[ivana zg]

Ivana padne mi na pamet nešto što bi ti možda moglo poslužiti. Nedavno je u našoj župi vlč. Mijo Nikić imao duhovnu obnovu na temu "Upoznaj samog sebe". Puno me je njegovih misli dotaklo, a najviše ova: "Molitva te mora kao čovjeka promijeniti. Ako molitva ne promijeni tebe, ti moraš mijenjati molitvu!" Nije rekao na koji način treba mijenjati molitvu, mislila sam tada - možda se i sabranost i predanje tijekom molitve može izmoliti. Ali me fascinirao danas onaj dio Netkomioteonick-inog posta gdje kaže - stavim stolicu kraj sebe da Isus može sjesti dok molim. T je prava stvar - Isus je rekao:"Ja sam s vama!!!"
I nikada ne treba pomisliti da za neki Bogu dragi cilj nema nade da se ostvari. Samo je pitanje naše ustrajnosti u vjeri.
I sve treba prepustiti Bogu. Naša snaga je u Gospodinu. Kad to spoznamo (ja to uvijek iznova spoznajem ) sve je lakše, nestaje bespomoćnosti i beznađa.
Pikula ispovijedi se i bit će ti lakše. Znaš da je sastavni dio ispovijedi pokajanje i obećanje da nećeš više griješiti. Kad te krivnja izjeda to djeluje kontraproduktivno.
Meni je mogućnost ispovijedi najljepši dio naše vjere. Bog ne odustaje od nas već oprašta...mi opraštamo jedni drugima...u tome je mir.

HVALA!


Netkomioteonickhvala!!

pikula totalno te razumijem, ja sam zato i sva izvan sebe, jer se na kraju izderavam na malu, a ona ima tek jednu godinu. Pokušam joj 30 puta objasniti mirno ne to, dok u međuvremenu jurim kućom i pokušavam napraviti bar osnovne stvari- i onda mi pukne živac i počnem se derati na nju,samo je pitanje vremena kada će mi ruka poletiti.
Nisam ja ljuta na nju nego na sve ostale prvo na MM jer mi ne pomaže dovoljno i ne razumije da sam i ja samo čovjek i jednostavno ne mogu više! I to kada se derem na malu to je iz straha da se ne ozljedi ali što mi to vrijedi, kada će ona zbog toga biti živćana kada odraste poput mene, puna frustracija-a ja to ne želim.
MM je bio rođendan u četvrtak, ja sam ga dočekala u suzama, i naravno živčana, raščupana, ova je plakal u stolici za hranjenje, stan je bio svinjac, nisam mu kupila nikakav poklon, mada to nije bitno-poanta je u tome da sam u tom trenutku doživila slom živaca-i ko za osvetu njemu upropastila rođendan- pa neka on vidi kako je meni...naravno došlo je do svađe..on radi po cijele dane..

Na kraju smo otišli na Sljeme na ručak, sva sam se oraspoložila samo da se maknem iz kuće-i onda šok-nekom bi to možda bilo simpatično ali meni nije; moja jednogodišnja curica je u jednom trenutku digla prst na mene i rekla;em,emmm-kao ne, ne!!!!!!

Potonule su mi sve lađe, jer ona je počela mahati prstom na mene, pošto joj ja cijeli dan govorim ne, ne

Često molim Boga da je zaštiti od Zal i Zloga, nesreće, bolesti...a najviše od mene, MM, da joj moje ponašanje ne naškodi, možda moji loši savjeti.....

Inače jako sam tjeskobna i u neprestanom strahu da će se nešto loše dogoditi, da će nam neko provaliti u kuću, da ćemo poginuti MM i ja, a mala ostati sama, da će se Emi nešto dogoditi od cjepiva koje mora primiti ( Priorixa-menigitis, autizam)-to je grijeh znam, ali ja se sva tresem od straha i ne mogu spavati, razmišljam kako je sve prolazno, kako će mi uskoro umrijeti baka, pa mama, pa ja...toliko sam svijesna te smrti da se bojim da me nebi depresija primila

Divim se svima vama koji imate više djece, ja to ne bih mogla, oduvjek sam to znala, svoju Emanuelu sam htijela, ali s druge strane nisam, zbog sebe, upravo iz straha da joj ja kao najbliža ne uništim život zauvjek svojim ponašanjem odgojom,živćanošću...a to si nikada ne bi oprostila...ponekad je žalim što ju je Bog dao meni, možda bi joj s nekom drugom mamom bilo puno bolje-nekom veselom, stabilnom, neopterećenom....

[pikula]

ivana i meni često prolaze takve misli korz glavu. Ključ za sve je druženje. U živo, slušanje drugih.Pričaj sa ženom u dućanu, frizerkom bilo kim tko se smješi. Kad sam sama doma stignem razvit svakakve scenarije u glavi, a evo jučer sam bila na vježbanju, pa mi je došla frendica i bile smo zajedno u parku, došao je stari deda s operacije (susjed) pa smo slavili i nisam stigla ni pomisliti ništa loše. Ta izolacija na koju su osuđene mame je kao kazna na samicu.Ozbiljno. Nisi ti luda. Svako bi poludio. i ja sam Odi na kavu kod bake od sto godina samo pričaj s nekim živim - meni je to jedini spas. Kad meni moji penzići susjedi nabroje sve svoje tegobe odmah mi je bolje , a kaj je najbolje svi su imali hrpu djece pa što god spomenem oni su već proživjeli. možda je to druženje za dedekima i bakama nekom smješno, ali oni su isto sami kao i mi mame s malima pa su nam i kolege na neki način. Pomažemo si međusobno P
Drži se kolegice

[mali mrav]

Drage mame,
pomalo vas čitam, a nikako da se uključim među vas od srama što nemam kako "obogatiti" ovu zajednicu divnih ljudi. Znam da nismo savršeni i da nas Gospodin može učiniti takvima, ako mu dopustimo, ali ja sam sve gora!!!
ivana zg potpuno te razumijem. I ja sam zadnjih par dana postala pregruba prema ribici svojoj. Uopće se ne znam kontrolirati. Prije bi planula samo na MM. Čini mi se da pucam po šavovima. Otkad sam rodila zapostavila sam svoju dušu i molitvu i znam da to uništava moj brak i odnose s ljudima, ali to zlo je toliko jako i stalno mene i MM odvlači od Boga. Molili smo nedavno par dana za redom Gospinu krunicu i sve je bilo drugačije. Zašto smo stali? Iz nedostatka vremena, lijenosti...Evo, u srcu mi vrišti želja da osjetim onaj mir i sreću koji samo Isus može dati. I zato, uz Božju pomoć, krećem u borbu s krunicom u ruci!
Svaka vaša,i najmanja molitva, bit će nam od velike pomoći!

