Napisala sam nesto imajuci u vidu moju mamu, tada, 2004., i sto sam joj zeljela tada objasniti kad smo isli u postupke. U nekim dijelovima mi je pomogla osoba koja ima duboku vjeru (hvala ti!). Zelim to staviti ovdje da mozda pomogne i artikulira grediste neplodnih parova o MPO-u, od kojih su neki duboki vjernici. Zeljela bih da bude polazna tocka za dijalog, za slusanje, a ne nadvikivanje. Kao sto kazem, namijenjena je mojoj mami, osobi do koje mi je stalo, osobi koju ne mogu i ne zelim izbjeci i cije prihvacanje mojih postupaka mi je vrlo bitno. Zeljela bih da, ako smatrate da moze biti drugima korisno, da dodate, uoblicite, pomognete i iskoristite. Hvala!

Pismo vjerniku

 Pišemo vam ovo pismo jer nas boli što znamo da vjerujete da je medicinski potpomognuta oplodnja (MPO) – grijeh. Želimo vam reći nekoliko stvari o MPO da vam pojasnimo naše razmišljanje i kako mi vidimo taj problem - jer nam je stalo do svakoga od vas i vašeg mišljenja. Željeli bismo da nas shvatite i ne osuđujete, a možda se kroz dijalog možemo približiti jedni drugima.

Svjesni smo zašto Katolička Crkva smatra MPO grijehom, kao što se navodi u enciklici Dostojanstvo osobe, pa ćemo ukratko sažeti te razloge, a vas molim da poslije čujete i našu stranu.

Crkva kaže da je MPO industrija bez ljubavi, da ubija zametke i da je zamrzavanje zametaka neprihvatljivo - mi želimo objasniti zašto mislimo da je MPO iskaz ljubavi, da zameci koji odumru nisu ubijeni i da zamrzavanje čuva zametke te život i zdravlje djece i majke.

Razlozi koji se u enciklici navode zašto je MPO neprihvatljiva su:

  1. Zato što nema „međusobnog darivanja uzajamne ljubavi“ – kako u fizičkom smislu (što nema spolnog odnosa) tako i u duhovnom (smatraju da oplodnja u laboratoriju umjesto u bračnoj postelji svodi buduće dijete na razinu objekta).
  2. Zato što se provodi „selekcija“ zametaka
  3. Zato što se prekobrojni zameci zamrzavaju – čime se dovode u opasnost od napuštanja ili oštećenja

Kad se stvari tako formuliraju, naravno da ta cijela grana medicine zvuči monstruozno
 …ali pogledajte i naše stajalište i objašnjenja:


  1. Namjera postupka MPO je stvaranje novog života, a nikako njegovo uništenje. Međusobno darivanje bračne ljubavi se ostvaruje baš u toj namjeri, a ne u samom činu ili mjestu oplodnje. Međusobno darivanje bračne ljubavi počinje začećem ideje o zajedničkom podizanju djeteta, u obećanju da ćemo u tom pothvatu biti zajedno i da ćemo sve svoje srce dati djetetu, da ćemo se podrediti nečemu većem od sebe. Odluka o pokušavanju začeća (bilo spontano, bilo pomoću medicine) nije sebična odluka. Djeca su smisao života, a ne stvari ili rekviziti naše sreće. Velika je nepravda osuđivati neplodne parove zbog zrele i promišljene odluke o začeću novog života kad se tolika djeca rađaju slučajno u trenutku pohote, a njih nitko u Crkvi ne osuđuje iako su vjenčanja kad je dijete već na putu izuzetno česta. I nije li upravo najveći dokaz bračne ljubavi podnošenje teških i bolnih postupaka, bez osude, razlaza i nametanja krivnje bračnom partneru koji ima problem – sve u tihoj podršci, zajedničkom nošenju teškog križa i boli – sa zajedničkom željom za brojnom obitelji?

Nije mjesto začeća dokaz manjka ljubavi. Zar je pomoć medicine kod poroda dokaz da je porod čin bez ljubavi?

