da li imate povjerenje

[snorki]

u ljude koji vam cuvaju djecu???
Ja sam uzasna? Znam da su bake super i da djeci nece uciniti nista nazao, ali uvijek strepim hoce li primijetit da je dijete uzelo nekakav opasan predmet i slicno.
Strah me je kada neko drugi izlazi sa mojom djecom. Kontam nece imati dovoljno dobre reflekse, otrgnuce se, pa ce izletjet na cestu.

neki dan kod bake skontam da joj u WC-u stoji solna kiselina kojom cisti kamenac i WC skoljki. Automatski su mi se noge osjekle. Ona smatra da to djeca nece dirat, a meni je to ko bomba u kuci. Kao, sto si toliko paranoicna.
Ili recimo stakleni stol za koji je molim da ga maknemo negdje u neku sobu gdje djeca ulaze. Naravno ona u tome ne vidi ekstra opasnost, sve dok ja nisam djecu ulovila kako zajedno stoje na njemu (iako sam cijelo vrijeme strazarila) Eto, samo ih je dobri sacuvo
I onda se ja posvadjam sa bakom, i onda uslijedi slavna recenica "I mi smo radjale i odgajale djecu"

[snorki]

btw, baka mi ne cuva djecu, nego smo bili nekoliko dana u posjeti
djeca su mi u vrticu i tu nemam veliki strah, ali za svaku drugu cuvajucu relaciju sam katastrofa.

[bubek]

Nikako nemam povjerenja u nikoga osim u samu sebe !To je jednostavno tako i želim da tako i ostane! Uglavnom smatram da ionako mi najbolje poznajemo svoju dječicu,znamo kako "dišu"!Kad Domija ostavljam na čuvanje dedi i baki trudim se ne previše razmišljati o tome gdje su i što i kako rade jer bi se protivnom odmah vratila po njega!Znam da ne lete za njime kao ja,da mu uskraćuju neke stvari koje mu ja naprimjer dopuštam i obratno itd..Ali moram priznati da mi je bilo najteže kada sam jednom prilikom ulovila baku kako ga udara po guzi jer je "nemiran" :shock: :shock: :shock: !Opisati taj osjećaj mi je teško ,ali se sjećam da su mi u sekundi oči bile pune suza! To je bio prvi put da je Domi dobio po guzi!I šta reći...

[snorki]

Nikako nemam povjerenja u nikoga osim u samu sebe !To je jednostavno tako i želim da tako i ostane! Uglavnom smatram da ionako mi najbolje poznajemo svoju dječicu,znamo kako "dišu"!Kad Domija ostavljam na čuvanje dedi i baki trudim se ne previše razmišljati o tome gdje su i što i kako rade jer bi se protivnom odmah vratila po njega!Znam da ne lete za njime kao ja,da mu uskraćuju neke stvari koje mu ja naprimjer dopuštam i obratno itd..Ali moram priznati da mi je bilo najteže kada sam jednom prilikom ulovila baku kako ga udara po guzi jer je "nemiran" :shock: :shock: :shock: !Opisati taj osjećaj mi je teško ,ali se sjećam da su mi u sekundi oči bile pune suza! To je bio prvi put da je Domi dobio po guzi!I šta reći...

e ovo je meni najgore. Kod njih je sve "Maaaa neeece, sta ti je..."
ma odakle ti znas jel hoce ili nece. Ne znam ni ja, nit imam namjeru provjeravat

[zhabica]

na recenicu: ma nece mu nista bit, ili "a sta mu moze bit?" ja odgovorim: ja ne zelim saznat sta mu moze bit!

za sada imam povjerenja u moju mamu i sveki, iako se ne slazemo u svim odgojnim metodama sto posto ali mislim da ipak u konacnici prihvacaju ono sto im kazem. ipak su i one odgojile djecu

naravno da sam najmirnija kad je pod mojim nadzorom ali sam i poprilicno mirna kad ga ostavim sa nekim od obitelji.

[tanja_b]

U tetu koja je čuvala A. 2 godine imala sam potpuno povjerenje i neki unutarnji osjećaj po kojem sam znala da će sve biti ok. I uvijek je bilo.

A što se tiče bake (sveki) koja ga povremeno pričuva... do prije godinu dana imala sam puno povjerenje i u nju, ali nešto joj je puhnulo i primjećujem da sve češće podilazi Andreju u smislu da mu ispunjava svaku trenutačnu želju, pa nisam sigurna koliko ona vodi situaciju, a koliko mu želi ugađati. Tako da sam po tom pitanju malo skeptična :/

[zhabica]

A što se tiče bake (sveki) koja ga povremeno pričuva... do prije godinu dana imala sam puno povjerenje i u nju,

e dobro si me podjsetila, snorki jesi mislila povjerenja u smislu cuvanja od ozljeda ili u smislu da ce postivat i drzat se tvojih odgojnih metoda?

ja san shvatila u cuvanju od ozljeda.

