Mi radimo s M. isto kao ribica. On je jako predan u školskim obavezama i uglavnom nema prijeke potrebe da ga nadgledamo nego to radimo više da bismo bili u tijeku s onim što se događa u školi, pohvalili ga, ispravili poneku greškicu i porazgovarali s njime o svemu što se događa. Kroz to on dosta ispriča o školskim zbivanjima. Inače mi je iskustvo takvo da što ja više pitam on manje odgovara. Kad postavljam pitanja nikada to ne činim općenito: Što je bilo u školi? i sl. nego: Jesi li danas igrao nogomet ili ste bili u pješčaniku? Koliko golova si obranio? Tko je bio u ekipi?... Na takav način njegova priča samo krene.

Nisam za preveliku strogoću i očekivanja od tako male djece. Dakako, da ih moramo voditi prema samostalnosti, prema tome da oni sami vode brigu o obavezama i zadaćama. Ali, moramo im pomoći na tom putu, poduprijeti ih u onim stvarima u kojima su slabiji. To mi se čini samorazumljivim, jer ne mogu očekivati da sedmogodišnje dijete bude potpuno odgovoran čovjek, pod 100%-tnom samokontrolom. M. piše zadaće u školi i inače je jako savjestan što se tiče školskih obaveza, tako da rijetko zaboravi nešto od toga. Ali događaju se kiksevi - npr., stalno posuđuje knjige iz školske knjižnice i jednu od njih je izgubio ili mu je netko uzeo. O tome je šutio dva mjeseca i za to vrijeme uopće nije išao u knjižnicu, što znam da mu je falilo. Na kraju se ipak odvažio i rekao mi je u čemu je problem. Ja sam mu to riješila: kupila sam novu knjigu, ali je nisam ja vratila, kao što je on htio nego sam mu rekla kako treba postupiti i sam to riješiti u knjižnici. Poslije smo provjerili je li doista tako bilo. Naučio je model ponašanja u takvoj situaciji i sada veselo donosi nove slikovnice svaki dan. Kada bi bio jako zaboravan, ja bih mu kupila posebnu informativku za zapisivanje obaveza i to bismo svaki dan zajedno pogledali po dolasku iz škole. Da sažmem, naravno da nisam za odgajanje gotovana, ali mislim da djeci treba pružiti pomoć i podršku u stvarima koje im ne idu otprve.