Koliko je optimalno vrijeme za adaptaciju?

[hermina]

Malo je glupo formulirano pitanje, ali jednostavno nemam inspiracije. Naime, J. ide u jaslice od 9. mjeseca, od početka. Jest da je stalno bolestan i ne znam da li je spojio dva tjedna u komadu da je u vrtiću. No, on se još uvijek nije adaptirao na vrtić. Svaki dan već doma ujutro cendra, tamo plače dok ga presvlačim, ujutro dobrih sat vremena cendra, pa i preko dana ponekad, ne spava uopće, jede dobro. Nevjerojatno mi je da mu toliko dugo treba i da ne popušta. Možda ipak nije još spreman na jaslice? Inače voli drugu djecu i kad idemo nekud na druženje voli se igrati i trči za drugom djecom čim ih vidi, ali da sam ja u blizini. U jaslicama me nema, pa je to panika. Kad dođemo doma, ista stvar, deračina, cendranje, suze, ja ne mogu niti na wc. Ne dojimo već tjedan dana i vjerojatno je i to u pitanju. Ne mogu više, bradavice me iritiraju, neugodno mi je, a i trudna sam, pa zbog toga i imam te iritacije vjerojatno. Ja jednostavno mrzim radni tjedan, jer nas nema doma od 6 do 6, a to malo što smo doma, on samo cendra. Koma. Jel ima netko neki pametan savjet kako mu pomoći da to prihvati, ili stvarno još nije spreman? Inače je jako vezan za mene. Trenutno nemam drugo rješenje osim jaslica dok ne budem išla na porodiljni ili bolovanje.

[Frida]

Ne postoji univerzalni odgovr na tvoje pitanje. Sva djeca su različita, kao i vrijeme koje im je potrebno za adaptaciju na jaslice ili bilo koju drugu novonastalu situaciju.

Kako se ti osjećaš u vezi jaslica? Jesi napeta, nezadovoljna tetama ili općenito time što on mora u jaslice? Pokazuješ to pred njim?

Dodatna "otegotna okolnost" je nova trudnoća, prestanak dojenja, on osjeća promjene i reagira na njih.

Jeste pokušali da ga ujutro tata vodi u jaslice?

[Zorana]

Imas li ikakvu mogucnost da ga netko cuva barem ovu drugu polovicu dana?
Nije ti tu stvar ni u popustanju, a mozda toliko ni u privikavanju. Ne kazem da ne bi imali istih problema i da ostaje samo pola dana tamo. Ali, i da ti je negdje najbolje i najzabavnije, nakon citavog dana i tebi bi bila puna kapa svega. A kamoli kad se radi o tako malom djetetu.
Moja Zorka ide u vrtic samo do podne, dosta je starija od tvog djeteta, sad je u predskolskoj grupi. I kad dodje doma u pola jedan bude totalno iscrpljena i okupirana vrtickim iskustvima da joj treba dobrih sat vremena kako bi sredila dojmove. Ne mogu ni zamisliti kako je onda tesko jako malom djetetu koje je po citave dane u jednoj instituciji. I meni bi bila muka i na samu pomisao.
Ne pisem ti to da bih te bacila u nekakav crnjak nego samo da shvatis kako je djeci tesko. Em su u neprirodnom, tj. umjetno stvorenom okruzenju i situaciji. Em se trazi od njih da sto prije prihvate situaciju koja bi psihicki iscrpila i najstabilniju odraslu osobu.
Ako ikako mozes, savjetujem da mijenjate rezim.

[cinderella]

KAKO SEBI I DJETETU OLAKŠATI PRVI SUSRET S JASLICAMA/VRTIĆEM
Odlazak u vrtić ili jaslice uglavnom je prvo odvajanje djeteta od roditelja, osobito majke, na dulje vrijeme. Istovremeno, to je i prvi susret s većim brojem nepoznatih osoba. Često je ovo traumatična situacija, kako za dijete tako i za roditelje jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dijete prilagodi novoj situaciji.
Dolaskom djeteta u odgojnu skupinu mijenja se njegov način življenja. Dijete upoznaje skupinu djece, uspostavlja socijalne kontakte, razvija komunikaciju s drugom djecom i odgojiteljima.
Najveći dio djece plače ili na neki drugi način protestira iskazujući svoju tugu zbog razdvajanja. Djeca osjećaju tzv. separacijsku anksioznost. Ona teško shvaćaju da će se roditelji vratiti, osjećaju se ostavljenima.
Za roditelje je najvažnije znati da je malo separacijske anksioznosti normalno. Takvo dječje ponašanje zapravo nam pokazuje da dijete i roditelj imaju dobru i kvalitetnu vezu. Odnosno, da su razvili kvalitetnu povezanost.
Način na koji će se dijete prilagođavati ovisi:
· individualnim osobinama,
· stupnju njegova razvoja,
· dobi djeteta,
· stanju djetetova zdravlja,
· obiteljskoj atmosferi u kojoj dijete živi.
Teže se prilagođavaju novoj okolini:
· emocionalno labilna djeca
· nesamostalna i egocentrična djeca
· ona koja od ranije imaju negativnih iskustava u odvajanju od roditelja.
Tri su osnovna tipa adaptacije:
1. LAKA ADAPTACIJA
2. ADAPTACIJA SREDNJE TEŽINE
3. TEŠKA ADAPTACIJA

LAKA ADAPTACIJA
Normalna reakcija na promjenu okoline kod djece koja imaju optimalne odgojne uvjete i koja su uspostavila sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu sa roditeljima; kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normaliziraju se tijekom 10 - 15 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
ADAPTACIJA SREDNJE TEŽINE
Promjene u ponašanju su produljene i stabiliziraju se do 30 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
TEŠKA ADAPTACIJA
Dugotrajniji i naporniji poremećaj ponašanja koji može trajati 2 - 6 mj; često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžuju razdoblje adaptacije: (obolijevanje, nepovoljni obiteljski uvjeti uz neprimjerene odgojne utjecaje i dr.).

Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije.
Neka su djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost).
Jedna od mogućih reakcija je tzv. regresija, što znači da će se kod djeteta pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (npr. dijete ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu i sl.).
Sva ta ponašanja normalna su u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio - emocionalne odnose sa odgojiteljem.
Potrebno je upozoriti da adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, već kada dijete počne spontano izražavati svoje osjećaje, misli i sposobnosti. Zbog toga posebnu pažnju treba obratiti i na povučenu djecu koja ne pokazuju vlastitu inicijativu.

Pripremila: Sonja Pribela-Hodap,
prof. psiholog

Što sami možete učiniti kako biste pomogli svom djetetu?_u roditeljskom domu treba govoriti o vrtiću, češće do njega prošetati, boraviti na dječjem igralištu ili parku ispred vrtića, osobito u vrijeme dok se tamo igraju druga djeca
· sačuvajte dva do tri dana godišnjeg odmora i provedite ih u odgojnoj skupini zajedno sa svojim djetetom, ostanite s njime dok se ne privikne na nove osobe i prostor
· priopćite odgojiteljima nadimak ili ime od milja vašeg djeteta: ako ga odgojitelj tako zazove lakše će uspostaviti odnos
· dajte odgojitelju vašu sliku ili sliku obitelji kako bi je pričvrstio na pano u sobi - u trenucima žalosti, dijete će se lakše utješiti gledajući je
· upoznajte odgojitelja sa posebnostima vašeg djeteta: ritualima, načinima hranjenja
· ako dijete želi, dopustite mu da u vrtić ponese svoj najmiliji predmet - tješilicu
· pokažite da ga volite, recite mu da ga volite i da ste mirni i veseli što je vaše dijete u vrtiću
· nakon odlaska iz vrtića pitajte ga i pažljivo poslušajte o tome kako je proveo dan
· vaše dijete će uskoro početi pričati o vrtiću, drugoj djeci, o tetama i igračkama podržavajte buđenje interesa za vrtić kod djeteta
· ne omalovažavajte poteškoće u adaptaciji, ne rugajte mu se, sada ste svojem djetetu potrebniji nego ikada, posvetite mu svoje slobodno vrijeme, budite mu partner u igri, povedite ga u šetnju, razgovarajte
· vodite računa da dijete ima red u rasporedu aktivnosti kod kuće (vrijeme obroka, igre, šetnje, odlaska na počinak), za dijete sve što je trajno i bez iznenađenja ima svojstvo umirivanja
· ne bježite od djeteta, budite iskreni, uvijek dijete pozdravite, recite mu da ga volite i kada ćete doći (npr. nakon ručka ili spavanja), održite svoju riječ
· ne govorite pred djetetom o svojim strahovima, strepnjama i negativnim osjećajima, dijete osjeća vaše strahove i to može povećati osjećaj separacijske anksioznosti
· rastanke učinite kratkim i slatkim, dugi rastanci pokazuju djetetu da ste neodlučni u odluci da ono ostane bez vas
· ako vam je preteško "odraditi" odvajanje ili imate osjećaj da vam situacija izmiče kontroli, zamolite nekog drugog člana obitelji (npr. tatu) da on "odradi" adaptaciju
· u slučaju da problemi adaptacije traju duže od 3-4 tjedna obratite se stručnoj službi vrtića za pomoć, pogotovo ako dijete i nakon tog razdoblja odbija jesti ili spavati, kod kuće jako loše spava ili ste primjetili bitne promjene u njegovu ponašanju koje vas zabrinjavaju
Pripremila: Sonja Pribela-Hodap, prof. psiholog