[Ancica]

Ja nemam povjerenja u samu sebe da ih mogu (ili bilo koga, ukljucujuci samu sebe) zastititi od svega, pa isto tako nemam niti u druge, kao niti ocekivanja.

Al imam povjerenja u to da ce ciniti najbolje sto mogu i znaju. I ne mogu vise ocekivati.

Pa shodno mojoj osobnoj i subjektivnoj procjeni o tome sto mogu i znaju odlucujem da li da im navaljujem takvu odgovornost ili ne.

[mama_mia22]

imam potpuno povjerenje u svoje roditelje i nije mi bed kada čuvaju Umu jer znam da ju paze ko kap vode na dlanu.
puno mi pomažu i da njih nema, opće ne znam kak bi..

[tanja_b]

A što se tiče bake (sveki) koja ga povremeno pričuva... do prije godinu dana imala sam puno povjerenje i u nju,

e dobro si me podjsetila, snorki jesi mislila povjerenja u smislu cuvanja od ozljeda ili u smislu da ce postivat i drzat se tvojih odgojnih metoda?

ja san shvatila u cuvanju od ozljeda.

A ja sam mislila i na jedno i na drugo.
Jer kad sam jednom saznala da ga je baka dizala na ljestve da bi bolje vidio s balkona, mislila sam da ću je lansirati na Mjesec, skupa s ljestvama ajde dobro, to se više nije ponovilo, ali tko zna što joj još može pasti na pamet

Ali da ne ispadne da se samo žalim, u velikoj većini situacija je sve ok i nemam razloga za brigu.

[argenta]

Po pitanju sigurnosti im vjerujem u potpunosti, i mojima i njegovima. Čak dapače, oni ih više paze i manje toga dopuštaju nego ja. Tko me zna, zna da sam jedna od onih ležernih mama kojima djeca smiju sve što mogu.

Ali po pitanju nekih odgojnih standarda, tu se baš ne slažemo, naročito s njegovima. Ipak, pokušavam ne prigovarati osim na najgore, jer ni ja ne volim da se meni soli pamet oko toga kako se brinem za djecu. Ako nekome ostavim djecu da ih čuva, onda držim jezik za zubima dokle god mogu.

[mali karlo]

imam povjerenje u sebe, mm-a i jednu moju frendicu...nikom drugom ga ne bi ostavila na čuvanje, osi ako bi posrijedi bilo nešto užasno važno.

Htjela bih imati povjerenja ali kad moji isto govore...ma pusti ga neće mu ništa bit....

Evo jedan primjer od neki dan, bili moji kod nas i mi išli u šetnju oko 10h i bilo je sunca i ja mu stavljam kapu onu sa uv zaštitom a moj tata kaže "šta će mu to nek dite vidi malo sunca" , ja ga mažem kremom po rukicama i nogama a on će "ajde šta dite učite na gluposti"

i to već u meni budi nepovjerenje

[Ivany]

Sara je uglavnom sa mnom. 2-3mjesečno je čuva moja mama i u zadnje vrijeme nekada i sveki, znam da je čuvaju kao kap vode na dlanu i potpuno im vjerujem.
Čak mislim da joj bude bolje s njima nego sa mnom jer joj se oni za to vrijeme kad je kod njih 100% posvete.
Evo za sve one koji imaju neki loš osjećaj kada nekome ostavljaju dijete: danas je bilo u Oprah show, čovjek treba slušati intuiciju, svaki put kad nas naš unutarnji glas na nešto upozorava to čini s razlogom!!!!

[clumsy mom]

Ne, nemam poverenja i ne ostavljam ih nikom sem ako baš baš moram. Tete u vrtiću su školovane za posao koji rade, ja moram na posao i ne želim razmišljati šta bi to strasno moglo da im se desi u vrtiću (sem nezgodnih padova verovatno ništa). Ali kad su babe i dede u pitanju sam strogo rezervisana.

Kao prvo moji roditelji. Nas je čuvala baka i slobodno mogu potpisati da moja majka o deci ne zna ništa. Čak i da je znala do sada je zaboravila (ja imam 34 godine, brat 30). Isto važi i za tatu. Kupiti i obezbediti da ali vaspitati pojma nisu imali. Sve što sam postigla u životu postigla sam zahvaljujući baki i njenim savetima i metodama odgoja. Boris i Matija su mojima prva unučad pa ni sa te strane nemaju iskustva. Nebrojeno puta sam sklanjala lekove i makaze sa stola, noževi su se spuštali gde im je padalo na pamet, hemikalije im stoje oko WC šolje, fioke prepune dugmadi i igala...Da ne dužim - kuća im nije child friendly niti su oni child friendly. Obožavaju ih i to ne sporim ali nisu svesni koliko su moja deca još uvek mala.

