Citiraj ivana0906 prvotno napisa
Ako ste religiozni kako se nosite s odlukom da idete na potpomognutu?
Pozdrav svima.
Vrlo jednostavno. Kao što smatram da bi bilo neprilično da se biolog svećeniku petlja oko, recimo, opravdanosti načina na koji se procesom vrenja dobija misno vino, jednako tako smatram i da je petljanje svećenstva u stvari poput MPO čak nekoliko puta besmislenije, da ne kažem bezobrazno, možda čak i prostački. Isto tako kao što bih se slatko nasmijao biologu koji bi našao shodnim tako se blamirati tijekom svete mise, svećenstvo koje nalazi potrebnim maltretirati parove s problemima s zatrudnjivanjem jednostavno ne mogu doživjeti ozbiljnim. Ukoliko se pak svećenstvu u takvim situacijama ne mogu smijati, to onda može značiti samo to da su ovi u tom trenutku otišli toliko daleko da ih smatram opasnima po društvo u kojemu nažalost djeluju.

Govoreći s pozicije osobe koja se bez kompleksa smatra katolikom, koji sa svojom suprugom potpuno uvjeren u uspjeh kreće u izvjesne postupke, smatram da je osnovni problem Vatikana to što za svoje političke borbe, iznikle iz stoljeća starih crkvenih dogmi, redovito odabire najslabiju i najranjiviju populaciju kao poligon na kojemu će vršiti pritisak putem nametanja osjećaja krivice. To pak ne samo što je nepošteno prema dotičnim skupinama, nego smatram zloupotrebom političke moći, proistekle (vrijedi napomenuti) isključivo iz ogromnog bogatstva kao djelovanja suštinski suprotnog Kristovom socijalnom naumu. Znači, prvo nas oderu, a onda se još i petljaju u spolne odnose i planiranje obitelji svoje pastve!?

Dalje, drugi problem Vatikana je i u tome što, argumentirajući svoje stavove, vrlo rado koristi svaku znanstvenu činjenicu koja mu ide u prilog, bez najmanjeg problema preskače svaku drugu činjenicu koja mu ne ide u prilog, a svako mjesto gdje nastane logička praznina uredno popunjava prigodnom crkvenom dogmom. Dogodi se povremeno da na raspolaganju, avaj, nema prigodne dogme, ili je ima ali im poručuje da su debelo u krivu, pa se u tom slučaju spremno uskoči i s kakvom prigodnom laži.

I konačno treći problem Vatikana je u tome što pokušava uvesti de facto kontrolu svakog aspekta života svojih vjernika, ali i šire, te čak u daleko većoj mjeri nego je katolička crkva imala priliku "uživati" u tzv. Mračnom dobu srednjeg vijeka.

S druge strane, problem crkve u Hrvata je u tome što je "bremenita" pojedincima, koji bi u nekom normalnijem dobu (ili na normalnijem mjestu) bili smatrani, blago rečeno, "živopisnim osobama", simpatičnim čudacima, benignima samo stoga što su u tolikoj manjini da su praktično na rubu društva. Mislim, na što bi se svelo društvo u kojemu bi jedan don Anđelo postao mjerilo intelektualnosti, jedan Jezerinac uzor u blagosti i ljubavi, jedan don A. Baković kao blagi i dobri pastir obitelji!?

Bar što se klera tiče, činjenica jest da svećenici mahom nakon nekog doba službe gube osjećaj da su najobičniji ljudi, da su mnogi (neizbježno) poročni kao i prosječni članovi njihove pastve, a neki i višestruko gori. Dakle, unatoč povremeno razvijenom mesijanskom kompleksu, oni nisu Bog, a to znači da nisu ni pošteni ni mudri ni puni ljubavi kao Bog. A što se dogme o nepogrešivosti pape tiče, čak i ako to suzimo na onaj dio u kojemu se njegova nepogrešivost ograničava samo na tumačenje Biblije, neporeciva je činjenica da, prvo, u vremenima sastavljanja Biblije MPO u ovom obliku apsolutno nije postojala te, drugo, da nas povijest uči na koje su to sve načine razni pape svjedočili kvarnost poput, budimo slikoviti, kremšnite u tropima. Sjetimo se samo Aleksandra VI Borgie, sjetimo se papa i protupapa, pokolja ovih i onih krivovjernika, torture nad hereticima, inkvizicije i sl.