[pileeee]

nisam, doduse, jos stigla procitati sve sto pise na ovom topicu, ali sam tako sretna sto postoji i ne mogu da se ne javim!!!
trenutno sam u slicnoj situaciji kao mali mrav...
nikako na zelenu granu s molitvom...sto je uzasno glupa situacija, jer potrebno je toliko malo (ne treba bas svaki dan izmoliti cijelu krunicu ili sl.)...
mislim, u biti zvuci jednostavno, "zapoceti dan s molitvom", no realizacija je kod nas svejedno - 0 bodova...
sve skupa zvuci banalno, no na taj nacin Boga malo-pomalo ostavljamo po strani...a to ima puno dalekoseznije posljedice nego sto se na prvi pogled cini...ili mozda stvari dozivljavam predramaticno...

oprostite ako je post izvan teme (nisam stigla sve procitati, nadovezujem se na m.mrava, s kojom suosjcam )
pozdrav svima!

[Marna]

Priznajem, pokušavam biti usredotočena na molitvu, ali mi se ponekad događa da "odlutam", nešto odvrati moju pozornost i tada obično prekinem s molitvom i odlučim moliti kasnije odnosno onda kada ću biti istinski tome posvećena. Inače, ne volim ništa raditi (niti govoriti) reda radi ili jer se "to" mora i sl., pa je bolje biti iskren, a Isus dobro poznaje naše srce i naše misli.
Događalo mi se da nisam molila danima, pa i u dužim razdobljima, koja su bila isprekidana povremenim odlascima na misu ili kratke molitve navečer. Ne želim se ovdje opravdavati, ali je istina ponekad smo umorni, iscrpljeni, lijeni, bezvoljni, ali postoje i razdoblja suhoće, osjećaja da smo prazni ... O tome su svjedočili i sveci, koji su u potpunosti bili posvećeni vjeri i Kristu.

Trenutno čitam (i preporučujem):
BIRŠIĆ, Gracijan: O svetom Antunu Padovanskom - drukčije - Zagreb: HKD sv. Jeronima, 2004.

Svima hvala za iskrena svjedočanstva koja čitam na ovome pdf-u!

[Marna]

Zanesena bijah u pisanju!
svjedočanstva=svjedočenja

[dupla duplica]

joj, što volim ovaj topic! :D i sve vas...

...sutra naša draga Daphne krsti svoja tri anđela, budite s nama u molitvi za njihove živote...da budu posvećeni i u predanosti Očevoj volji!

[ljiljan@]

Eh da, Daphne! Puno puta je se sjetim dok vodim svakodnevne bitke s malim Ivanom koji u ovoj fazi odrastanja baš sve mora vidjeti, dotaknuti i probati pa bilo to vrelo, opasno, otrovno...pa trčim stalno za njime...pa onda shvatim da sam odnos sa starijom djecom svela na: jeste li jeli, učili, da li je bilo ocjena...pa onda od te spoznaje i odlučim više se posvetiti i njima, pa me onda grebe što je kuća nepospremljena. Daphne s njih osmero i toliko entuzijazma :D ! Zašto takvi ljudi ne bi bili više isticani u medijima, trebalo bi im dati udarne termine na TV da se i mi ostali educiramo da znamo razlikovati dobro i loše, bitno i nebitno i da nam nevažne sitnice ne ugrožavaju naše ovozemaljske dane.
Ivana, Pikula i ostale koje ponekad, poput mene, pucate po svim šavovima, Gospodin nam svima poručuje:"Uzdajte se u mene!" Riječi su to mog svećenika prilikom moje ispovijedi. Rekao mi je ovako - vaša je pogreška što sve hoćete sami, bez Isusa, slušam vas i čujem samo - ja ovo, ja ono, meni teško. Kažete da molite svaki dan, idete na misu, pričešćujete se - znači Isus je s vama. Zašto se onda ne pouzdate u Njega? Stavite ruke na raspelo i recite-Isuse ne mogu sama, trebam tebe.
Kroz riječi svećenika, na Svetoj ispovijedi progovara nam sam Gospodin. I to treba poslušati. Uvijek, ali uvijek kad poslušam - ispadne dobro!

[dijanam]

Svi imamo lose trenutke, dane, mjesece..

Ne trebamo se zbog toga ne voljeti. Volimo u sebi ono sto Gospodin voli u nama i to njegujmo.

Ja imam jako losih trenutaka. Takvih da se posramim sama sebe. Ali opet se trudim da i zbog tih trenutaka ne budem stroga prema sebi.

Ivana, vidim u tvojim rijecima neku ogorcenost same prema sebi, a to razara. Prepoznala si lose, imenovala ga. Okreni se onom dobrom, treniraj to na sebi i voli se. Dobro je prepoznati grijeh i odreci ga se, ali nije dobro zivjeti u stalnom samoprijekoru koji na momente prelazi u samoprijezir i osjecaj da smo nedostojni Očeve ljubavi.

Ljubav nije samo emocija. LJubav je i odluka. I ljubav prema Bogu i ljubav prema drugom čovjeku i ljubav prema sebi.