Svekiji su sasvim druga priča. Njih gledam kroz prizmu odnosa prema deverovoj ćerkici (11), njihovom prvom unučetu. Laganje mame i tate, nekada da je namestila krevet ili oprala zube a danas da su joj samo jednom u maju uplatili kredit za mobitel, mi ih apsolutno udaljava od pozicije potencijalnih čuvalica moje dece. Užasava me to njihovo nefer građenje super baka/deka odnosa koji u nekom uzrastu dovede do toga da će se dete pre požaliti njima nego roditeljima. Preskaču ograničenja koja postavljaju roditelji, krše zabrane, ukratko ponašaju se totalno neodgovorno i nepedagoški tako da mi na pamet ne pada ostavljati ih kod njih na duže od pola sata. Mislim, ako sam ja rekla da ne mogu dobiti bombonu onda ne mogu dobiti bombonu bez obzira što ''viiiidim kako im se jedu'' (oni znaju da im krišom daju ali klinci dođu pa kažu i onda bude ''Pa jesmo se dogovorili da je to naša tajna, kuce jedne male???' - mislim..)

[krumpiric]

imam.
ne ostaje puno s drugim ljudima jer sam ja sebična.Ne jer nemam povjerenja.

[Anemona]

U sveki nemam baš povjerenja, uglavnom što se tiče poštivanja mojih želja vezanih za prehranu, što se tiče sigurnosti od ozljeda, mislim da to ne bi bio problem.
Dok ja još nisam imala dijete, svoju prvu unuku je znala natrpati s lizalicama, bombonima i smokijima i reči: evo ti, ali nemoj reči mami. Te riječi mi stalno odzvanjaju u ušima i iz tog razloga teško da bih im povjerila dijete na čuvanje.

[mali karlo]

Nebrojeno puta sam sklanjala lekove i makaze sa stola, noževi su se spuštali gde im je padalo na pamet, hemikalije im stoje oko WC šolje, fioke prepune dugmadi i igala...Da ne dužim - kuća im nije child friendly niti su oni child friendly. Obožavaju ih i to ne sporim ali nisu svesni koliko su moja deca još uvek mala.

moji kažu da karlo treba znati da nesmije dirati nož, škare i sve što je opasno a to mu sve ostave na dohvat ruke.....alo pa kako da dijete od 22 mj zna to???

Ili moji još kažu nek se poreže, oprži ili šta već, pa će drugi put znati da to ne smije

[koksy]

Otkad S. puze sve je radoznaliji i stvarno treba biti kraj njega stalno jer obozava otvarat ladice pa si pricepi prstice, cim su otvorena vrata od stubista on odjuri brzinom vjetra na stepenice i penje se...i tako puno situacija. I zato sam ja najsigurnija kad je on samnom u mom stanu gdje ja znam koje su potencijalne opasnosti
Sveki zivi kat ispod i cuva malog svaki dan prije kupanja, toliko imam povjerenja u nju ali duze ga se nebi usudila ostavljat. Evo bas mi je danas predlozila da odem u kino sa sogoricom da ce ona okupat i uspavat malog. Al nema sanse, pa nije ga nikad kupala, kak da ja vjerujem da ce ona sve to znat izvest, ipak je to procedura.
Sto se tice prehrane, moja mama a i sveki postuju moje "zakone". U pocetku nisu ali eto, sad me sveki dode pitat dal mu smije dat malo banane i sl.
Jedina osoba kome ga NIKAD nebi ostavila je moja baka. Ona je dobra zena ali nemoze shvatit zasto dijete od 8 mj. nesmije jesti jagode, smoki, kekse i sl. Uvjerena je da ga moram ucit hodat, drzat ga za rucice, da mora nositi tvrde cipelice iako ne hoda itd.
A kad krene u vrtic, sigurno cu prvih par dana muku mucit sama sa sobom i pitanjima dal se dobro brinu za njega.

[enci]

imam potpuno povjerenje u roditelje, svekra i svekrvu. oni obozavaju unuke, unuci njih. prit tom im ne zanovijetam za svaku sitnicu, a oni se bez problema pridrzavaju uputa koje im damo uz objasnjenje koje saslusaju.

[Dijana]

Osim mm-a, imam potpuno povjerenje u moju svekrvu i ostavljam joj kćer bez imalo straha.

[Zdenka2]

Ja nemam povjerenja u samu sebe da ih mogu (ili bilo koga, ukljucujuci samu sebe) zastititi od svega, pa isto tako nemam niti u druge, kao niti ocekivanja.

Al imam povjerenja u to da ce ciniti najbolje sto mogu i znaju. I ne mogu vise ocekivati.

Pa shodno mojoj osobnoj i subjektivnoj procjeni o tome sto mogu i znaju odlucujem da li da im navaljujem takvu odgovornost ili ne.

I ja ovako. Inače, osobi u koju nemam povjerenja ne bih uopće povjerila dijete. Kad vidim da je netko nespretan, nespreman ili napet s djecom, nema šanse da moja djeca s njim ostanu nasamo. Oni koji ih čuvaju uživaju moje najveće povjerenje, ovako kako to Ančica kaže.