Ostvarite dobar odnos s jaslicama/vrtićem
Svaki odnos do kojeg nam je stalo zahtijeva puno truda s obje strane. Tako je i s odnosom s osobom koja brine o vašem djetetu dok vi radite. Najčešće su to tete u jaslicama ili vrtiću.
Ključ uspjeha u održavanju dobre komunikacije roditelja i vrtića je u stalnoj i otvorenoj komunikaciji.
Prvi susret s vrtićem obično se događa na inicijalnom intervjuu kada roditelj daje najveći dio novih informacija o djetetu. Prilika je to u kojoj možete reći osnovne informacije o zdravstvenom stanju djeteta, navikama kod spavanja, hranjenja i sl., obiteljskoj situaciji.
Istovremeno je to prilika da se i vi informirate o skupini koju će dijete pohađati (program rada, odgojni stil), prehrani u vrtiću, cijenama i načinu plaćanja.
U razgovoru s članovima stručnog tima, razradit ćete individualni plan adaptacije i dogovoriti se o prilagodbi u skladu sa specifičnim potrebama vašeg djeteta.
Na velikom grupnom roditeljskom sastanku (organiziranom obično krajem kolovoza ili početkom rujna) za svu novoupisanu djecu, bit ćete upoznati s vrtićem kao cjelinom i prvi put upoznati «tete» koje će vam od tog dana postati partneri u odgoju djeteta.
Vaša daljnja komunikacija s vrtićem (jaslicama) najviše će biti usmjerena prema njima.
S tetama ćete komunicirati na početku ili kraju radnog dana. Takvi dnevni kontakti, ma koliko oni bili ubrzani, omogućuju roditelju i teti razmjenu informacija o djetetu.
Pitanja poput:
· Koliko je danas plakao nakon što smo otišli? Što ga je umirilo?
· U kojim je aktivnostima najviše uživao?
· Što mu se danas od hrane sviđalo?
· Koliko je spavao? Kakve je volje bio nakon što se probudio?
omogućit će vam razvijanje konverzacije koja je nešto opširnija od pitanja koja su najčešća (Je li spavao? Je li pojeo ručak? i sl.), a na koja je moguće odgovoriti s «da» ili «ne».
Ispred svake jaslićke ili vrtićke sobe nalazi se tzv. kutić za roditelje u kojem se nalaze jelovnici, tjedni planovi aktivnosti, kratke obavijesti i sl., potrudite se pročitati i zajedno s «tetom» prokomentirati novosti. Na taj način, ne samo što ćete doznati mnogo o aktivnostima vašeg djeteta, već ćete teti pokazati i da ste zainteresirani i cijenite njihov rad.
Imate li potrebu za dužim razgovorom, provjerite ima li vaša skupina određeno vrijeme za individualne razgovore, ako nema, provjerite kod «tete» kada biste mogli doći.
U individualnom kontaktu možete razgovarati o bilo kojem problemu koji je iskrsnuo, potražiti savjet ili zajedno s «tetom» proći kroz liste praćenja vašeg djeteta.
Neke skupine prakticiraju pismeno obavještavanje roditelja o napretku djeteta, pročitajte izvještaj i prokomentirajte ga zajedno s odgojiteljima.
Da bi suradnja roditelja i vrtića bila što bolja, poželjno je da roditelj ispunjava svoje obaveze:
· Kao roditelj djeteta, dužni ste poštivati ugovor koji ste potpisali s vrtićem ili privatnom osobom.
· Dužni ste financijske obaveze podmirivati na vrijeme.
· Na vama je da se brinete da je rezervna odjeća u ormariću djeteta, da donosite pelene, vlažne maramice i sl. potrepštine u skladu s dogovorom koji imate s vrtićem.
· Vaša obaveza je da dijete dovodite i odvodite u propisano radno vrijeme vrtića.
· Potrebno je nazvati ako smatrate da nećete stići na vrijeme. U slučaju da vam radno vrijeme vrtića ne odgovara, potrebno je o mogućim promjenama razgovarati s ravnateljem.
· Roditelji su dužni javiti svaki dulji izostanak djeteta i u slučaju bolesti pri ponovnom polasku u jaslice/vrtić donijeti liječničku potvrdu (ispričnicu).
· Važno je obavijestiti «tete» o zdravstvenom stanju djeteta, mogućim terapijama i/ili nuspojavama, alergijama i sl.
· Svaku promjenu adrese, telefonskog broja, mjesta rada roditelja i sl. potrebno je javiti osobi koja čuva dijete.
· Poželjno je obavijestiti o svakoj promjeni u obiteljskoj dinamici, ponašanju djeteta i sl.
· Vaša dužnost je održavati svakodnevnu komunikaciju s osobom koja brine o djetetu.
· Vaša je obaveza i sudjelovanje na roditeljskim sastancima, zajedničkim izletima i radionicama u organizaciji vaše skupine.
· U slučaju potrebe, razvojna služba može vas pozvati u savjetovalište, vaša je dužnost odazvati se.
· U slučaju bolesti djeteta, potrebno je ne dovoditi dijete u jaslice/vrtić do njegova ozdravljenja, a ako se bolest djeteta primijeti dok je u jaslicama/vrtiću, važno je što prije doći po dijete (nakon poziva medicinske sestre) i omogućiti mu primjerene uvjete oporavka.
· Vrlo je važno obavijestiti «tetu» o svakoj promjeni osoba koje će dovoditi ili odvoditi dijete.

Pripremila: Sonja P-H.

Nadam se da će ti ovi tekstovi pomoći

ps - mislim da sam ih davno našla baš na Rodi

[la11]

Noa isto ide od 9mj. u jaslice i tek sada je počela ostajati bez ikakvog problema.
nije ona nikada plakala,derala se i neznam kako teško ostajala,ali bilo je malo cmizdrenja.