A molitva je i meni dugo predstavljala problem... hrpa nedoumica- kako moliti, kako se usredotociti, kako zauzdati misli koje lutaju.... I onda su mi rastom u vjeri neka pitanja sama odgovorena (ne jos sva).

Sada vjerujem da krscanska molitva nije ponavljanje mantre, a jos manje neki mentalni trening ili vizualizacija.

Molitva moze biti i razgovor, i kratki vapaj, i dugi zbrckani razgovor s Bogom (i prepirka, sto veli Zdenka) i kratka zahvala, i cijeli niz zahvala.

Ali bit molitve je predanje. I to je ono sto mene uporno uci moj najdrazi fratar. Krscanska molitva je - Tvoja volja neka bude Gospodine, ne moja.
A ja cu Tvoju volju sa zahvalnoscu prihvatiti. Ma kako mozda ona bila meni teska.

[dijanam]

A za Daphne i malene: čestitam i želim obilje blagoslova!

[AdioMare]

Krscanska molitva je - Tvoja volja neka bude Gospodine, ne moja.
A ja cu Tvoju volju sa zahvalnoscu prihvatiti. Ma kako mozda ona bila meni teska.

Ja ovo prihvaćam.
Onda mi se prvi puta dogodi situacija u kojoj ja nešto žarko želim, i žarko molim i moje misli nisu u stanju prihvatiti ništa drugo.
Onda osvijestim... ako to jako želim i pri tome u Božju milost jako vjerujem, gdje je problem?!
U crvu koji u meni probudi brigu i strah (Zdenka, tada vapim za onim spokojem), iako ja znam da je Bogu sve moguće?
Zašto se budi taj moj strah?
Ne vjerujem dovoljno jako? Ne prihvaćam volju Božju?
Mislim da nešto više mogu napraviti ako se brinem i bojim?
Jer, kako to postići i s vremena na vrijeme se ne sjetiti i ne biti očajan? Iako sve predaš u Njegove ruke?

Nekada mi se dogodi (kao sada) da sam si toliko smiješna, jer vidim i sama da pokušavam utjecati na Božju volju. To ja zovem žicanjem.
Iako, dok žicam, pred očima mi je samo malena ribica koja se svom snagom koprca u čamcu pokušavajući iskočiti van, a zna da će ju samo milost ribareva odvesti u more.

U takvim trenucima napravim ovo što Ljiljana kaže: Isuse, ne mogu sama, trebam tebe! - i nastavim živjeti dan po dan, jer jedino na taj način ne razmišljam puno u naprijed i tako ne griješim dušu.


Cure, svima kojima treba, od srca pružam jedan .

[Zdenka2]

AM, i meni se zna dogoditi da me hvata taj strah, a to se događa onda kada izgubiš nit i podlegneš iluziji da možeš kontrolirati i savladati sve, da sve možeš i moraš sama. Puno je toga oko nas (i u nama) što nas uvjerava u to da možemo sve, da sve ovisi samo o našoj volji, kao da smo neki polubogovi. I kad u tim uzaludnim nastojanjima osjetiš posustajanje osjetiš strah. Ali, dovoljno se je samo sjetiti da ne moraš ići kroz život sama, da je Bog stalno uz tebe i da je dovoljno da tražiš pomoć. Bog ti daje slobodu i ne nameće se, on čeka da ga pozoveš.

A "žicanje" od Boga? Iskreno, i meni se to događa kad nešto žarko želim i mislim da ima malo ljudi koji su jači od toga. Zapravo, i ne vidim nešto strašno loše u tome da se od Boga traži pomoć i na taj način. On i to čuje.

[AdioMare]

Zdenka, znaš što me muči?

To što ja pozivam Boga, ali u ovom trenutku nisam se u stanju primiriti s činjenicom da će volja Njegova u konačnici možda biti drugačija od moje.
I to me jako, jako lomi, u danu 100 puta udalji i primakne.

Blažen je svatko tko unaprijed prihvaća volju Božju.

[pikula]

Ljubav nije samo emocija. LJubav je i odluka. I ljubav prema Bogu i ljubav prema drugom čovjeku i ljubav prema sebi.

Ali bit molitve je predanje. I to je ono sto mene uporno uci moj najdrazi fratar. Krscanska molitva je - Tvoja volja neka bude Gospodine, ne moja.
A ja cu Tvoju volju sa zahvalnoscu prihvatiti. Ma kako mozda ona bila meni teska.

Potpisujem, samo treba se toga sjetiti kad si u "suhoj " fazi, zapetljan u svoje samosaželjenje ili nešto slično - zato trebamo jedni druge.Hvala svima koji su tu da nas podsjete na bitno

Daphne velike čestitke Kako stoji Daphne s robicom i sl. Da li akcija još traje? Zna netko?

[ivana zg]

Hvala vam svima.

Ispričati ću vam na jednom banalnom, ne vrijednom spomena, jednostavnom,glupom i smiješnom primjeru kako djeluje Božija volja.

Življela sam u Međugorju, i 2 dana prije polaska u komunu na volontiranje u Italiju, pukne mi prvi put u životu, zub, i to na sjemenku iz kruha.
Nemam vremena za ići u Zagreb, BiH, druga država nemam zdravstveno, a novaca nemam za privatnika, živim od providnosti....duga priča

Sva pod dojmom zbog svađe s roditeljima koji se protive mom odlasku u Italiju kao i fra.Slavko, toliko me pogodilo to s zubom, to sam shvatila kao znak da je možda bolje da ne idem.
Plakala sam ko kišna godina i nisam se htijela pomiriti s tim i bila sam jako ljuta na Boga.

Na kraju dana kleknula sam pred presvetim već sva izmućena od unutarnjih previranje i rekla sam stvarno s iskrenim osjećajem u srcu, odrićem se toga zuba, biti ću godinu dana krezuba i ružna, ako je to Tvoja Volja.
I osjetila sam mir i radost i uopće više nisam osjećala to kao problem.
Ja sam se stvarno ODREKLA toga zuba .