A najmanje od svega stoji tvrdnja da se zametak tretira kao stvar, a ne dar. Zametak je obećanje života, potencijal ispunjenja najveće želje para. Kao takav zaslužuje i dobiva svako dostojanstvo i poštovanje, počevši od neplodnog para pa do medicinskog osoblja. Neplodni par o svojim zamecima razmišlja doista kao o svojoj djeci i svaki mu je dragocjen, za opstanak na životu svakoga od njih se moli ako je vjernik, sa svakim je u mislima i svakoga od njih želi.

2. Često se čuje da je MPO ubojstvo jer mnogi zameci umiru prije nego što se mogu vratiti ženi. Možda ste čuli „da, pomoću MPO se rađa novi život, ali po cijenu koliko drugih bačenih života?“ ili „cilj (dijete) ne opravdava sredstvo (zameci koji nisu vraćeni)“. Istina je da mnogi zameci odumru prirodno prije nego se vrate ženi, ali ti zameci ne umiru zbog ljudske ruke, već zbog genetskih nepravilnosti koje se događaju i u bračnoj postelji, samo što njih nitko ne vidi, a o njima saznajemo tek iz nedavnih znanstvenih studija. Dakle, takva selekcija je prirodna selekcija, a ne ljudska, namjerna selekcija. Znanstvena studija koja je pratila kakvi su ti zameci koji odumiru u laboratoriju i koji se ne vraćaju ženi, našla je da u više od 95% slučajeva takvi zameci zbog genetskih nepravilnosti (koje se tek nedavnim metodama daju otkriti) nemaju niti potencijal života, te bi završili spontanim pobačajem – ukoliko bi uopće proizveli trudnoću – bilo da su nastali u intimnom odnosu bračne postelje, bilo u laboratoriju (jedino što se u laboratoriju taj prces može pratiti, a u tijelu žene ne). Nitko ne naziva spontani pobačaj ubojstvom, a prirodno umiranje zametaka je baš najraniji oblik spontanog pobačaja, prije nego što uopće do trudnoće može doći. Novije studije ukazuju da se takvo prirodno odumiranje zametaka događa upravo i kod spontanih začeća u bračnoj postelji (u više od 60% spontano oplođenih jajnih stanica propadne prije nego što se primijeti trudnoća) te da je najveća prepreka uspješnoj trudnoći nije izostanak oplodnje, već pravilnost zametka i prihvaćanje zametka za stijenku maternice. Nepravilni zameci u većini slučajeva nastaju zbog nepravilnosti koje postoje već u jajnoj stanici ili spermiju prije oplodnje, ili u procesu oplodnje kod kombinacije muškog i ženskog genetskog materijala. Češći su kod starijih žena (i muškaraca), što je i razlog zašto s godinama plodnost pada, a stopa spontanih pobačaja raste. Svatko zna da zrno pšenice, da bi moglo niknuti, mora biti pravilno i mora pasti na plodno tlo. Tako i ljudska oplođena jajna stanica – mora biti pravilna te maternica mora biti prijemčiva za nju. Neće svako zrno pšenice niknuti niti u plodnom tlu – tako neće ni svaki zametak postati dijete. Ljudska vrsta je posebna i u tome što su genetske nepravilnosti kod oplodnje kod ljudi mnogo češće nego kod životinja te je razmnožavanje kod čovjeka zbog toga mnogo manje predvidivo. Tako čovjek nema nikakvu kontrolu nad tim koji će zametak postati dijete, a koji neće - to je Božja volja - kako kod spontanih začeća, tako i kod medicinski potpomognute oplodnje.

Dakle, prirodna selekcija zametaka je velika prepreka ostvarenju trudnoće, ali ne može se karakterizirati kao ubojstvo, već najraniji oblik spontanog pobačaja. Neplodni parovi bi bili najsretniji da takve selekcije nema i da je svaka oplođena jajna stanica zapravo i dijete. Činjenica da nije, izvor je velike tuge, razočaranja i patnje. To što se zbog toga okrivljuju sami neplodni parovi uvelike doprinosi toj patnji.

