Ja sam uglavnom prakticna osoba i nije me strah rjesavati probleme i slicno, no ovo cekanje, koje ce jos neko vrijeme potrajati, daje mi i previse vremena za razglabanje hipoteticnih situacija « kakve ce biti reakcije naseg novog djeteta ? », « kako reagirati ? », « kako mu najbolje pomoci ? »….
Vec sam si zamislila sto razlicitih situacija, sto razlicitih djevojcica - svaki dan kad idem u skolu po svog sina gledam svu djecu, jedno po jedno, i za svakog se zapitam « A da dobijem ovu curicu ? Ovu plavu njeznu ? Ili ovu busmactu ozbiljnu ? Ili ovu zivahnu koja gleda u kriz ? Sve su mi slatke. No onaj pravi osjecaj majcinstva vjerojatno tek osjetis kad ti netko kaze « to je tvoje dijete ». Mozda bi trebala prestati teoretizirati i u miru cekati.

Tvoji savjeti i razmisljanja su mi uvijek vrijedna jer uspijes vrlo precizno, i iz iskustva, formulirati one misli koje su nama cekalicama jos nepoznanice. I to uglavnom zvuci ohrabrujuce.

Mislim da smo sa sedam godina roditeljskog staza, procitanih knjiga i tudih iskustava spremni na posvojenje djeteta i njegov odgoj. A one situacije koje se ne daju unaprijed predvidjeti rjesiti ce se, nadam se, u jednom odnosu s punom razgovora i ljubavi. Kao i u braku, i u odgoju valjda koji put pomazu intuicija i improvizacija.