Drugi dan pozvali su me u Mjčino selo da prevodim nekom Amerikancu, s mojim lošim engleskim.
Da ne duljim, taj stari Amer je bio vrhunski zubar, i gore u ordinaciji je popravljao besplatno zube, radio je providnost, odjednom nije bilo ljudi i on je pitao mene jl mi treba što popraviti, pošto nije imao materijala, od plobme mi je napravio umjetni zub, koji je izdržao slijedeće 2godine.

Eto kada se čovjek pomiri s Božijom odlukom i odrekne svoje volje- na kraju ispadne bolje nego je očekivao.

[AdioMare]

Eto kada se čovjek pomiri s Božijom odlukom i odrekne svoje volje- na kraju ispadne bolje nego je očekivao.

Draga Ivana
Ova tvoja banalna i nevrijedna spomena priča je jako velika!!!

[ivana zg]

Ivana, vidim u tvojim rijecima neku ogorcenost same prema sebi, a to razara. Prepoznala si lose, imenovala ga. Okreni se onom dobrom, treniraj to na sebi i voli se. Dobro je prepoznati grijeh i odreci ga se, ali nije dobro zivjeti u stalnom samoprijekoru koji na momente prelazi u samoprijezir i osjecaj da smo nedostojni Očeve ljubavi.


Neznam se nosti s ovim i neznam si pomoći


Inače zuba sam se zbilja odrekla bez žicanja

Presveto s velikim slovom

[dupla duplica]

priča je prekrasna- hvala ti! i hvala Ocu koji se zaista brine na najdivnije načine....
danas ste mi baš trebale, kroz ovih par postova Isus mi je dao mir, jutros sam bila nemirna.

krštenje je bilo pre-pre-preeedivno! triplići mirni, prava Djeca Božja, Daphnica i cijela obitelj prekrasni. cijela misa je bila posvećena krštenju, svećenik je jako dao naglasak na dar života, na važnost tog sakrametna, na njihova imena, ma na sve bitno. bilo je prekrasno.
a robice, za sada, ima dovoljno, no uvijek će nešto trebati pa tko je dobre volje naći će način. možete i preko mene pitati.

[Zdenka2]

Zdenka, znaš što me muči?

To što ja pozivam Boga, ali u ovom trenutku nisam se u stanju primiriti s činjenicom da će volja Njegova u konačnici možda biti drugačija od moje.
I to me jako, jako lomi, u danu 100 puta udalji i primakne.

Blažen je svatko tko unaprijed prihvaća volju Božju.

AM, treba li te to toliko mučiti? Pa Bog nam je dao slobodnu volju, dakle i mogućnost da slijedimo i tu svoju volju i usklađujemo je s njegovom? Osoba sam jake volje i ne bih je se mogla odreći, a to ne znači da istovremeno nisam u stanju prihvatiti Božju volju i prikloniti joj se, pa i na uštrb svoje volje i svojih želja.

[dupla duplica]

nikome nije lako prihvaćati Božju volju. meni prvoj.

koliko god znamo da je Ona za nas najbolji izbor, ipak smo ograničena bića i ne vidimo u širini. vidimo sebe,prije svega, i često donosimo krive odluke.
ipak, naravno, jedina punina blagoslova je ako živimo Njegovu volju.
Otac je prestrpljiv, pustit će nas da u slobodi biramo, lunjamo....tražimo sebe i Njega, tražimo mir.... a On....On ima s nama savršen plan,
i čeka, strpljivo, da ga prihvatimo.
nije lako.
ali isplati se.

ja tu borbu sa sobom isto vodim svaki dan.
eh, kad bih barem imala mudrosti i jačine volje pa da svaki dan počnem časoslovom, ili bar molitvom srca, ali nije tako ....trčim za obavezama i na kraju sam umorna, isfrustrirana, jadna.
upravo čitam, opet, "upravljanje vremenom za katolike" - meni baš to treba, dobar sustav u kojem neću pobrkati prioritete, jer sam sklona obraćati pažnju i gubiti se na sitnicama, pa mi velike stvari promaknu.
molite za mene da se mogu usredotočiti na BV!

[AdioMare]

Zdenka, znaš što me muči?

To što ja pozivam Boga, ali u ovom trenutku nisam se u stanju primiriti s činjenicom da će volja Njegova u konačnici možda biti drugačija od moje.
I to me jako, jako lomi, u danu 100 puta udalji i primakne.

Blažen je svatko tko unaprijed prihvaća volju Božju.

AM, treba li te to toliko mučiti? Pa Bog nam je dao slobodnu volju, dakle i mogućnost da slijedimo i tu svoju volju i usklađujemo je s njegovom? Osoba sam jake volje i ne bih je se mogla odreći, a to ne znači da istovremeno nisam u stanju prihvatiti Božju volju i prikloniti joj se, pa i na uštrb svoje volje i svojih želja.

Hvala , trebala si mi rasvijetliti dio u kojem se s teškoćom krećem.

[ivana zg]

malo sam u komi Emi je MM pala s bicikla, rasjekla usnicu, razbila nos, i mali zubić koji joj tek niće...kada sam ju vidila svu krvavu ufff.....


Kako možemo razlikovati svoju od Božje volje?
Može li se dogoditi da svoju volju protumačimo kao Njegovu?
I po meni ne mora to dvoje uvjek biti u srazu, može se dogoditi da se naša volja podudara s Božijom, a mi pomislimo da to nije Njegova volja jer smo se eto oko nečeg složoli s Bogom?
Kako prepoznati ?