[hermina]

Da, dobila sam stručno mišljenje od psihologa iz vrtića. Da je moje dijete izrazito plačljivo kad se odvaja od starije osobe, stalno visi za tetama (kod hranjenja, odlaska tete u wc i sl. - i doma za mnom stalno hoda), plače kad ga majka ostavlja u vrtiću, pokazuje znakove napetosti - sisa palac (a ostala djeca koja imaju dudu su sasvim normalna, a moje dijete nije, jer sisa palac, jel), neće spavati i tako sve redom. Sve to stoji (osim što ovo s palcem ne mogu prožvakat, ja sam sisala palac do 13 godina, pa sam ispala normalna). Zaključak svega je da mu treba individualni angažman i da je bolje da se odgodi polazak u jaslice. Znači, da ga ispišem. Iako znam da je teško prilagodljiv, strašno vezan za mene i MMa, ipak sam mislila da neće doći do ovoga. Što je najbolje, sad stalno razbijam glavu s tim da moje dijete ipak nije najnormalnije, možda mu stvarno nešto fali na nervnoj osnovi, jer i inače ima strašno lagan san i nikako da se opusti kod spavanja, osim kad mi ležimo pored njega. Doma mi zaspe u kinderbetu, a kad ja dođem u krevet, traži da ga stavim sebi i tako spava do jutra. OK, slažem se sa svim, ali kako da znam da će sazrijeti do 3. godine, kad mora u vrtić, jer ja druge solucije stvarno nemam? Možda će cijeli život biti takvo nesigurno dijete pretjerano željno pažnje. Stvarno ga mazimo i pazimo, ne znam zašto se stalno boji odvajanja, nikad ga nigdje nismo ostavili do jaslica. Ima svu ljubav svijeta, ne znam otkud toliki strah i nesigurnost. Rođen je tri tjedna prije termina, ali valjda bi pri porođaju već vidjeli da nešto nije u redu s njim. Tako da je sve OK , ali ipak....

[Frida]

Zbog čega si tako sigurna da je stručno mišljenje zaista točno?

Ako si stvarno toliko zabrinuta da sa tvojim djetetom nešto nije u redu možda je bolje da potražiš drugog psihologa.

Adaptacija je teška, svako djete drugačije reagira, kod svih traje različito.
Jesi razgovarala s tetama? Na koji način one rješavaju njegovu "situaciju"?

[cinderella]

sve ovo što si navela je gotovo školski primjer ponašanja djeteta koje nije adaptirano. to je zato jer si i sama napisala da je najviše 2 tjedna bio u komadu u grupi. ništa od tog ponašanja nije čudno iako maleni ide od 9. mj. u vrtić jer (kao što si već napisala) nije adaptiran. ja bi ga na tvom mjestu nastavila vodit u kolektiv jer ćeš istu situaciju imat i kad krene u vrtić (to sam napisala ako nemaš mogućnost ostaviti ga doma jer svi dobro znamo da je ostavljanje male djece u jaslicama potreba roditelja a ne djece. djeci je u toj dobi najbitnije prisustvo roditelja. ali kad je već krenuo u jaslice ja bi ga nastavila vodit ako znaš da ga nemaš brilike imat doma). tada ćeš moć s njim razgovarat i bolje ga uvjerit da treba ostati u vrtiću zato i zato (mama radi...). ali to ne znači da i tad neće vrištat, bacat se po podu, sisat palac i dr.
i tad će trebat proć adaptaciju i reagirat će slično jer će on ostati osjetljivo dijete, samo će bit malo zreliji nego sad. neće on za 2-3 god kad krene u vrtić postati tough guy i reć prvi dan "mama, ko te šiša, idem se ja igrat"

zato bi ja na tvom mjestu i dalje ustrajala u tome da se privikava na kolektiv.
osim toga pročitaj ove tekstove o adaptaciji koje sam c/p. mislim da su dosta dobri, a u prvom ćeš vidjet da ti dijete reagira kao i svako drugo u periodu adaptacije.

samo hrabro

[Luna Rocco]

Iskreno, ne mislim da s tvojim djetetom nije nešto u redu, već s ljudima koji od jednogodišnjaka očekuju da NE budu vezani za majku, da s radošću provode 10 sati u vrtiću, da ne trebaju puno maženja i bliskosti... Bojim se takvih ljudi. Na žalost, diplomirati može svatko dovoljno uporan, pa tako i postati dječji psiholog.

Niste ga nikad ostavili do jaslica, a od tada, dakle već 5 mjeseci, ostavljate ga svaki dan 12 sati... Pa naravno da je dijete utučeno! Kažeš da nemate izbora, u redu, ali nemoj zato prebacivati odgovornost za to na dijete, odnosno tvrditi da s njim nešto "ne štima" jer vas jako treba.

[bubička]

pročitala sam da si trudna? zanima me kad planiraš na porodiljski?
ja bih to dijete nastavila voditi u vrtić, ali bih smanjila broj sati koje dijete tamo provodi... možda sada nisi u toj mogućnosti, ali čim odeš na porodiljski pokušaj dijete voditi samo na par sati... i to ja bih ga odvela od početka radnog vremena njegovih teta (kada one zbog manjeg broja djece imaju vremena više mu se posvetiti i kada ga u sobi ne dočekuje vriska ili plač druge djece, gužva...) pa do poslije ručka da doma spava

i inače...nije mi nimalo čudno što se ne može adaptirati s obzirom da tako često i dugo izostaje...on svaki put kad se vrati u grupu kreće ispočetka sa adaptacijom i na taj način se stalno muči i proživljava istu krizu adaptacije

a za psihologa koji ovako prezentira roditelju njegovo dijete, nemam nijednu dobru riječ :/

[hermina]

Nastavit ću ja njega voditi u vrtić i dalje, sve dok se opet ne razboli, samo se nadam da to neće biti tak skoro....
Na porodiljski sam planirala čim kasnije, ali mi se čini da ću zbog njega morati ići ranije, ako se nastave njegove boleštine, mislim da mu je bolje doma.
Ma, kad tak neki tzv školovani pametnjaković da svoje mišljenje, onda se i ja malo zapitam, a naravno, bezveze. Tete se dosta trude oko njega, bar ova jedna više, čak i nju više preferira, baš ju voli. Ovu drugu baš i ne.