[donna]

baš i nemam.svejedno o kome se radi.i kad je s MM opet sto puta ponovim pazi ovo pazi ono.svekrva mi diže tlak jer kad kažem pazite to i to ona meni pa nisam glupa itd. onda ja poludim.stalno ju drži na propuhu iako to govorim 2,5 godine ,mala trči kraj stolića koji je špicast,jednom ju je pustila da prošeta oko kuće sa djedom od 80 godina koji i sam jedva hoda :shock: :shock: ma užas
moja mama je odgovornija,puno...i njoj ne treba govoriti stvari tipa pazi na cestu,pazi na rub stola,pazi ovo-ono i to me smiruje.drugi ju nitko ni ne čuva osim tete u jaslicama ali tu sam isto nekako smirena iako ih je puno tete su divne i čuvaju ih!

[flower]

potpis na ancicu.

[cvijeta73]

Ja nemam povjerenja u samu sebe da ih mogu (ili bilo koga, ukljucujuci samu sebe) zastititi od svega, pa isto tako nemam niti u druge, kao niti ocekivanja.

Al imam povjerenja u to da ce ciniti najbolje sto mogu i znaju. I ne mogu vise ocekivati.

Pa shodno mojoj osobnoj i subjektivnoj procjeni o tome sto mogu i znaju odlucujem da li da im navaljujem takvu odgovornost ili ne.

I ja ovako. Inače, osobi u koju nemam povjerenja ne bih uopće povjerila dijete. Kad vidim da je netko nespretan, nespreman ili napet s djecom, nema šanse da moja djeca s njim ostanu nasamo. Oni koji ih čuvaju uživaju moje najveće povjerenje, ovako kako to Ančica kaže.

i ja potpisujem i ancicu i zdenku.

a i argentu kad kaže da oni više paze i manje toga dopuštaju od mene i mm-a. sveki kad ju čuva sva premre od straha kad mara počne onako klimavo hodati uz zidove, što nam je sad br. 1 aktivnost. i ja joj uporno govorim da i ako padne - pasti će sa svoje visine na guzu i ništa joj se neće desiti. al ona i dalje iza nje stoji i stalno se trza na svaki njen geg.

[Sirius Black]

Ja paulu još nikad nisam nikom ostavila osim MM-u a i to maksimalno jedan sat. Većinu dana provodi samo samnom i totalni je ovisnik o cici, bez obzira kaj je počela jesti drugu hranu. MM ju zna zabaviti, plesati s njom, i smiriti ju kad plače pa sam onda sigurna da je sve ok. A i on jako pazi da ne padne, ne udari se i sl.

Jedina osoba u koju imam totalno povjerenje osim mm-a je moja mama. Za nju sam sigurna da stvarno na sve pazi, ponekad i više nego ja. I znam da ju ne bi sigurno pustila da plače. Ali ona radi pa ju ne može čuvati.

U MM-ove starce nemam povjerenja, jer je on imao sreće kaj je uopće ostao živ kad je bio mali. Kad je imao cca 3-4 god. našli su ga kak sjedi na prozoru s nogama prema van, na 10. katu. S 5 god. je bio sam doma i pokušavao je nešto s nožem pa mu se poskliznuo i zapiknuo između palca i kažiprsta skroz na drugu stranu itd. Oni to danas prepričavaju ko neke dogodovštine. I naravno, za sve nestašluke je dobio batine, kožnim remenom za hlače.
Svekrva mi je znala par puta prigovoriti da nije dobro da smo ju navikli na ruke, i još k tome na ples i muziku, jer ko će nju toliko nositi i plesati kad ju nekom ostavimo (mislila je na sebe). I da ne moram odmah skočiti kad plače, nek ju pustim malo.
Od početka mi govori da se trebamo nas dvije malo razdvojiti, da nije dobro da je toliko ovisna o meni. Koristi svaku priliku da se ponudi da ju čuva i čim više forsira da ostavim paulu s njom na samo tim je više meni ta pomisao odbojna. Ona je čuvala djecu kod jedne obitelji i ta žena nije dojila uopće pa joj je ostavila bebu od 1 mj. dana na 8 sati. Sad ja ispadam luđakinja koja se ne može odvojiti od bebe

[Anita-AZ]

Ja osjećam da mogu svojoj mami vjerovati potpuno. Pazi ga prekrasno, a toliko su zajedno da ga ne ograničava pretjeranom brigom što je radila kad bi ga samo povremeno čuvala.
U svekrvu bi rado imala više povjerenja, ali ne mogu. Jednostavno je previše raspršene pažnje i sva je hiperaktivna i izvrsna za igru punu akcije, ali za neko dulje čuvanje, ne bih se mogla opustiti. Uostalom, to je obostrano. Niti njoj se ne da sjesti i čitati slikovnice npr. već bi trčala s njim, igrala nogomet itd. što je izvrsno u tih sat vremena.