Cinik bi konačno još zaključio da su pape milenijima uglavnom radili veći nered negoli su bili u stanju napraviti nešto pozitivno. Ako ništa drugo, a o tome su raspravljale daleko pametnije glave nego je ova moja, duhovnost i ljubav Kristove crkve uglavnom nikada nije razvijala vrhuška crkvene hijerarhije, nego pojedini dušebriznici, mahom na rubu te iste hijerarhije koji su sav svoj život i ljubav uprezali ka vjernicima, nastojeći da ovi budu sretni, a ne da ih kroz krivicu dresiraju na milijun i jednu neurozu.

Kada mi je supruga trebala ići na operaciju maternice, zbog doslovno kapitalca među intramuralnim miomima, ja nešto više, ona nešto manje, bili smo svjesni da su nam šanse za to da zadržimo maternicu vrlo male. Bilo mi je jasno da su šanse da maternica usto ostane i funkcionalna otprilike taman tek tolike da poneki kirurg tu i tamo zna i za takav sretni ishod iz prakse. Uglavnom, bez najmanjeg problema zaključili smo da ćemo, ukoliko se dogodi vrlo izvjestan (negativan) ishod, tražiti surogat majku za naš plod te da ćemo k tome vrlo usrdno moliti Boga za uspjeh, jednako kao što smo molili za sretan ishod operacije.

Što se tiče operacije, dogodilo se pravo čudo te je maternica em ostala na svome mjestu, em je najvjerojatnije ostala i funkcionalna. Stoga se sada spremamo na neke nove postupke, za koje uopće ne sumnjam da će biti uspješni (prije ili kasnije). Jednoga dana kad kao plod svega truda, i naše ljubavi, budemo nosili na krštenje taj maleni čupavi smotuljak naše predanosti jedno drugome, vrlo me zanima tko će biti taj junak iz redova klera koji će mi reći da je to dijete plod grijeha, ili da je Bogu manje drago ili bilo što na tome tragu, samo zato jer je začeto uz pomoć ne pretjerano moderne medicine. Vjerojatno se nitko neće usuditi biti tako blesav, jer će mu biti jasno da bi riskirao da ga ponosni, a uvrijeđeni (!), otac prebije na mrtvo ime. Doduše, ni otac neće biti tako blesav pa da se za potrebe krštenja ne obrati nekom duhovniku kojega poznaje i za kojega doista vjeruje da ispovijeda pravu ljubav prema najmanjima, prema "onima najsličnijima Kristu".

Na kraju krajeva, nije li i pokojni papa Woytila u liječenju zasigurno koristio medicinske metode do kojih se došlo istraživanjima koje crkva uredno naziva "nemoralnima" i "suprotnim božejm naumu"? Ne bi li i svaki od tih klerika prihvatio isto?

Osim što je crkva nevjerojatno nedosljednja, svojim neznanstvenim, neiskrenim, agresivnim i arogantnim pristupom sve je više nalik kakvoj rigidnoj sekti (poput primjerice Jehovinih svjedoka), pa su zaslužili da ih se shodno tome i tretira. Kad se čovjek iskreno oslobodi unutar sebe, unutar svoje ljubavi prema supruzi, prema životu te prema onom malom novom životu, a istovremeno si kroz ultimativni proces preispitivanja svojih postupaka ne može naći ništa što bi se kosilo s moralnim ispitom jednog očenaša, onda histeriku, pa makar taj bio i u halji, u tom životu i takvom svijetu više nema mjesta.

Tada se stvari tako poslože da ispadne da si ipak ti potrebniji kleru nego oni tebi. Ti, naime, radiš za sebe i obitelj, a oni su na državnom proračunu. Ti se trudiš da ljudi oko tebe budu sretni, a oni im nabijaju dogmatski osjećaj krivice. Konačno, ti ćeš neradnu nedjelju provesti s ljudima i ljubimcima koji te vole, a on će vrištati zbog toga što je onih nekoliko stotina novoizniklih armiranobetonskih crkvi toga dana ostalo prazno.