Nakon što sam pročitala vaše komentare na ovu temu, osjetila sam potrebu da i sama napišem svoje iskustvo.
Bila sam na ispovijedi kod svog svećenika prije nešto više od godinu dana, i to je bila faza kada sam baš bila u bedu zbog našeg stanja i nemogućnosti trudnoće, i naivno sam potražila utjehu kod njega i rekla mu koliko me to tišti i opterećuje u nadi da će mi reći koju lijepu riječ.
Međutim, dobila sam "jezikovu juhu", tipa "nemoj ni slučajno pomišljati na umjetnu oplodnju, jer crkva to ne odobrava, ako tako začneš dijete ono neće biti Božje...Samo ti mjeri bazalnu temperaturu svako jutro i ostat ćeš trudna vrlo brzo"... :? :? :?

Mislim da ne moram ni govoriti kakav šok sam doživjela. Ionako sva iznemogla, izašla sam potpuno u suzama iz crkve i cijeli dan nisam mogla doći k sebi. Nakon toga sam malo proučavala stav crkve spram umjetne oplodnje i kada sam pročitala da je njihovo mišljenje da je razlog naše bolesti neodgovorno i ružno ponašanje spram vlastitog tijela u prošlosti, odustala sam od brige za njih, jer sam shvatila da tamo netko nije normalan.

Naravno, to nije umanjilo moju vjeru u Boga, svakodnevno se molim i vjerujem da je svako dijete Božje i da će tako biti i moje jednog dana bez obzira na način na koji ga zanijela. Ali crkva sama po sebi s tim svojim stavom mene strašno ljuti jer nisu oni tu da nas osuđuju nego da nam pomažu, da nas razumiju, pruže utjehu i pomoć.
Zanima me smatraju li djecom Božjom i djecu svećenika koji bi morali biti u celibatu? Na to nisam našla nikakvo službeno priopćenje Hrvatske biskupske konferencije, što je vrlo licemjerno i bezobrazno, ako mene pitate.