Kad se dijete "zaceni"
Dijete odjednom brizne u gorki plač, problijedi. Ako su jecaji jaki i učestali, nakon intenzivnijeg izdaha može prestati disati i nekoliko trenutaka izgubiti svi*jest. Potraje li takvo stanje dolazi do laganih grčeva mišića ili nekontroliranih trzaja nogu i stopala, što je ipak rjede ali se dogada. Nakon nekoliko sekundi budi se zbunjeno, cmizdreći još uvijek. da bi na kraju zaspalo dubokim snom. Medicinski je termin za takve napade afek*tivne respiratome krize te apnoičke atake (kratkotrajni prestanak disanja uslijed eksce*sivnog plača). Iskustva su pokazala da se ta neočekivana pojava javlja kao reakcija na
okolnosti koje dijete plaše ili su posebno napeta.
Takvi su ispadi najučestaliji izmedu navršenih šest mjeseci i druge godine života. Prije šestog mjeseca maleni se ne služe tim mehanizmima, jer još uvijek osjećaju da su jedno s majkom, a nakon treće godine nauče ver*balno iskazati svoje osjećaje. Krize se zadržavaju jedino kod onih koji na taj način žele privući pažnju ili manipulirati odraslom osobom kako bi je "smekšali" i dobili ono što žele. Od sto mališana u dobi od oko jedne godine čak tri ili četiri će ovako burno reagirati na neku njima stresnu situaciju, dok će dvoje na tisuću u tim napadima na nekoliko minuta izgubiti svijest.
Što učiniti?
lako te neugodne reakcije izrazi*to zabrinjavaju roditelje, struč*njaci tvrde kako nema razloga za paniku. Ipak, liječnici pre*poručuju da se u slučaju afek*tivnih respiratornih kriza, a ob*vezno ako su praćene gubitkom svijesti, obavi neuropedijatrijska medicinska obrada i isključe mogući drugi uzroci tog stanja. Poželjno bi bilo savjetovati se s dječjim psihologom kako bi se istražili uzroci tih afektivnih ispa*da bijesa i preventivnim postupcima prorijedila njihova učestalost.
Kad se dijete "zaceni" potrebno je sačuvati mir i ne predati se panici. Naime, što je roditelj ner*vozniji i uznemireniji to je veći rizik da se kriza ponovi. Kad dijete prestane disati dobro je, sugeriraju liječnici, puhati mu nježno u lice: to će ga stimulirati da udiše zrak i započne disati. Ako je palo u nesvijest treba ga položiti potrbuške i lagano ga lupkati po ledima. Kad mu se svijest povrati važno je urnanjiti značaj onoga što se dogodilo, pokušati ga umirit pričajući mu smireno i s puno ljubavi, odnos*no učiniti sve da bi se spriječilo anksiozno ponašanje koje bi moglo pogoršati situaciju. Treba se posavjetovati s pedijatrom, prepričati mu detalje što se dogodilo te pokušati zajedničkim snagama otkriti motiv koji je napad uzrokovao. On će pregledati mališana i ustanoviti je li potreban specijalistički pregled. Takva su djeca jednostavno "senzibilnija i ranjivija" te zbog naslijedenog nižeg praga tole*rancije na frustraciju, strah ili bol i burnih reakcija gube svijest. Ili, ako se ne radi o naslijedenoj osobini, takve će se epizode pojavljivati u ambijentu u kojem se dijete ne osjeća sretno. Ti su napadi češći u obiteljima gdje vlada napetost ili je osoba koja brine o djetetu tjeskobna. Nikad se ne pojavljuju bez nekog moti*va kojega bi trebalo naučiti pre*poznati kako bi se njihova frekvencija ponavljanja uspješno smanjila.
Najbolja je prevencija smiren obiteljski ambijent u kojem se dijete osjeća sigurno zaštićeno. Navike i ponašanje odraslih koji su uzrok dječjih kriza trebalo bi nastiojati izbjeći i promijeniti. U slučaju da u obitelji ipak dođe do napetosti, uputno je osataviti mališana izvan problematičnog ambijenta: kod bake, tete, u vrtiću... ondje gdje će pronaći zadovoljstvo i mir u toj osjetljivoj fazi razvitka itekako potrebni.