Mislila sam da samo treba htjeti....
Nakon šest mjeseci starosti moje šefice odlučila sam napisati svoju priču o neuspjehu u dojenju.Dakle, moja edukacija o dojenju je počela prije same trudnoće, a u trudnoći sam intenzivno čitala, proučavala ispravne položaje, razgovarala s prijateljicama koje su uspjele u dojenju i s onima koje nisu, o problemima na koje bi mogla naići i kako ih prevladati, prošla Rodinu školu dojenja i puno prije samog poroda zaključila da je sve u glavi, edukaciji, da samo treba htjeti, ostalo će priroda napraviti.No, nakon poroda sve kreće u krivom smijeru.Mlijeko ne nadolazi, beba je samnom 24 sata, ne stavljam ju uopće u krevetić ,nego je pored mene i vuče jednu, pa drugu siku..nakon prvog dana pedijatar nalaže sestrama da ju počnu na špricu nadohranjivati i odmah da ju vrate meni na sisanje, vidi moju veliku želju i upornost, no mlijeka nema, ona plače, ja postajem nervozna...treći dan nas otpuštaju kući, ja sam i dalje bez mlijeka, kolostrum ide u zlatnim kapljicama, ona vuče, no malo je i uspavana, povuče par puta, pa odspava, pa opet par puta..ništa ne ide, ona plače, ja plačem..u ponoć MM odlazi u dežurnu ljekarnu i kupuje adapt. i špricu kako bi se svi malo odmorili i nju nahranili, velika nervoza vlada u stanu..no, ne ide na špricu, sve izlazi van, ne znamo.pravimo bočicu, ona jede i spava..ja plačem..tu smo se zavrtili u začarani krug iz kojeg se nismo uspjeli izvući na žalost..ja sam tri tjedna danonoćno ležala u sobi i držala ju na sisi, mlijeko je došlo tek 6. dan, no ona tad više nije htjela vući, dok je išlo samo sisala je, čim je trebalo povući-vrištanje..i dalje je bila uspavana prilikom podoja, mijenjala sam položaje, zvala sos, mama mi je bila velika podrška, no moj mozak je odmagao.nisam se mogla opustiti, stalni tel. pozivi i upiti, najavljivanje gostiju, zurenje u nas- sve je to odmagalo da se opustimo i krenemo s normalnim sisanjem.na žalost nakon dva mjeseca borbe više nisam imala snage, a ni podrške od okoline..posustala sam..užasno mi je žao što je tako završilo i nadam se da ću idući put biti jača, uspjeti izdržati pritisak, da će mlijeko ranije doći i da će sve krenuti onako kako je priroda zacrtala.mislim da je ovo jedan od mojih najvećih životnih poraza i nikada si to neću oprostiti.
 |
|||
Odgovori s citatom
[/b]
), i slicno, da mi je to predstavljalo preveliki pritisak. Bila sam u groznoj situaciji (psihicki i fizicki) da mi je jednostavno sada zao sto to vrijeme nisam iskoristila da budem 100% okrenuta svojoj maloj princezi koja je bila vise nego dobra i strpljiva bebica. Zdrava je od rodjenja, do sada niti jednom bolesna. Uspjela sam izdajati ovih prvih 6 mjeseci i prezivila je s mojim mlijekom i adaptiranim. Naime, Nika isto nije htjela vuci. Sisala je i malo gutala na pocetku kad je curilo, a poslije samo nasisavanje po 2h a nista nije jela. Dakle, hocu reci mogla sam imati mlijeka kao u prici, ali nije uvijek jedna strana dovoljna da bi dojenje bilo uspjesno. Dobro sam ju imala postavljenu (i patronazna i pedica 
odobrile), ali je problem bio u njoj i jednostavno nismo uspjeli papati iz cicice. A u svim clancima, odnosno knjigama i raspravama se nikad nije postavljalo pitanje "sto uciniti kada beba jednostavno ne zna ili nece vuci od pocetka". Cak i na forumu sam dobila uvijek pitanja tipa "koliko ima popiskinih pelena, koliko cesto kaki, kakav je polozaj....", ali to Niki nikad nije bilo dovoljno da pocne vuci kako spada. U prici sa svim svojim poznanicama i frendicama dosla sam do zakljucka da svako dijete nije isto, da s jednim mozes uspjeti a mozda sa sljedecim ne i obrnuto, ali da si NIKADA nemoj to predbacivati kao neuspjeh, jer je to sve samo ne neuspjeh. Nika je izrasla u divnu bebicu, zdravu, uspava se sama navecer, spava cijelu noc od svog 2.mj., i s njom nemamo nikakvih problema. Ja uzivam svaki provedeni trenutak s njom, uzivam u svakom njenom okretu i prvom govorkanju "ba-ba-ba", svakom njenom (o)smijehu, sreci i zadovoljstvu kojim zraci da si na kraju samo mogu cestitati i reci: "Uspjela si, mamice"!
pužić prvotno napisa
...ti si heroj!!!!!!