[dupla duplica]

nije lako. ne možemo biti sigurni, često ni ne vidimo.
i da - naravno da to može biti isto.

kako ja tražim Božju volju? slušam Njegovu Riječ, otvaram Bibliju, slušam dobro čitanja na misi - kroz RIječ mi GOspodin progovara. uvijek nešto konkretno, točno za trenutnu moju životnu situaciju.
slušam i nauk Crkve.

a kad prođe neko vrijeme, obično mi se objavi što je bila moja volja, što Njegova. vidi se po plodovima.
npr., po mojoj volji, ne bih imala više od dvoje djece.
ali On je utisnuo u moje srce Ljubav da primim još djece. Isus po zagovoru Blažene Djevice.
moja volja = kako je meni lakše, komotnije, ugodnije
Njegova = ono što me vodi u život vječni. Ljubav. darivanje. umiranje sebi.

[ivana zg]

nije lako. ne možemo biti sigurni, često ni ne vidimo.
i da - naravno da to može biti isto.

kako ja tražim Božju volju? slušam Njegovu Riječ, otvaram Bibliju, slušam dobro čitanja na misi - kroz RIječ mi GOspodin progovara. uvijek nešto konkretno, točno za trenutnu moju životnu situaciju.
slušam i nauk Crkve.

a kad prođe neko vrijeme, obično mi se objavi što je bila moja volja, što Njegova. vidi se po plodovima.
npr., po mojoj volji, ne bih imala više od dvoje djece.
ali On je utisnuo u moje srce Ljubav da primim još djece. Isus po zagovoru Blažene Djevice.
moja volja = kako je meni lakše, komotnije, ugodnije
Njegova = ono što me vodi u život vječni. Ljubav. darivanje. umiranje sebi.

Zanimljivo.
Ali znaš oko čega se uvije vode razgovori i dvojbe i lome koplja; npr. neki ljudi pa i svečenici tvrde da Bog dopusti neku bolest da bi se čovjek promjenio, rastao u vjeri itd....neki čak svjedoče to svojim vlastitim iskustvom, drugi pak govore da je Bog dobar, da nikada ne bi dopustio,. bolest, patnju, smrt, pa iako na taj način pomaže, tj. možda spašava čovjek od njega samoga, jer je to i uplitanje u slobodnu volju čovjeka???

[ivana zg]

Zašto je grijeh pitati Boga zašto se nešto događa, npr. nečija smrt, i zašto ne bi imali pravo na odgovor?
Ok. kažu da su ljudi krivi za ratove jer eto Bog im je dao slobodnu volju i ne smije se u to uplitat, ali s druge strane u Bibliji piše; neće vam ni vlas s glave pasti ako On to ne dopusti.....?
Tko odabire koji će to ljudi u ratu poginuti?
Kažu da nam je Bog dao život, i da On zna koji nam je posljednji dan???
Kaže se Bog dao, Bog uzeo?


Svi vjerujemo da je smrt Božija odluka kao i rođenje?
A što je s bolestima, ubojstvima, prometnim nesrećama?

Kako je smrt žene u 35g koja iza sebe ostavlja 3 malodobne djece s mužem PTS-ovcom, dobra.?
Ma kako to možda u budućnosti izgledalo dobro i korisno možda za njihov rast( a može otić i u negativu) uvjek će im faliti MAMA a to nikad nije dobro!

[dupla duplica]

teško je nama gledati iz Božje perspektive. previše smo u našim emocijama, i to je tako dano, i tako mora biti.
naravno da patnja nije DOBRA sama po sebi. u smislu nekog mazohizma.

ali je potrebno trpljenje, da bismo pronašli snagu u vjeri, u oslanjanju na Stvoritelja. potrebno je. bez ikakvog trpljenja- čemu bi nam bio potreban Bog? onda smo sami sebi prvi, sebe slušamo, i onda - Boga nema.
dakle - nije trpljenje samo sebi svrha.
ali postoji.
i iz njega možemo učiti i rasti - ili se zatvoriti u svoju patnju koja nas guši.

ja vjerujem u ovo- pokušat ću reći jednostavno: Bog odlučuje. na kraju, o svemu, On vuče konce.
nama daje izbore, u granicama u kojima nam je dano. nije nam sve poznato, to ja vjerom prihvaćam, da ne možemo sve spoznati, i sada mi to više nije problem prihvatiti kao ideju.
ako tragamo za Njime, ako Ga pitamo da nam se objavi, da nam pomogne, da nas vodi - onda su izbori i slobode koje nam daje obojeni drugom dimenzijom. onda će ponekad i dopustiti kušnje radi odgajanja naše vjere, onda će dati ponižanja da bismo naučili poniznost, onda će dati neizvjesnosti da bismo otkrili pouzdanje u providnost....

ponekad, Bog dopusti da nevini pate.
pojedinačno, ljudski gledani, to je tragedija.
gledano očima Neba, to je tren u vječnosti. nečija patnja može trgnuti drugoga iz egoizma i otvoriti mu srce. ako se obrati, valjda je patnja bila vrijedna truda. ne znam bolje izraziti svoje misli.

to je moje viđenje.ne znam pomaže li ti?

[Zdenka2]

Umiremo zato što smo smrtni. A dok živimo, živimo u svijetu kojeg smo sami učinili takvim kakvim jest. To je cijena slobode.

[ivana zg]

Hvala vam cure, slažem se s vama, ali ipak morate priznati bez obzira na slobodnu volju i svijtu zla koji smo sami stvorili, i bez obzira što nečija patnaja može, ali i ne mora služiti za nečiji rast, bez obzira na to, što možda zvuči da želimo biti poput Boga, kada želimo spoznati neke stvari, koje nam nisu dane pa se u nama stvara sumnja i strah....teško je gledati kada mala nevina djeca pate...od ruke pedofila, roditelja ...itd.....