S tetama čuvalicama smo probali raznim. Moram priznati da im nisam ostavljala puno prostora. Kad sam uočila nedostatak "majčinskog" refleksa prilikom raznih opasnosti, to mi je bilo dovoljno da taj odnos prekinemo. Poanta je da mi čuva dijete netko tko ga može preuzeti u potpunosti, a ne da si stalno mislim na njega, dok ustvari trebam raditi.
Jako je to nezgodna stvar, ali eto, biram čuvalicu objektivno i intuitivno. Ako se ne mogu opustiti dok mi je dijete u nečijim rukama, to onda nije to. Da nema moje mame, mislila bi da je u meni problem, ali radi nje znam da postoje oni koji su više nego adekvatni za moju djecu.

[donna]

i MM je kao mali pao u korito s vrelom vodom (ono za svinje) :shock: na sreću nema ožiljke..sestra mu je polivena s vrelom juhom po licu -nažalost ona ima ožiljke ! drugi unuci(od sestre njegove) su dotrčali do njih i dobili cigaretu skoro u oko ma užas :shock: :shock: :shock:

[Anita-AZ]

Kad smo već kod takvih primjera, moju je (stariju) sestru čuvala baka i sa negdje oko 2g. se polila sa šalicom vruuućeg mlijeka koje je bilo na rubu stola, a ona ga je htjela dohvatiti. Ožiljci su prilični, vidljivi i danas.

Tako da mene baka nije čuvala.

Ali evo, ovo je stvarno primjer loših refleksa i feelinga. Ostaviti šalicu na rubu stola, pa i sa hladnom vodom je besmisleno uz dijete te dobi, a nešto vruće učiniti dijete dostupnim je...

[Kanga]

mene kod ljudi kojima ostavljam djecu na cuvanje vise smeta pretjerana briga (pazi ovo, pazi ono, nemoj tamo, nemoj amo) nego nedostatak iste.
naravno, nikad mi ne bi palo na pamet dijete ostaviti nekome u koga nemam povjerenja.

[Lucija Ellen]

Moje je dijete jako radoznalo i brzo, i od kad je propuzala i pocela se dizat na noge, strah je sve veci. No, ima par njoj izuzetno bliskih ljudi u koje imam povjerenja i znam da je nece ostaviti da place niti da se ozlijedi. Tu ne racunam MM, on je izvan svih kategorija A ljubav i privrzenost koju on i M dijele moze se skoro pa opipati

[Hermione]

Generalno gledajući, djecu ne ostavljam nikome u koga nemam povjerenja. Nemam baš povjerenja u školu kao instituciju, ali imam u učiteljicu. Bake i djedovi se ponekad i pretjerano zaštitnički odnose prema djeci, sužavajući im krug djelovanja, ali s druge strane - grade poseban odnos. Tu su i institucije: vrtić, škola, slobodne aktivnosti... I svi oni su dio odrastanja i izgrađivanja osobnosti. Potpuno povjerenje je teško imati kad su djeca u pitanju. Ponekad ni u sebe samu nemam povjerenja, pogotovo kad moram donijeti ispravnu odluku u određenom trenutku, a ja imam dvojbe.
Kad su u pitanju odlasci na rođendane kod kuće, dobro preispitam situaciju prije nego što dijete pustim.
Nekako mi se čini da sam s većim mirom ostavljala djecu na čuvanju dok su bili skroz mali nego kasnije dok krene vrtić, škola, rođendani, slobodne aktivnosti... Zato što su ih do tri godine čuvale samo bake, a kasnije se krug ljudi postepeno širi. Polazeći od toga da se povjerenje gradi - teško je u startu biti opušten.

[mamasch]

Trenutno moja mama svaki dan od jutra do predvečer čuva klince jer sam ja počela raditi. Spava kod nas u kući, klince oblači, daje im jesti i igra se s njima. Kuhanje i spremanje obavljam ja kad dođem doma. Do sada, kad god je trebalo pričuvati Stelu i Svena, to je činila moja mama osim dva puta kad sam otfurala klince kod susjede koja ima 2 djece - moji klinci ih obožavaju. Sve je prošlo bezbolno, imam puno povjerenje u tu susjedu.
Vezano uz moju mamu i njeno čuvanje - ipak je trebalo nekoliko sukoba i informativnih razgovora da bi njoj sjelo u glavu da smo MM i ja prvi "nadređeni" i da je naša prva i zadnja što se tiče klinaca, tak da se njezine želje za promjenama svode samo na želje, nikako na ostvarivanje istih. Sluša upute, svako jutro joj objasnim što će djeca jesti (ponekad me nazove i pita dal im može dati to-i-to), oblači ih po dogovoru s djecom, isto je za igranje. Dakle, jedino na klopi inzistiram - ono što ja skuham i u vrijeme kad ja odredim. Sve funkcionira, zasad, bez ikakvih problema. Možda i zato jer baka zna da bi dobila po glavi stanovnika ak nekaj zariba obzirom da moji klinci sve pamte i sve znaju cinkati (mamina i tatina škola - kod nas nema "nemoj reći mami/tati" ili "ovo je naša tajna")

Mogu reći da mirno idem na posao i da se opušteno vraćam znajući da doma sve štima.