[Veki]

Iskreno, ne mislim da s tvojim djetetom nije nešto u redu, već s ljudima koji od jednogodišnjaka očekuju da NE budu vezani za majku, da s radošću provode 10 sati u vrtiću, da ne trebaju puno maženja i bliskosti... Bojim se takvih ljudi. Na žalost, diplomirati može svatko dovoljno uporan, pa tako i postati dječji psiholog.

Niste ga nikad ostavili do jaslica, a od tada, dakle već 5 mjeseci, ostavljate ga svaki dan 12 sati... Pa naravno da je dijete utučeno! Kažeš da nemate izbora, u redu, ali nemoj zato prebacivati odgovornost za to na dijete, odnosno tvrditi da s njim nešto "ne štima" jer vas jako treba.

Potpisujem skroz.

Puno si već pisalo adaptaciji, ali ne škodi ponoviti .
To što su ti sugerirali da ispišeš dijete je jer nema svatko mogućnost da je dijete kod kuće ( kako što bi i trebalo biti ) . Naravno, da bi svatko htio sve najbolje za svoje dijete, ali neka djeca zaista moraju u vrtić.
Tvome djetetu je potrebna veća angažiranost teta kako bi mu se pomoglo da prevlada svoju tugu. On vam svim svojim bićem pokušava iskazati svoje osjećaje. Treba biti nježan i strpljiv i pomoći mu na sve moguće načine. Sva djeca se kad tad naviknu na vrtićki dan i počnu uživati. Vjeruj mi. Samo je ponekad adaptacija duga, a nekad prođe brzo. On je stvarno još malen i sama kažeš, svako malo je bolestan, pa je zaista i normalno da tako reagira.
Ti najbolje poznaješ svoje dijete i vjerujem da ćeš napraviti ono što je najbolje za njega

[Zorana]

Potpisujem Lunu. Najlakse je okriviti dijete i prisiti mu dijagnozu.

[Lutonjica]

ne znam što da ti kažem
kod zare je adaptacija trajala 2.5 tjedna
i odonda je "adaptirana" ali i dalje ne voli vrtić. pretpostavljam da ga nikada neće voljeti, nije taj tip i gotovo :/

[tridesetri]

mi smo promijenili tri vrtica.
u prva dva se jednostavno nije mogla adaptirati. isto mi je receno da je izuzetno osjetljiva, placljiva, individualac, itd.
medjutim u treci vrtic se adaptirala od prvog dana. jednostavno joj se tamo svidja od prvog trenutka. za ilustraciju - od 1.9. prosle godine kad je krenula, dakle u 5 mjeseci ukupno je iz vrtica izostala tri dana!
e da, i mi imamo dijagnozu ali i dijete s dijagnozom se itekako lijepo moze uklopiti u vrtic.
ja bih svakako preporucila promjenu vrtica ako imate mogucnosti.

[Frida]

Kopiram

moja anja ima 2,5godine. ide u vrtić, u najmanju grupu evo 3 mjeseca. naravno da je često bolesna, praktički 2 tjedna je u vrtiću, dva kod kuće, i tako od 12. mjeseca. evo, sad je krenula u vrtić, nakon 2 tjedna pauze i opet plač!!! zašto? :/ :/ priča o vrtiću, voli ići...ali ujutro kad ju ostavljam počinje drhtanje brade i suze ...zašto opet?? mislila sam da je ta faza iza nas. već smo odradili period kada je ostajala sa smješkom, i sad opet ovo...


kakva su vaša iskustva?

[nataša]

recite mi nešto

[Ailish]

nataša
nije to tako čudno da sa 2,5 godine treba readaptacija ako je često bolesna...s vremenom postaje i otpornija na bolesti i manje su problematični izostanci...

[Mishkica]

Nataša, naša priča je slična tvojoj - prva godina vrtića nam je bila prava katastrofa, bolesti su se redale jedna za drugom, vađenje iz vrtića i pauziranje od nekoliko tjedana... pa onda sve ispočetka, ali ponešto bezbolnije, bolesti su se malo prorijedile, ali su opet u odnosu na većinu druge djece bile relativno česte. Sljedeću (dakle ovu) vrtićku sezonu smo otvorili s punih šest tjedana odlazaka u vrtić u komadu, skoro pa nevjerojatno, da bismo onda proveli doma 7 tjedana zbog - upale pluća. I tako se mi hrvamo i s imunitetom, i s adaptacijom, i s vrtićem, i... svime pomalo. Katja voli ići u vrtić, rado se igra, doma puno priča o tetama i djeci, ali... ponekad ujutro još zadrhta bradica kad si dajemo pusu za rastanak. I kaže teti da je tužna. Jučer je u auto uzela malu lutku, i ovako je tekla priča tijekom vožnje do vrtića:

"Katjina mama ide raditi. I lutkicina mama ide raditi. Lutkica je tužna zbog mame. Katja je žalosna zbog lutkice."

Pa ju onda draga i tješi i ljubi. I badava to što kažem da će lutkina mama doći po lutku u vrtić, baš kao što i ja dođem po nju svaki dan... A neke dane se samo poljubimo i ode tetama i djeci. Pa ga ti znaj. Boleštine... valjda će se prorijediti. Valjda. To i vama želim.

