Citiraj Amare prvotno napisa
Od 10. mjeseca prošle godine sam maćeha 14- godišnjaku, uz to što sam majka dvoje djece od 12 i 10 godina. Obiteljska situacija je komplicirana, no imam muža punog volje, znanja i razumijevanja za cijelu stvar. Uostalom, znali smo u što ulazimo. Oboje smo bili razvedeni, ne svojom krivnjom.
Zanimaju me vaša iskustva, kako ste se nosile s izazovima maćehistva. Majka mog posinka je živa, no konkretno ne mari za njega. Radi se o emotivno zanemarenom djetetu, punom rana zbog odbacivanja, lošem đaku, no i potpuno zbunjenom pubertetliji kojemu biološka mama priča vrlo ružne stvari o tatinom novom braku, o meni i uopće je vrlo negativna i nakazna u životnim stavovima. Unatrag mjesec dana naglo se pojavila u njegovom životu, a on se priljubio uz nju i postao nepodnošljiv doma. Viđaju se svaku nedjelju (navodno čak i uče za ispravak jedinica). Sumnjam da je njena namjera iskrena, više mi se čini da joj je stalo da razori novi brak bivšem mužu (ona je napustila brak prije puno godina zbog drugih muškaraca), nego da joj je do sina. A taman sam uspjela, pažljivo i nježno, postići određen stupanj povjerenja kod posinka. Kad sam ga upoznala, nije se dao nikome niti dodirnuti, a kamoli pomilovati po licu. Otkad se pojavila biološka (ili prava, kako hoćete) mama, ja sam u debelom minusu s njim- ne trpi me. Ne moram napomenuti da vodim kompletnu brigu o njemu, od financija do roditeljskog i razgovora... i da me njegovo ponašanje strahovito boli. Tim više što sam često vlastitu djecu "zanemarila" na račun njega- jer sam procijenila da mu je potrebnije nego njima... Molim savjete, iskustva, komentare...
draga, koliko vidim nalazimo se u više manje sličnoj situaciji, samo što sam ja maćeha dvjema djevojčicama 10 i 6 godina i čija majka se ponaša otprilike kao i majka tvog posinka.
mi živimo zajedno unazad 2 godine i moram ti reći da je starija kćer bila i još uvijek jednim dijelom je slična tvom posinku.
ja nisam pedagodo, ni psiholog i više manje nisam imala ničiju podršku ni pomoć u uspostavljanju odnosa sa djecom osim MM-ove.
kako sam uspjela? nemam ni sama pojma. znam da sam puno puno vremena provodila s njima, razgovarala, igrala se, uključivala ih u sve što se dešava, radi....
A. je danas sasvim drugo dijete od onog što je bila, a bila je dijete koje se nikad nije smijalo, uvijek namrštena, ljuta..... još uvijek se borimo sa svim tim, ali pomaci se vide.

moji kratki savjeti bi mogli biti sljedeći:
- daj mu do znanja da si tu kad god i za što god da te on treba
- pomozi mu i kad misliš da mu ne treba pomoć
- ne zanemaruj svoju djecu jer ćeš imati osjećaj krivnje a to će se onda loše odraziti u tvom odnosu prema svima, uključi njega u sve što radiš sa svojom djecom
- koliko god njegova majka bila loša osoba, uvijek o njoj govori u pozitivnom tonu, a on će sam shvatiti sve
- često puta će te rasplakati, i mislit ćeš da je sve uzaludno, ali vjeruj nije, bit će rezultata
- korak po korak, situacija po situacija...tako otprilike ide

ako ti bilo kako mogu pomoći, tu sam