Kad sam počela raditi s patrikovih godinu dana, bila sam naprosto frapirana time kako moje dijete ne da ne plače za mnom, nego niti ne pita kamo idem.
Mi smo si uredno mahali svaki dan kad bih ga ostavljala kod bake, tako da mi je to iskustvo stvarno bilo za poželjeti.
Aaaaaaaaaaaali, naravno sve smo nadoknadili kad je krenuo u jaslice. Doduše u prvo vrijeme nije bilo problema i rijetko bi plakao, i taman kad sam pomislila kako je adaptacija super prošla, onda ga je ćopilo.......doduše sve to s vremenom sjedne na mjesto, danas se više toga niti ne sjetim (znači nije bilo nešto pretraumatično), ali sve cure koje namjeravate djecu slati u vrtić u neko skorije vrijeme, s tim se morate početi miriti da je to tako.
Ako već sad imate problema s ostavljanjem kod poznatih ljudi, vjerujte, puno je gore ostavljati ga uplakanog s nepoznatim tetama u vrtiću. Ali to je jednostavno nešto što se rijetko da izbjeći, pogotovo ako je dijete tome sklono.
Vrtići nisu predviđeni da mama tamo bude s djetetom i iz vlastitog iskustva znam (jer sam isto tako mislila pomoći djetetu da se snađe u tom njemu nepoznatom okruženju ) da što je mama duže s djetetom u vrtiću, to se dijete teže i dulje opušta i problemi s ostajanjem su veći. Naravno treba proći vrijeme prilagodbe od par dana, ne mže se dijete samo dovesti i ostaviti, ali sve što je dulje od par dana je samo na štetu djeteta.
I ono što sam isto čula s različitih strana, a čak počinjem vjerovati da je i točno - starija djeca se duže prilagođavaju na ostajanje u vrtiću! Ali sve se to pregrmi i ne dao bg većeg zla.