Eto me nakon par mjeseci... situacija se meni i mom posinku baš i nije pomaknula na bolje. Posinak je krenuo u srednju školu u drugi grad (bio je jako protiv toga, ali nije imao drugi izbor zbog loših ocjena), u međuvremenu mu je umro djed za kojeg je bio jako vezan, njegova mama je dovela u svoju rodnu kuću drugog čovjeka (zbog kojeg je i ostavila obitelj). Previše toga odjednom za njega. No ja se i dalje osjećam jadno u vezi njega: brinem se i trudim - njemu je to bezveze, čak mi otvoreno kaže da bi to sve bilo ok da sam ranije došla u njegov život, ali da mu je sad prekasno za to. Da mu ništa ne znače obiteljske večere ili obroci ili razgovori ili zajedničko glupiranje ili gledanje TV-a jer mu je prekasno za sve to. Povremeno, vrlo rijetko mi dođe i povjeri mi se (zaljubljen je u stariju djevojku), pita za savjet, no meni je to tako malo! Često se osjećam kao krpa: kuham mu, perem ga, zarađujem za njega, ne spavam kad u subotu ide van dok se ne vrati... , proživljavam s njim njegove probleme, srditosti i duge šutnje... ali među nama još nema čvrstoga "linka". Teško mi to pada. Dođe mi da odustanem, ali takva pomisao me jako deprimira, osjećam se neuspješnom. Pravi se velik i snažan, i njegov tata ga podupire u tom "muškom" ponašanju, a meni je to tako neprirodno... istina je da je puno zreliji od svojih vršnjaka, ali isto mi je tako jako neprirodno koliko odbija emotivnu bliskost... što da radim?