Ja sam rodila u Bj prije nešto više od tri godine. Na samu pomisao o porodu osjećam jednu veliku nelogodu, jer sam se osjećala najusamljenije do tada u mom životu, vezana na ctg, ležeći ne lijevom boku, uz jake trudove, dok su se sestre i doktor na specijalizaciji zabavljali u svojoj sobici i svakih sat vremena me došli pogledati. Najtrumatičniji dio poroda je bio kada su oni odlučili da je vrijeme i kada su na krevet prostrli sve one škare i noževe. Totalno sam se prestravlila i nisam mogla niti tiskati, ali sam se brzo skulirala i sve je prošlo ok.

Sina su mi odnijeli nakon poroda i tek na moje inzistiranje su mi ga donijeli pet sati nakon poroda, što mi je stvorilo strah od odvajanja, da sam se tek nakon dvije i pol godine mogla malo opustiti i ostaviti ga na spavanju kod mojih roditelja.

Dojenje je druga priča. Naravno da te niti ne pitaju da li želiš dojiti, iako se deklariraju kao da potiču dojenje. Kada su mi se grudi upalile nakon dva dana ostao je sa mnom 24 sata, iako je i tu bilo borbe tipa pa ostavite ga kod nas, mi ćemo ga nahraniti, da se ja kao mogu odmoriti. Moram pohvaliti nekoliko starijih sestara koje su mi puno pomogle kod dojenja svojim savjetima i podrškom. Jedva sam čekala da odem kući. Evo i uspjeli smo dojiti već više od tri godine i još uvijek.

Bilo je i nekih ok situacija, ali upravo radimo na drugoj bebi koju sigurno neću roditi u BJ.