[a zakaj]

Ja nemam povjerenja u samu sebe da ih mogu (ili bilo koga, ukljucujuci samu sebe) zastititi od svega, pa isto tako nemam niti u druge, kao niti ocekivanja.

Al imam povjerenja u to da ce ciniti najbolje sto mogu i znaju. I ne mogu vise ocekivati.

Pa shodno mojoj osobnoj i subjektivnoj procjeni o tome sto mogu i znaju odlucujem da li da im navaljujem takvu odgovornost ili ne.

I ja ovako. Inače, osobi u koju nemam povjerenja ne bih uopće povjerila dijete. Kad vidim da je netko nespretan, nespreman ili napet s djecom, nema šanse da moja djeca s njim ostanu nasamo. Oni koji ih čuvaju uživaju moje najveće povjerenje, ovako kako to Ančica kaže.

i ja potpisujem i ancicu i zdenku.

a i argentu kad kaže da oni više paze i manje toga dopuštaju od mene i mm-a. sveki kad ju čuva sva premre od straha kad mara počne onako klimavo hodati uz zidove, što nam je sad br. 1 aktivnost. i ja joj uporno govorim da i ako padne - pasti će sa svoje visine na guzu i ništa joj se neće desiti. al ona i dalje iza nje stoji i stalno se trza na svaki njen geg.

a ja potpisujem cijeli cvijetin post

no, moram dodati da ovaj problem (ne imanja) povjerenja postaje sve veci kako djeca rastu i kako od okoline rastu ocekivanja da ce se djeca znati sama cuvati.
Npr, meni je prilican problem ostaviti antuna s roditeljima nekih njegovih prijatelja jer znam da su manje oprezni od nas. Opcenito, primjecujem da smo mi (muz i ja) puno brizniji roditelji nego vecina ostalih. Pod brizniji ne mislim bolji, nego da mu postavljamo vise ogranicenja (recimo, ja jos uvijek imam velik strah od njegovog samostalnog kretanja u prometu).
Nekad se pitam da li je problem u nama ili u drugima. Cini mi se da ipak mi sami mozemo najbolje procijeniti za sto nam je dijete sposobno, a za sto nije.
Ono sto me muci - cini mi se da se vecina ostalih roditelja pocinje u nekoj dobi pouzdati u 'srecu' - u to da bude valjda sve dobro proslo. Pretpostavljam da u nekom trenutku djecu i treba prepustiti vlastitoj odgovornosti, i uzdati se u to da ce, na primjer, kad se upali zeleno na semaforu, prije kretanja provjeriti ima li desnih skretaca. E, ali ja za to jos nisam spremna.

[Zdenka2]

no, moram dodati da ovaj problem (ne imanja) povjerenja postaje sve veci kako djeca rastu i kako od okoline rastu ocekivanja da ce se djeca znati sama cuvati.
Npr, meni je prilican problem ostaviti antuna s roditeljima nekih njegovih prijatelja jer znam da su manje oprezni od nas. Opcenito, primjecujem da smo mi (muz i ja) puno brizniji roditelji nego vecina ostalih. Pod brizniji ne mislim bolji, nego da mu postavljamo vise ogranicenja (recimo, ja jos uvijek imam velik strah od njegovog samostalnog kretanja u prometu).
Nekad se pitam da li je problem u nama ili u drugima. Cini mi se da ipak mi sami mozemo najbolje procijeniti za sto nam je dijete sposobno, a za sto nije.
Ono sto me muci - cini mi se da se vecina ostalih roditelja pocinje u nekoj dobi pouzdati u 'srecu' - u to da bude valjda sve dobro proslo. Pretpostavljam da u nekom trenutku djecu i treba prepustiti vlastitoj odgovornosti, i uzdati se u to da ce, na primjer, kad se upali zeleno na semaforu, prije kretanja provjeriti ima li desnih skretaca. E, ali ja za to jos nisam spremna.

E sad ja ovo moram potpisati.
Što se tiče ovog prvog, činjenica je da to postaje sve teže - djeca traže sve više i teže ih je čuvati. Zato svoju djecu dajem samo onima za koje znam da mogu riješiti i teže situacije, a da se ne izgube kad se djeca ne ponašaju "dobro" i kad hoće nešto po svome. Oni kojima ostavljam dijete znaju riješiti takve situacije bez ikakve nervoze i zato i ja mogu biti mirna.

Ovo što se tiče drugih roditelja - povremeno povjeravam svoju djecu brizi drugih roditelja, kad idu u posjete, ali samo u jako provjerenim uvjetima. Roditeljima koje procjenjujem da su brižni kao i ja dopuštam da odvedu moje dijete iz vrtića kod sebe (isto tako i mi povedemo drugu djecu kad dolaze k nama na igru). Želim da mi se jave i obavezno netko od nas ode po djecu.