Teško je razumjeti kako je Juda imao slobodnu volju da se predomisli, a s druge strane znati da je on Odabran od Boga da bude taj koji će izdati, jer da se predomislio, nitko od nas ne bi bio spašen Isusovim Uskrsnućem?
(znam da je Judin jedini grijeh što se je ubio, a trebao se samo pokajati i Bog bi mu oprostio, ali budemo iskreni, mi kao i Bog koji nas je stvorio smo svijesni da ni jedan čovjek ne bi mogao živjeti s spoznajom da je on taj koji je na taj način izdao Boga, znači osobno njega od krvi i mesa, a ne u svakodnevnom životu, kako mi to činimo, ili kako je učinio Petar- ne razumijem Boga je morao znati da će se on ubiti...zašto je on odabran? je li Bog znao da će se iz anđela kakav je bio kako djete u njemu kasnije stvoriti zlo? je li to namjerno dopustio da bi se ostvario plan Uskrsnuća i muke? Ne želim reći da je Bog zao, mi smo zli, ali Judu je Bog stvorio s jadnom namjerom-tko mu je u srce usadio zlo?????)

[dupla duplica]

uvijek isti usađuje zlo. svi znamo kako se zove.
no ja biram vjerovati u pobjedu Svjetla nad Tamom, života nad smrću. a tu je pobjedu ostvario Isus na križu!

[ivana zg]

uvijek isti usađuje zlo. svi znamo kako se zove.
no ja biram vjerovati u pobjedu Svjetla nad Tamom, života nad smrću. a tu je pobjedu ostvario Isus na križu!

slažem se

[samaritanka]

Duplica pitaš kako prepoznati što je naše, a što je Božje u našim glavama? Recimo život Majke Tereze je bio inspiriran Bogom i ona je rekla da ni za 1000 dolara ne bi dotakla gubavca, ali bi za ljubav Božju. Majka Tereza je znala što je ljubav Božja i znala je kako je "zaraditi". Ona je sakupljala ljude na ulicama Kalkute izjedene od mrava, štakora i crva i omogućila im da bar dostojanstveno žive u zadnjim momentima svog života. Vrijeme molitve je pored napornog posla bilo čvrsto uračunato u njen radni dan kao i u slobodno vrijeme ako ga je uopće imala.
Ona se znala i uspjela predati u molitvi što meni osobno fali. Molitva je za nju imala ogromnu važnost i snagu i zato nikada nije bila u blokirajućim strahovima. Čitala sam da sestre iz njenog reda bez obzira na ratna žarišta gdje su pomagale nikada nisu stradale.
I ako ti netko kaže iskreno...ti si moj anđeo...onda si već bila jako blizu Boga.
Neke sestre koje su Majci Terezi bile vrlo blizu i s njome provodile život kao sestra Andrea izvještavale su da je Majka Tereza čak liječila rukama makar se o tome tada nije puno govorilo. Sigurno se to ne bi usuđivala na početku svoje karijere, ali s vremenom kako je njena duša i iskustvo zrelilo možda je bila i nagrađena s takvim sposobnostima.

[flower]

Umiremo zato što smo smrtni. A dok živimo, živimo u svijetu kojeg smo sami učinili takvim kakvim jest. To je cijena slobode.

mocna recenica

[ljiljan@]

znam da je Judin jedini grijeh što se je ubio, a trebao se samo pokajati i Bog bi mu oprostio

Ne Judin je grijeh što nije priznao...Slušaj:
Na Cvjetnicu smo u našoj župi imali neuobičajeno čitanje Evanđelja po Mateju. Sjetite se, bila je Posljednja večera. Svećenik je govorio Isusove riječi, a mladi su preuzeli ulogu Petra i Jude, te čitača. Kad je Isus rekao da ga jedan od njih izdaje, Juda ga pita – nisam li ja taj Gospodine? Isus mu odgovara:“Ti kaza!“. Te svećenikove riječi, s tolikom blagošću izrečene djelovale su mi kao da slušam samog Isusa, sva sam se naježila i proplakala. Pomislila sam – Bože što mi je, pa ovo sam sve čula bezbroj puta, zašto me sada toliko dotiče?
I cijelo vrijeme mi nije dala mira jedna pomisao – zašto je Petar koji je Isusa triput zatajio dobio u nasljeđe Kristovu Crkvu, a Juda koji ga je izdao je propao?
I kupim poslije mise „Glasnik svetog Josipa“ koji je već nekoliko tjedana bio na tom mjestu, ali ga prije nisam kupila. I nađem iste večeri u Glasniku odgovor na svoje pitanje – članak pod naslovom:“Svetogrdna ispovijed – Judin poljubac Isusu“. I dobijem odgovor na svoje pitanje. Petar je svoj grijeh priznao Isusu. Juda nije za to imao hrabrosti. Poljubio ga je, ali mu nije rekao da ga je izdao. Da mu je rekao, Gospodin bi mu oprostio, mada je osuđen zbog njegove izdaje.
I mi Isusa izdajemo svojim grijesima. On to jako dobro zna, kao što je znao i za Judu. Ali, on svim srcem želi da mu te grijehe priznajemo, da bi nam ih mogao oprostiti. Ispovijed u kojoj ćemo grijehe zatajiti, svetogrdan je čin, to je poput Judinog poljupca Isusu.
Ne mogu vam opisati kako sam se osjećala nakon ovog članka. Otprilike kao da sam narasla par centimetara. Cijeli slijed događaja za mene je imao točno određeni smisao – Bog mi je nešto sasvim određeno htio reći, obratio mi se s ciljem.
Imate li vi teškoća u ispovijedi, dogodi li vam se da zatajite, da vas je sram, da zaboravite???