3. Zamrzavanje zametaka. Samo zamrzavanje zametaka ne bi trebalo biti kontroverzno jer je namjera kod zamrzavanja očuvanje zametaka te očuvanja zdravlja žene i djece. Idealno bi bilo vraćati ženi jedan po jedan zametak jer su čak i blizanačke trudnoće rizične i najveća su zdravstvena opasnost postupka IVF-a za ženu, ali još više i za dijete. U postupku IVF-a se može pokušati pogoditi, ali ne i točno predvidjeti niti koliko će se dobiti jajnih stanica, niti koliko će ih se uspjeti oploditi, niti koliko će biti zametaka za vraćanje ženi nakon 3-5 dana. Oni koji se ne vrate odmah mogu se zamrznuti da bi se vratili mjesec dana kasnije ako do trudnoće ne dođe iz prve. Nekad davno metode zamrzavanja nisu bile tako uspješne, međutim, u današnje vrijeme praktički svaki zamrznuti zametak se odmrzne bez oštećenja. U Hrvatskoj se svake godine rađalo 6 školskih razreda djece iz zamrznutih zametaka dok metoda nije bila zabranjena.
-Metoda je vrlo uspješna
-Čuva zdravlje i život žene i djece zbog izbjegavanja rizičnih višeplodnih trudnoća i izbjegavanja ponovnih hormonskih stimulacija
-U većini postupaka ne postoje zameci koji bi se zamrznuli.

 Zašto je onda zamrzavanje zametaka tako veliki problem za Crkvu?

Zato što će u jednom, vrlo malom, udjelu postupaka biti zametaka koji su zamrznuti, a koje roditelji neće iskoristiti – primjerice, roditelji mogu poginuti ili se ne žele vratiti po njih jer već imaju dovoljno djece otprije. I to je jest situacija koju bi bilo najbolje izbjeći: najbolje bi bilo da nema zamrznutih zametaka koji se neće vratiti ženi. Može se nastojati pogoditi koliko će jajnih stanica biti dovoljno za uspješnu trudnoću – ali ne i sa sigurnošću utvrditi prije samog postupka. Može se vjernički par sam odlučiti da ide na oplodnju manjeg broja stanica, ako želi pod svaku cijenu izbjeći zamrzavanje.

Ali to nije razlog da se vjernicima u potpunosti zabrani (svrsta u grijeh) dobra, pro-life metoda koja im može omogućiti roditeljstvo i primanje djece od Boga s ljubavlju.

Da li zabraniti sve operacije srca zato što pacijent može umrijeti kod operacije? Da li zabraniti doniranje bubrega živih ljudi jer postoji opasnost za donora (komplikacije uvijek postoje i smrtnost donora je recimo nekoliko postotaka)? I taj mali broj zamrznutih i „napuštenih“ zametaka se može izbjeći primjerice usvajanjem zametaka od strane neplodnih parova koji ne mogu začeti vlastitim genetskim materijalom – što je etički i moralno potpuno jednako usvajanju već rođenog djeteta.

Možda ćete reći zašto ne usvojimo dijete. Oko 10% neplodnih parova to i učini. Međutim, usvojiti dijete nije lako. Primjerice, u Hrvatskoj ima 6-10 puta više zahtjeva za usvajanjem nego djece za usvajanje. Nasuprot tome, uspješnost postupka IVF-a za najperspektivniju kategoriju pacijenata je (u inozemstvu, gdje vrijedi normalni zakon) preko 50%, čime je liječenje mnogo brži i jednostavniji način ostvarivanja roditeljstva. A usvajanje nije samo za neplodne parove – usvojiti možete i vi.

Ovo su odgovori na tvrdnje Katoličke Crkve (jer se druge vjerske zajednice i konfesije ne protive MPO-u – niti pravoslavna, niti židovska, niti protestantska, niti islamska).

A znate li kako se mi osjećamo?