[nataša]

Nataša, naša priča je slična tvojoj - prva godina vrtića nam je bila prava katastrofa, bolesti su se redale jedna za drugom, vađenje iz vrtića i pauziranje od nekoliko tjedana... pa onda sve ispočetka, ali ponešto bezbolnije, bolesti su se malo prorijedile, ali su opet u odnosu na većinu druge djece bile relativno česte. Sljedeću (dakle ovu) vrtićku sezonu smo otvorili s punih šest tjedana odlazaka u vrtić u komadu, skoro pa nevjerojatno, da bismo onda proveli doma 7 tjedana zbog - upale pluća. I tako se mi hrvamo i s imunitetom, i s adaptacijom, i s vrtićem, i... svime pomalo. Katja voli ići u vrtić, rado se igra, doma puno priča o tetama i djeci, ali... ponekad ujutro još zadrhta bradica kad si dajemo pusu za rastanak. I kaže teti da je tužna. Jučer je u auto uzela malu lutku, i ovako je tekla priča tijekom vožnje do vrtića:

"Katjina mama ide raditi. I lutkicina mama ide raditi. Lutkica je tužna zbog mame. Katja je žalosna zbog lutkice."

Pa ju onda draga i tješi i ljubi. I badava to što kažem da će lutkina mama doći po lutku u vrtić, baš kao što i ja dođem po nju svaki dan... A neke dane se samo poljubimo i ode tetama i djeci. Pa ga ti znaj. Boleštine... valjda će se prorijediti. Valjda. To i vama želim.

joj, znaš da mi je grozno...jutros je ostala baš jako plačući....ali kad sam došla po nju bila je vesela, i pričala mi samo dobro o vrtiću!ne znam....sad je dva tjedna kako je u vrtiću i nije bolesna i sad već imam laganu tremu. do sad je ritam bio dva - dva. nadam se da ćemo ostati u vrtiću bar tri tjedna zdravi, to bio već napredak!!

i ova zima me već nervira, da i to prođe...uf

samo da malo uhvati duži ritam da je zdrava, mislim da bi i ostanak u vrtiću išao ,lakše. kad je krenila , imala je mjesec dana bez bolesti, i druga dva tjedna bilo je great!!!!!!i onda opet isto..ma...umorna sam

[pikula]

kad smo pitali koliko treba da se adaptiraju nama je teta odgovorila u stihu: neki par tjedana, neki mejsec-dva, a neki nikada 8) i nije joj bilo smješno

[Lutonjica]

nije ni meni smiješno

[pikula]

Pa, nije ni meni ta činjenica o kojoj govorimo (pogotovo što se radilo o mojem djetetu), ali prizor kako je ona to izrecitrala kao vrhunsku poeziju, kad se sjetim s vemenskom distancom zapravo je bilo smješno. Eto jedan od onih gorko slatkih trenutaka.

[Lutonjica]

aaaaaaaa

[mama courage]

recite mi nešto

nataša, mi smo imali identičnu situaciju. kad je išla u jaslice, obožavala je (stajala pored vrata našeg stana ne mogavši dočekati da izađemo dok bih se ja još oblačila), a onda s 2,5 godine potpuna promjena - plač, drži se za mene k'o majmunče. u stvari sve bude super dok ne dođemo pred vrata njene sobe u vrtiću. dziz, jednom me netko od očeva pitao jesmo li mi na adaptaciji i jedino me smirivala činjenica da bi ona nakon sekunde što bi se zatvorila vrata (što sam mogla vidjeti kroz visoke prozore) okrenula igračkama i veselo igrala. :?

no, pošto je ona ono vrijeme često putovala sa mnom i skoro svaka tri tjedna izbivala iz vrtića, odlučili smo uvesti neke promjene (tj može se slobodno reći da je mm odlučio i odradio taj dio posla)...
- ja bih sama išla na put, ona je dobila tu rutinu da svako jutro ide u vrtić
- tata ju je počeo voditi i kad bih bila tu, jer njemu nije plakala
- nastojala sam vrijeme od skidanja jakne, oblačenja papučica i slanja u sobu svesti na minimum. ne brzati i u žurbi kao da ne mogu dočekati da je se otarasim (!!!), fino se oprostiti s njom, al odlučno (rutinski), i ne dozvoliti ni sekundu više vremena ostati s njom nego što njoj treba ! to mi je bilo najgore - naći tu zlatnu granicu da ne bude prebrzo, al da ne bude ni presporo. svako jutro iznova. jednom se dogodilo da je sama obukla papučice i krenula u sobu i ja sam bila tako oduševljena i sretna i umjesto samo što sam je jednom poljubila (kao svako jutro), ja je cmoknula i u drugi obraz. ma kako sam pružila usne na taj drugi obraz, točno te milisekunde sam znala da sam uprskala stvar. ona se uhvatila za mene. tako da je treba s nečim zabaviti i pričati dok je preoblačiš, skrenuti joj pažnju.
- zamolila sam tete da dođu do vrata po nju i da je "preuzmu", uhvate za ruku. mom djetetu je uvijek trebao taj fizički kontakt, ne dugo, uistinu se radi ni o 2 minute, al trebalo joj je to i tete su me poslušale, što je naravno vremenom i njima olakšalo stvar, jer njima sigurno nije u interesu da im djeca plaču, posebice što kad jedno dijete krene onda krenu i ostala plakati (recimo ispisale smo je s ritmike, jer sam vidjela da ta teta tamo nije bila spremna posvetiti joj minimalno te 2 minute bliskosti).

eto, nadam se da sam ti mogla pomoći.