Kad se radi o odgovornosti djece, prepuštam je djeci u nekim stvarima. Puštam ih same u park iza kuće, ali samo zajedno. Prelaženje ceste - pomalo ih vježbam u tome, ali u našoj prisutnosti. Sin je već prilično pouzdan, a kći postupno napreduje u pažljivosti.

[jadranka605]

Ma znam da će osobe kod kojih ih ostavim posvetiti njima punu pažnju, i paziti ih ko oko u glavi, ali ne mogu da ne priznam da ima mali vragić na livom ramenu koji mi govori loše stvari..
Pogotovo zbog balkona.
Imam užasan strah da će pasti s balkona.
Kad idemo kod kumova koji žive na desetom katu, ne dopuštam da ga nose na balkonu.
Uvik vićem pazi i nemoj.
Ispadam neka frikuša, ali evo sad dok pišem imam grub osjećaj.
Doduše, ne bi ga njima ni ostavila na čuvanje.
Imam mamu, tatu, svekrvu i najbolju priju.

A šta se tiće starijeg...hm, da, u tom slučaju moram imati potpuno povjerenje u njega, pogotovo sad kad krene u školu, a on vrckav sam po sebi, šta je puno veći problem od pojma da ga čuva netko drugi.
Virujen ja njemu, ali imam osjećaj da ga neću do petnaeste pustit iz svog gnjezda.
Nije to ni do povjerenja koliko do spoznaje da svom ditetu više nisi najpotrebniji i da će se sasvim dobro snaći i bez tebe, a ti mu samo možeš biti smjernica da ne zaluta.
Još sam daleko od toga, a već mi je sad teško.

[yaya]

no, moram dodati da ovaj problem (ne imanja) povjerenja postaje sve veci kako djeca rastu i kako od okoline rastu ocekivanja da ce se djeca znati sama cuvati.
Npr, meni je prilican problem ostaviti antuna s roditeljima nekih njegovih prijatelja jer znam da su manje oprezni od nas. Opcenito, primjecujem da smo mi (muz i ja) puno brizniji roditelji nego vecina ostalih. Pod brizniji ne mislim bolji, nego da mu postavljamo vise ogranicenja (recimo, ja jos uvijek imam velik strah od njegovog samostalnog kretanja u prometu).
Nekad se pitam da li je problem u nama ili u drugima. Cini mi se da ipak mi sami mozemo najbolje procijeniti za sto nam je dijete sposobno, a za sto nije.
Ono sto me muci - cini mi se da se vecina ostalih roditelja pocinje u nekoj dobi pouzdati u 'srecu' - u to da bude valjda sve dobro proslo. Pretpostavljam da u nekom trenutku djecu i treba prepustiti vlastitoj odgovornosti, i uzdati se u to da ce, na primjer, kad se upali zeleno na semaforu, prije kretanja provjeriti ima li desnih skretaca. E, ali ja za to jos nisam spremna.

E sad ja ovo moram potpisati.
Što se tiče ovog prvog, činjenica je da to postaje sve teže - djeca traže sve više i teže ih je čuvati. Zato svoju djecu dajem samo onima za koje znam da mogu riješiti i teže situacije, a da se ne izgube kad se djeca ne ponašaju "dobro" i kad hoće nešto po svome. Oni kojima ostavljam dijete znaju riješiti takve situacije bez ikakve nervoze i zato i ja mogu biti mirna.

Ovo što se tiče drugih roditelja - povremeno povjeravam svoju djecu brizi drugih roditelja, kad idu u posjete, ali samo u jako provjerenim uvjetima. Roditeljima koje procjenjujem da su brižni kao i ja dopuštam da odvedu moje dijete iz vrtića kod sebe (isto tako i mi povedemo drugu djecu kad dolaze k nama na igru). Želim da mi se jave i obavezno netko od nas ode po djecu.

Kad se radi o odgovornosti djece, prepuštam je djeci u nekim stvarima. Puštam ih same u park iza kuće, ali samo zajedno. Prelaženje ceste - pomalo ih vježbam u tome, ali u našoj prisutnosti. Sin je već prilično pouzdan, a kći postupno napreduje u pažljivosti.

A ja potpisujem oba vaša posta, no pomalo mi se čini da moji strahovi polako ali sigurno štete djetetovu osamostaljivanju i da je zbog mene nesigurna. Imate li i vi takav dojam? Mene je stvarno pomalo frka naročito kad me svi okolo zovu kobac :/ Inače imam povjerenja u svoje i muževe roditelje i nekoliko prijatelja i njima ju i dam na čuvanje i igru, drugima ne. No kad je i s osobama u koje imam beskrajno povjerenja mene peru ti neki strahovi i nema mi pomoći a i MM je takav.

