Citiraj Amare prvotno napisa
Često se osjećam kao krpa: kuham mu, perem ga, zarađujem za njega, ne spavam kad u subotu ide van dok se ne vrati... , proživljavam s njim njegove probleme, srditosti i duge šutnje... ali među nama još nema čvrstoga "linka". Teško mi to pada. Dođe mi da odustanem, ali takva pomisao me jako deprimira, osjećam se neuspješnom. Pravi se velik i snažan, i njegov tata ga podupire u tom "muškom" ponašanju, a meni je to tako neprirodno... istina je da je puno zreliji od svojih vršnjaka, ali isto mi je tako jako neprirodno koliko odbija emotivnu bliskost... što da radim?
Draga, znam da on nije tvoje biološko dijete, ali možda bi trebala odbaciti kako se ti osjećaš jer on je puno mlađi od tebe i očito konfuzan zbog svega što mu se događa. Dijete voli roditelje ma kakvi god da jesu. Ako u tvom ponašanju ima i malo netrpeljivosti prema njegovoj biološkoj majci, neće te prihvatiti. Ma kakva da je, ona mu je majka. Znam da se ti brineš za njega i svaka ti čast na tome. On će to jednog dana shvatiti i cijeniti. Ma cijeni on to i sada i voli te, ali on će uvijek najviše voljeti svoju majku i s tim se svi pomirite. Tek tada ćete moći izgraditi zdrav odnos. Uključi u to i tm. Malom očito treba podrška i razumijevanje. Sretno!