Cijela moja trudnoća bila je upravo idealna, pa sam očekivala da će i porod proći bez problema. Doduše, moja je dr od početka dala naslutiti da je velika mogućnost da završim na CR, ali moja vjera u vlastito tijelo nije mi dala povjerovati da će se sve tako završiti. Ja u životu nisam bila ozbiljnije bolesna a kamoli da sam bila u bolnici, tako da mi je sama pomisao na to bila strana.
Međutim, kako se moja trudnoća bližila kraju, na zadnjim pregledima na koje sam išla češće u 9. mjesecu, i uz traženje moje dr još dva ginekologa za drugo i treće mišljenje - kocka je bačena. Svi su se složili da je CR naše jedino riješenje.
S obzirom da ovdje postoji već priča sa tehničkim detaljima o CR, ja bih radije napisala kako sam se osjećala.
S obzirom da sam iz Vinkovaca i sve je obavljeno u našoj bolnici. CR bio je zakazan za 20.01. Stigla sam ujutro, potpuno prestrašena zbog onoga što mi predstoji: nisam imala nikakve bolove i razmišljala sam samo o svom strahu (nepoznato puno teže podnosim od poznatog). Nakon CTG-a, klistira, pozvali su me da mi stave kateter (nije mi bilo posebno bolno, samo jako neugodno, malo je peklo), i odvezli me u oper. salu. Bilo mi je hladno, što od toga što sam gola ležala na stolu a što od straha od pogleda na sve oko sebe. Stavili su mi kanilu u ruku (otvorili venski put), zavezali mi drugu ruku, rekli mi da će me hladnom tekućinom premazati po stomaku, i zatim mi stavili gumenu masku na lice i rekli da duboko dišem (nisu tražili da glasno brojim, kao na TV-u). Ja se dalje sjećam sljedećeg: u sebi sam odbrojala do 3 i tada mi se učinilo da se nešto oko mene komeša i da me izgleda ne mogu uspavati - a zapravo su me već budili poslije operacije. Bila sam već u sobi, pokušavali su sa mnom razgovarati. Moja dr mi je govorila da je sve dobro prošlo, a ja sam je odmah pitala je li s mojim djetetom sve u redu. Rekla mi je da jeste, da je Borna Krešimir težak 3960 i dugačak 52, da je zdrav i da je bio zadnji trenutak za CR. Plodna voda je bila već zelenkasta, pupčana vrpca bila je omotana oko njegovog vrata i oko ramena... Donijeli su mi bebu i pokazali...
CR doslovno je spasio život i mom djetetu i meni.
Cimerica mi je rekla da sam poslije toga rekla da me boli i da mi je hladno, ali već nakon sat-dva ja se dobro sjećam da sam se osjećala već sasvim dobro - dobila sam lijekove protiv bolova i uspijela sam se ugrijati, mog su muža pustili do mene da me vidi...
Već navečer prvi puta su me dizali iz kreveta, oprala sam zube i umila sam se, bol je bila sasvim izdržljiva. Drugi dan skinuli su mi kateter, treći dan kanilu jer više nisam trebala infuzije. Svaki dan sam dobijala bebu na prsa, već prvi dan (nakon nekoliko sati) donijeli su ga i stavili mi ga na grudi i Borna je pokušavao sisati (sažaljivo sam ga gledala misleći da se jadan uzalud trudi), ali kada su ga odnijeli primjetila sam na dojci malu kapljicu i uspijela istisnuti još nekoliko - možete zamisliti moje zaprepaštenje - moja je uporna beba uspijela povući kolostrum...
Mlijeko mi je krenulo treći dan, tada sam primjetila da mi i iz druge dojke curi dok dojim, a taj sam dan tražila i da mi donesu bebu i ostave sa mnom u sobi za stalno. Bila sam slabije pokretna, malo mi je duže trebalo da ustanem i podignem Bornu, ali je bio kraj mene i dojila sam ga na zahtjev. Sada smo super, Bornu isključivo dojim, on je zadovoljna beba koja jede i spava...