[ivana zg]

znam da je Judin jedini grijeh što se je ubio, a trebao se samo pokajati i Bog bi mu oprostio

Ne Judin je grijeh što nije priznao...Slušaj:
Na Cvjetnicu smo u našoj župi imali neuobičajeno čitanje Evanđelja po Mateju. Sjetite se, bila je Posljednja večera. Svećenik je govorio Isusove riječi, a mladi su preuzeli ulogu Petra i Jude, te čitača. Kad je Isus rekao da ga jedan od njih izdaje, Juda ga pita – nisam li ja taj Gospodine? Isus mu odgovara:“Ti kaza!“. Te svećenikove riječi, s tolikom blagošću izrečene djelovale su mi kao da slušam samog Isusa, sva sam se naježila i proplakala. Pomislila sam – Bože što mi je, pa ovo sam sve čula bezbroj puta, zašto me sada toliko dotiče?
I cijelo vrijeme mi nije dala mira jedna pomisao – zašto je Petar koji je Isusa triput zatajio dobio u nasljeđe Kristovu Crkvu, a Juda koji ga je izdao je propao?
I kupim poslije mise „Glasnik svetog Josipa“ koji je već nekoliko tjedana bio na tom mjestu, ali ga prije nisam kupila. I nađem iste večeri u Glasniku odgovor na svoje pitanje – članak pod naslovom:“Svetogrdna ispovijed – Judin poljubac Isusu“. I dobijem odgovor na svoje pitanje. Petar je svoj grijeh priznao Isusu. Juda nije za to imao hrabrosti. Poljubio ga je, ali mu nije rekao da ga je izdao. Da mu je rekao, Gospodin bi mu oprostio, mada je osuđen zbog njegove izdaje.
I mi Isusa izdajemo svojim grijesima. On to jako dobro zna, kao što je znao i za Judu. Ali, on svim srcem želi da mu te grijehe priznajemo, da bi nam ih mogao oprostiti. Ispovijed u kojoj ćemo grijehe zatajiti, svetogrdan je čin, to je poput Judinog poljupca Isusu.
Ne mogu vam opisati kako sam se osjećala nakon ovog članka. Otprilike kao da sam narasla par centimetara. Cijeli slijed događaja za mene je imao točno određeni smisao – Bog mi je nešto sasvim određeno htio reći, obratio mi se s ciljem.
Imate li vi teškoća u ispovijedi, dogodi li vam se da zatajite, da vas je sram, da zaboravite???

Hvala nikad na taj način nisam o tome razmišljala. Ispovjed, da dogodimi se ali se prisilim to reći nekako drugačije, možda nekako ublažim, ili preoblikujem ne direktno, bitno mi je da Isus shvati, ne svečenik....i da to na neki način izađe preko mojih usta...svaki put se lomim i teško mi je...pogotovo kada mislim da to možda nije ni tako bitan grijeh...čim osjetim da se izvlačim, znam da ga moram reć na bilo koji način i to ispovjedam toliko puta, dok ne osjetim kajanje i dok dam ime tome grijehu!!!!!


HRISTOS VASKRSNU (ZAISTA)! SRETAN USKRS SVIM PRAVOSLAVNIM VJERNICIMA

[ljiljan@]

bitno mi je da Isus shvati, ne svečenik

Ispovijedamo se Isusu, ne svećeniku. Kad god mi promakne ta istina, sram me je zbog mojih grijeha i dogodi se da ih ne mogu izgovoriti. Kad to imam na umu, nije me sram jer se ispovijedam onome koji moje grijehe zna, ali želi da mu ih priznam i odreknem ih se.

[AdioMare]

Ljiljana, ja se masu puta pokajem istoga trenutka kada zgriješim i još istu večer tražim oprost... to se tiče grijeha koje radim u hodu, tipa ružnih misli, nepravde koju sam baš toga dana učinila bližnjima i propusta kojima sam ih zakinula ili ražalostila...
Sve to skupa ispovijedim kao "grupni" grijeh istoga tipa, a kada ima nešto što me muči više od ostalog, tome kod ispovijedi, naravno, posvetim više vremena i pažnje.

Baš prilikom zadnje ispovijedi, pokušala sam se pred Isusom za jedan svoj postupak opravdati. I kada sam očekivala da ću preko svećenika čuti ono što mi Isus ima reći, svećenik je samo pitao: Imate još nešto za priznati? - ne, i završio.
Baš sam cijeli taj i sljedeće dane bila začuđena što je izostao ikakav komentar na moju opisanu, čitavu jednu situaciju. Bila sam pomalo razočarana, ali sam mislila, i svećenik je samo čovjek!
Ubrzo mi je postalo skroz jasno: na najbolji mogući način, Isus me naveo da sama shvatim kako su to greške koje opetovano kroz život ponavljam i kako nema smisla stalno se opravdavati, nego naći rješenje s kojim će se roditi mir u srcu.

Bila je ta šutnja savršen odgovor i kada god pomislim na to, počnem se smijuljiti zbog Njegove nepresušne mudrosti i zahvaljivati što mi je uopće dao kliker da to povežem i shvatim.

Svim ljudima pravoslavne vjere od želim SRETAN USKRS!!!

[ivana zg]

HRISTOS VASKRSNU (ZAISTA)! SRETAN USKRS SVIM PRAVOSLAVNIM VJERNICIMA još jednom neka vam je blagoslovljen današnji dan.

[dupla duplica]

i ja se pridružujem čestitkama! Sretan Usrks braćo i sestre!

što se tiče ispovijedi....da, ponekad zaboravim nešto, sjetim se kasnije. ponekad nemam snage direktno imenovati pa ublažavam, muljam....ali često, i sve češće, jednostavno imenujem grijeh. direktno i jasno, bez dugih priča. tipa: "sudila sam muža; bila gruba prema djeci; ogovarala; mrmljala; lijena sam i teško s radošću obavljam rutinske poslove....itd.itd." onda je lakše.
pomaže često se ispovijedati, to je kao tjelovježba - poslije uđeš u kondiciju i ide lakše.

[dupla duplica]

Duplica pitaš kako prepoznati što je naše, a što je Božje u našim glavama?

nisam to ja pitala. ali hvala na lijepom podsjećanju na primjer Majke Tereze - bilo mi je osvježenje čitati!

[samaritanka]

Imaš pravo duuplice, ti si odgovorila...promakla mi Ivana kao postavljač pitanja, sorry.