[mama courage]

da i vezano za dijete koje je "dobilo" dijagnozu. pa i s tim se tete trebaju suočiti. najlakše je reći - ispišite ga iz vrtića, a baš bi one trebale biti dovoljno stručne da bi se znale postaviti i u takvoj situaciji (i to čak bolje nego i sami roditelji).

jedno što tete vele to stoji - a prvi put kad sam čula mislila sam da nisu u pravu i da su bez srca - vrijeme opraštanja treba svesti na minimum, a ne razvlačiti, jer stvarno velika, velika većina djece prestane plakati nakon sekunde jer im pažnju odvuče neka igračka. mada ja i pored svega nastojim da to opraštanje bude dovoljno dugo da ima nekog smisla, a da nije baš da je frknem u sobu (tj. nisam striktna u tom pravilu, zavisno od situacije, malo produžim, a jednom mi se dogodilo da sam se i vratila po nju kad sam čula kako ne prestaje plakati, al to su bile iznimne okolnosti.).

[flower]

rijeme opraštanja treba svesti na minimum, a ne razvlačiti,

to ja zvoem kratko a slatko, jasna velika pusa i najveci zagrljaj i odlazak, sve drugo nema puno smisla i produzava agoniju. (naravno to za ove adaptirane)

[div]

Mi smo ovaj tj. bili po pola sata.Donjela ga dala teti i odmah van.Plako se na početku ali se i ubrzo smirio.Više sam ja vani tulila neko on unutra.

___________

D 1998.
I 2007.

[Anci]

moja je prva dva dana bila oduševljena vrtićem
plakala je treći dan
i tako još mjesec dana

[nataša]

recite mi nešto

nataša, mi smo imali identičnu situaciju. kad je išla u jaslice, obožavala je (stajala pored vrata našeg stana ne mogavši dočekati da izađemo dok bih se ja još oblačila), a onda s 2,5 godine potpuna promjena - plač, drži se za mene k'o majmunče. u stvari sve bude super dok ne dođemo pred vrata njene sobe u vrtiću. dziz, jednom me netko od očeva pitao jesmo li mi na adaptaciji i jedino me smirivala činjenica da bi ona nakon sekunde što bi se zatvorila vrata (što sam mogla vidjeti kroz visoke prozore) okrenula igračkama i veselo igrala. :?

no, pošto je ona ono vrijeme često putovala sa mnom i skoro svaka tri tjedna izbivala iz vrtića, odlučili smo uvesti neke promjene (tj može se slobodno reći da je mm odlučio i odradio taj dio posla)...
- ja bih sama išla na put, ona je dobila tu rutinu da svako jutro ide u vrtić
- tata ju je počeo voditi i kad bih bila tu, jer njemu nije plakala
- nastojala sam vrijeme od skidanja jakne, oblačenja papučica i slanja u sobu svesti na minimum. ne brzati i u žurbi kao da ne mogu dočekati da je se otarasim (!!!), fino se oprostiti s njom, al odlučno (rutinski), i ne dozvoliti ni sekundu više vremena ostati s njom nego što njoj treba ! to mi je bilo najgore - naći tu zlatnu granicu da ne bude prebrzo, al da ne bude ni presporo. svako jutro iznova. jednom se dogodilo da je sama obukla papučice i krenula u sobu i ja sam bila tako oduševljena i sretna i umjesto samo što sam je jednom poljubila (kao svako jutro), ja je cmoknula i u drugi obraz. ma kako sam pružila usne na taj drugi obraz, točno te milisekunde sam znala da sam uprskala stvar. ona se uhvatila za mene. tako da je treba s nečim zabaviti i pričati dok je preoblačiš, skrenuti joj pažnju.
- zamolila sam tete da dođu do vrata po nju i da je "preuzmu", uhvate za ruku. mom djetetu je uvijek trebao taj fizički kontakt, ne dugo, uistinu se radi ni o 2 minute, al trebalo joj je to i tete su me poslušale, što je naravno vremenom i njima olakšalo stvar, jer njima sigurno nije u interesu da im djeca plaču, posebice što kad jedno dijete krene onda krenu i ostala plakati (recimo ispisale smo je s ritmike, jer sam vidjela da ta teta tamo nije bila spremna posvetiti joj minimalno te 2 minute bliskosti).

eto, nadam se da sam ti mogla pomoći.

naravno da si mi pomogla, vidim da nismo jedine :/


jučer nam je krenuo treći tjedan neprekidnog odlaska u vrtić, što je najduže do sad, no ona kad sam došla do njenog ormarića počinje sa plakanjem, i to jako!!! :shock: skinem ju, i to što kažeš, isto dobro procjenjujem koliko vremena treba rastanak trajati, brzo skidamo cipelice, obuvamo papuče...bez preteranog razgovora, poljubac , tetti u naručje i bjež van!!

svaki dan stres!!!ali ništa ne govori da joj je loše u vrtiću, sve ok :shock:


i još jedna stvar, jede isključivo kruh! dakle, ona sa prekidima, ide uvrtić već 3 mjeseca i jede samo kruh!! neće ništa drugo, pojede po nekoliko šnjita kruha tokom dana, ALI SAMO KRUH!! A kad dođe kući, udri po jelu!


moja mama kaže da je i meni trebalo duže vremena da se prilagodim, ali opet ne toliko...

ali nemam drugog izbora, morat će u vrtić do škole, nadam se da će joj s vremena biti lakše

šta da joj ja radim......