Danas već svaki 5. par ima problem neplodnosti. To je vaša sestrična, vaš susjed, teta u vrtiću, učitelj vjeronauka u školi, prodavačica u vašem dućanu, mladić koji vam servisira auto, žena koja sjedi do vas u crkvi i plače…To se više ne događa nekom drugom.

Velika većina njih imaju dijagnoze za koje nisu sami krivi. Nisu bili promiskuitetni, nisu se nedolično ponašali, nisu se kasno odlučili za djecu. Većina parova počinje liječenje na vrijeme, ali se borba produži na puno godina.

Patnja koju neplodni parovi osjećaju je velika i stvarna. Psihološki aspekt dijagnoze i liječenja neplodnosti se u stručnoj literaturi uspoređuje s dijagnozom i liječenjem karcinoma. A lijek za tu patnju postoji. Zašto ga ne bismo smjeli koristiti na dobar način i u dobroj vjeri?

Svaki roditelj je svjestan toga koliki je blagoslov njegovo dijete u njegovom životu. Zašto svom bližnjem zabraniti ili osuđivati lijek za nešto što možemo samo zahvaljivati da se nije dogodilo nama? Zašto mu podržavati nečiju cjeloživotnu patnju, a ne pokazati ljubav za bližnjega i razumijevanje umjesto osude?

Neplodni parovi se pitaju – da li je proglašavanje apsolutnih moralnih stavova bez distinkcije, propitivanja i razumijevanja važnije od duha kršćanstva? Nije li to oblik farizejstva, kad je slijepo držanje pravila važnije od procjene namjere para i okolnosti u kojima se donosi odluka?

Ne bi bilo prvi puta da je Katolička Crkva u nečemu imala pogrešno mišljenje (npr. spaljivanje znanstvenika na lomači) i kasnije, s razvojem spoznaja i znanosti, priznala pogrešku i promijenila stav. Niti svi vjernici prihvaćaju apsolutno svaki stav Katoličke Crkve. Primjerice, kontracepcija je također karakterizirana kao grijeh, ali većina katolika kojima je dostupna je svejedno koristi.

I mi, vjernici u MPO-u, želimo biti roditelji sada jer nemamo vremena u ovozemaljskom životu čekati da se službeni stav promijeni. Ali znamo da se u mnogim zemljama Katolička Crkva ne bori aktivno protiv MPO, kao i da mnogi svećenici privatno ne osuđuju ni želju, ni postupke neplodnih parova. I vjerujemo da križ koji nam je namijenjen nije u životu bez djece, već da naš križ jest bol i patnja koju prolazimo da bismo do svoje djece došli. Vjerujemo da nam Bog taj križ neće uzeti na osudu pred njegovim licem – jer, na kraju, samo je Bog taj koji novi život može dati.

Ponekad je pitanje da li zametak ima dušu. Ali čak se i svi katolički teolozi ne slažu sa službenim stavom kad duša ulazi u tijelo, odnosno kad biološki život (koji počinje začećem) zapravo postaje ljudska osoba. KC pažljivo izbjegava reći da se to događa kod oplodnje. Tvrdi se samo da oplođena jajna stanica ima dostojanstvo ljudske osobe. I s tim se apsolutno slažemo. To nije ni u kakvoj suprotnosti s MPO. Oplođena stanica i za nas ima dostojanstvo ljudske osobe – našeg potencijalnog, toliko željenog djketeta – i svu našu ljubav.

KC čak nema niti apsolutni stav protiv (nezeljenog) prekida trudnoće. Postoji primjer ektopične trudnoće, kad se zametak ugnijezdi primjerice u jajovodu umjesto u maternici. U pravilu takve trudnoće završavaju kobno po zametak i po majku, ali postoje slučajevi kad je dijete bilo iznešeno i rođeno zdravo. Ipak, postotak majki koje prežive takvu trudnoću je malen. KC u slučaju ektopične trudnoće dozvoljava presađivanje zametka u maternicu – operacija koja nikad nije bila uspješna i svodi se na de facto abortus. Time čak i KC ulazi u prostor procjene vjerojatnosti najboljeg rješenja, a ne apsolutnih moralnih stavova.