[dupla duplica]

ali imaš Duha.
(i ja se zovem Ivana)

[zoza]

Cure, divno vas je čitati

Mene cijelo vrijeme mučilo to što PREMALO molim, i na posljednjoj ispovijedi sam shvatila da nije problem u tome što ne molim krunicu, ne čitam Bibliju... već u tome što se tokom dana premalo obraćam Gospodinu! Ne podcjenjujem ni krunicu ni Bibliju, ni bilo koju drugu molitvu, i vjerujem da ću jednom doći i do toga...

Gospodin je naš najbolji prijatelj! Kad nam se nešto lijepo dogodi, zovemo nekog nam dragog da to podijelimo s njim, ali često zaboravimo nazvati Gospodina... i zahvaliti MU!!!
Kada se loše osjećamo, kada nam ne ide, kada saznamo neku ružnu vijest, to obično podijelimo s nekim, ali podijelimo li to i s Njim?!

Trebamo se truditi da nam čitav dan/život bude molitva...

Truditi se...
- posvjestiti darove kojima nas Gospodin zasipa, zahvaljivati Mu na njima, u hodu!

- Kada puknemo, pošizimo, zamoliti Gospodina za oprost i snagu..., u hodu!

- Kada nam ne ide, kada vidimo nepravdu, zamoliti Gospodina za blagoslov..., u hodu!

Trebamo biti svjesni da je Gospodin stalno uz nas, da nas drži na svome dlanu, i da s njim možemo i trebamo dijeliti sve!

Mene molitve zahvale ispunjavaju... I često mi na neki način bude i neugodno kad shvatim koliko me samo Gospodin obilno daruje!

A glede žicanja... evo trenutno žicam da mi ovaj tjedan uleti 7, pa da se ne moram vraćat na posao sljedeći tjedan 8), nego da mogu nastaviti uživati u predivnom Daru s neba 24/7!

[ivana zg]

Cure, divno vas je čitati

Mene cijelo vrijeme mučilo to što PREMALO molim, i na posljednjoj ispovijedi sam shvatila da nije problem u tome što ne molim krunicu, ne čitam Bibliju... već u tome što se tokom dana premalo obraćam Gospodinu! Ne podcjenjujem ni krunicu ni Bibliju, ni bilo koju drugu molitvu, i vjerujem da ću jednom doći i do toga...

Gospodin je naš najbolji prijatelj! Kad nam se nešto lijepo dogodi, zovemo nekog nam dragog da to podijelimo s njim, ali često zaboravimo nazvati Gospodina... i zahvaliti MU!!!
Kada se loše osjećamo, kada nam ne ide, kada saznamo neku ružnu vijest, to obično podijelimo s nekim, ali podijelimo li to i s Njim?!

Trebamo se truditi da nam čitav dan/život bude molitva...


POTPISUJEM

Truditi se...
- posvjestiti darove kojima nas Gospodin zasipa, zahvaljivati Mu na njima, u hodu!

- Kada puknemo, pošizimo, zamoliti Gospodina za oprost i snagu..., u hodu!

- Kada nam ne ide, kada vidimo nepravdu, zamoliti Gospodina za blagoslov..., u hodu!

Trebamo biti svjesni da je Gospodin stalno uz nas, da nas drži na svome dlanu, i da s njim možemo i trebamo dijeliti sve!

Mene molitve zahvale ispunjavaju... I često mi na neki način bude i neugodno kad shvatim koliko me samo Gospodin obilno daruje!

A glede žicanja... evo trenutno žicam da mi ovaj tjedan uleti 7, pa da se ne moram vraćat na posao sljedeći tjedan 8), nego da mogu nastaviti uživati u predivnom Daru s neba 24/7!

[ivana zg]

Cure, divno vas je čitati

Mene cijelo vrijeme mučilo to što PREMALO molim, i na posljednjoj ispovijedi sam shvatila da nije problem u tome što ne molim krunicu, ne čitam Bibliju... već u tome što se tokom dana premalo obraćam Gospodinu! Ne podcjenjujem ni krunicu ni Bibliju, ni bilo koju drugu molitvu, i vjerujem da ću jednom doći i do toga...

Gospodin je naš najbolji prijatelj! Kad nam se nešto lijepo dogodi, zovemo nekog nam dragog da to podijelimo s njim, ali često zaboravimo nazvati Gospodina... i zahvaliti MU!!!
Kada se loše osjećamo, kada nam ne ide, kada saznamo neku ružnu vijest, to obično podijelimo s nekim, ali podijelimo li to i s Njim?!

Trebamo se truditi da nam čitav dan/život bude molitva...

Truditi se...
- posvjestiti darove kojima nas Gospodin zasipa, zahvaljivati Mu na njima, u hodu!

- Kada puknemo, pošizimo, zamoliti Gospodina za oprost i snagu..., u hodu!

- Kada nam ne ide, kada vidimo nepravdu, zamoliti Gospodina za blagoslov..., u hodu!

Trebamo biti svjesni da je Gospodin stalno uz nas, da nas drži na svome dlanu, i da s njim možemo i trebamo dijeliti sve!

Mene molitve zahvale ispunjavaju... I često mi na neki način bude i neugodno kad shvatim koliko me samo Gospodin obilno daruje!

A glede žicanja... evo trenutno žicam da mi ovaj tjedan uleti 7, pa da se ne moram vraćat na posao sljedeći tjedan 8), nego da mogu nastaviti uživati u predivnom Daru s neba 24/7!

Sorry komp. mi nije normalan, potpisujem i slažem se s svime što si rekla, kao i s ovom 7, samo ja ne znam što bi s tolikim novcem-bolje da ga nemam

[dupla duplica]

da, zahvaljivanje je najviši oblik molitve.
no, često, da bismo mogli u punini zahvaljivati, moramo se naučiti prihvaćati Božju volju. i zahvaliti i na onome što nam možda u taj čas ne paše. i na križevima - oni su nam na spasenje.
i - definitivno - nije Božja volja da dobijemo na lotu. zato nam je dao ruke, srce i um, da se posložimo uz onu Sv.Benedikta: "ora et labora".