[hermina]

No, da, evo me opet s problemom. Napokon je, nakon 6-7 mjeseci prihvatio te jaslice. Čak su ga unatrag mjesec, dva tete hvalile kak je dobar, kako spava, jede sam, igra se, čak ni ne visi na vratima kad se dolazi po njega, nego se igra s djecom na drugom kraju sobe (sad ga MM vodi u jaslice, jer sam ja doma na mirovanju). Ma, sve 5. Tak se čovjek super osjeća kad ti hvale dijete, nos do neba. I, onda, sad prošli tjedan bio onaj praznik, pa smo spojili i bili 4 dana doma (al tak je bilo i za Prvi maj) i od ponedjeljka strava u vrtiću. Opet plakanje, cendranje, čučanje cijeli dan na vratima, jako kratko spavanje i onda cendranje. Stalno hoda za tetom, drži ju za hlače i cendra čim se ona makne iz njegove blizine. Pa, koji mu je vrag?! Dosad je sve bilo OK, nikakve promjene nije bilo niti doma da bi to sad utjecalo na ponašanje u vrtiću. Cijele dane mi je vani i navečer ga jedva utjeram u kuću na spavanje, a to mora bit do 8, jer se ustaje u pola 6 (ide u vrtić u Zg). Dobro, malo svega toga pripisujem neispavanosti i užasnim vrućinama koje su naglo došle, ali ipak... Frka me pogotovo, jer sad dolazi ljeto, godišnji teta, spajanje grupa, ne znam kak će to tek podnijeti. I kažu tete kak se sad ne igra s drugom djecom, nego samo čami sam. A doma jedva čeka i trči klinkama preko puta, i kad god se s nekim družimo s klincima, jednostavno obožava to. Moje dijete nije asocijalno!!!!
Znam da će to sve proći, ali me zanima, zašto sad odjednom opet tako reagira?!
Dajte me malo utješite...

[Shiny]

Ma kako asocijalno? Pa dijete u toj dobi još ne poznaje u potpunosti interakciju 1:1...

To je zato, barem ja mislim, što nije bio četiri dana u vrtiću..i sasvim je normalno što se vezao uz jednu tetu i prati ju u stopu (pa mora se uz nekoga vezati)..
A to da se ne igra s drugom djecom... :/
Moj Jan ima 2,5 godine (od 9. mj je u državnom vrtiću a s godinu je bio u privatnom) i dan danas mi jedna teta uporno ponavlja kako se on ne igra s drugom djecom. A ja njoj uporno ponavljam kako je on dijete koje ne voli pretjkeranu gužvu, nije pretjerano lud za djecom i voli se igrati sam..
Ona to predstavlja meni kao problem ali on je jednostavno takvo dijete (ako svi slažu plastelin u grupi on baš neće pa ju to valjda muči)..
Ali u parku ima frenda s kojim se igra iz vrtića, dvije susjede s kojima voli biti u društvu a katakad se u parku "zakači" za neko nepoznato dijete i uspostavlja komunikaciju...
I sada tko je tu lud?
Tete se jednostavno trebaju pomiriti s tim da nisu sva djeca jednaka i da ih ne treba stavljati u kalupe..
btw. I nama je teta rekla kako je Jan do prije par mjeseci hodao stalno za jednom teto i kada bi ona otišla, primjerice u kuhinu ili wc on bi joj lupao po vratima i plakao...i to mi je jaaako tužnoo..ali tko su takva djeca.
I ja znam da Janu nikada vrtić neće biti najbolje mijesto na svijetu i da mu se nikada, nikada neće veseliti k'o što mu se neka djeca vesele..
ali isto tako dobro znam i osjećam da nije istraumatiziram vrtićem i beskrajno tužan jer da je tako (tete bi mi, najprije, valjda rekle) poduzela bih neke mjere ili bi ga ostavila još koju godinu doma...
Ma, to je sve tako kompleksno...

[hermina]

Joj, Shiny, hvala ti puno . Ista stvar je s mojim Jakovom. Ne voli pretjeranu gužvu. U parku, doma i u susjedstvu, te s djecom s čijim se mamama družim komunicira bez problema, čak obožava klince, ali izgleda da mu ih je 18 u grupi ipak previše. Brat bratu, previše je, al znamo naš obrazovni sustav i njegovo stanje. Isto tako, znam da on nikad neće obožavati ići u vrtić, ali jednostavno to mora prihvatiti, jer ja nemam druge opcije. Ma, dosad se igrao s drugima, a izgleda da ga je opet pukla neka faza. Nadam se samo da će brzo proći.

[tetana]

hermina, to što plače može biti zbog produženog vikenda, ali mislim da si dobro pretpostavila da je od naglog zatopljenja. Djeca su osjetljiva na te promjene, mi odmah skužimo promjenu vremena po klincima(pojedina djeca su pravi barometri). Sve će biti ok, treba malo vremena da se priviknu na vrućine.
Nije mu do igre s drugima, proći će.
Djeca u jaslicama se uglavnom igraju individualno. Zajednička igra je uglavnom paralelna- igraju se istim igračkama no nema suradnje među djecom. Zajednička tzv. suradnička igra počinje nešto kasnije, no ima djece koja se i kasnije vole povremeno izdvojiti i igrati se sama.