[cvijeta73]

Još sam daleko od toga, a već mi je sad teško.

x

[Zdenka2]

Yaya, mene ne peru strahovi, a i kad osjetim neku bojazan ne dopuštam da me pretvori u kopca koji dahće djeci za vrat. Dajem im da dišu.

Kad su djeca s MM to mi je potpuno isto kao da su sa mnom. S mojim roditeljima su puno i potpuno sam opuštena. Znam da će oni riješiti sve situacije - čuvaju djecu i po nekoliko dana, odvedu ih i u vikendicu. Kad me uhvati neka bojazan nazovem ih i to me umiri. U vrtićke tete i učiteljice i ostalo osoblje imam isto tako puno povjerenje. Ne znam kakav je osjećaj kad plaćene dadilje čuvaju djecu - mi se na to nikada nismo mogli odlučiti, srećom nije bilo neophodno.

[a zakaj]

Mi smo imali placenu cuvalicu za tonku, i u nju sam s vremenom stekla veliko povjerenje. U pocetku smo vrijeme provodile skupa, pa sam je stigla upoznati. Stvarno sam bila bez brige kad je tonka bila s njom.
Naravno, dogodi se i meni cesto da mi u svijesti zabljesnu neki iracionalni strahovi (i kad ih cuvam ja, ili muz ili bake), ali ako znam da nemaju temelja, ne prepustam im se.
S druge strane, ako imam stvarno los predosjecaj, onda to obicno nije bez temelja, i to ne zanemarujem.

Sada imamo problem s jednom uciteljicom, onom iz boravka. Bila sam sumnjicava od pocetka, a nedavno je jedna situacija sasvim potvrdila da je nepovjerenje opravdano.
Najsmjesnije je to sto nam nudi da djecu povede na ljetovanje, i antun zeli ici. No, nema sanse da ga pustimo.

[yaya]

Yaya, mene ne peru strahovi, a i kad osjetim neku bojazan ne dopuštam da me pretvori u kopca koji dahće djeci za vrat. Dajem im da dišu.

Kad su djeca s MM to mi je potpuno isto kao da su sa mnom. S mojim roditeljima su puno i potpuno sam opuštena. Znam da će oni riješiti sve situacije - čuvaju djecu i po nekoliko dana, odvedu ih i u vikendicu. Kad me uhvati neka bojazan nazovem ih i to me umiri. U vrtićke tete i učiteljice i ostalo osoblje imam isto tako puno povjerenje. Ne znam kakav je osjećaj kad plaćene dadilje čuvaju djecu - mi se na to nikada nismo mogli odlučiti, srećom nije bilo neophodno.

Ma ja se bojim i kad je samnom... :/ No pokušavam se opustiti. Moji i muževi su dosta daleko tako da ih vidi 1-2 puta godišnje. U principu samo smo se 2x odvojile na par dana ali eto trudim se pustiti ju da naraste.

[piplica]

Sa puno povjerenja prepuštam djecu mojoj mami i svekrvi, znam da će ih paziti kao malo vode na dlanu, ali ih to dosta iscrpljuje (jer čak i pretjerano skaču za njima) da to ne koristim prečesto.

Meni je veći problem kontrolirati sebe kada osjećam nagon da ih štitim, u situacijama u kojima bi se oni možda snašli dobro i bez moje zaštite.

Kao što je netko već napisao i kod mene je problem hodanja sa djecom po nogostupu, nekako si ne mogu pomoći da ih stalno držim za ruku.

Na plaži se uvijek bojim da mi se netko ne utopi, stalno pratim tko uranja tko izranja, ne mogu se opustiti.

Parkirališta su mi noćna mora, čim oni potrče prema našem autu ja odmah mislim što bi bilo da nedajbože vozač nekog parkiranog automobila krene u rikverc, ne bi ih uopće vidio u retrovizoru, pa trčim za njima i vičem da me čekaju.

Nedavno smo bili na izletu na Plitvicama, bilo nam je prekrasno, ali sam ja djeci sve pokvarila jer sam ih cijelo vrijeme držala za ruku, pa su bili sputani, ali ne mogu se oteti strahu da bi se mogli okliznuti i pasti u jezero/rijeku/slap.

Prenijela sam strahove na MM-a, pa i on čini što i ja.

Napominjem da se bojim i u manje potencijalno opasnim situacijama, kada skaču, pentraju se i sl, ali tada se uspješno kontroliram jer znam da bi im se eventualno moglo dogoditi da se udare i ništa više od toga.

Dragi Lastane, jesam li zrela za terapiju?

Sorry za OT

[lucky day]

mene kod ljudi kojima ostavljam djecu na cuvanje vise smeta pretjerana briga ( pazi ovo, pazi ono, nemoj tamo, nemoj amo) nego nedostatak iste.
naravno, nikad mi ne bi palo na pamet dijete ostaviti nekome u koga nemam povjerenja.

potpis...

briga za dijete i (stalna) zabrinutost su mi razliciti ako ne i dijametralno suprotni pojmovi...

boldanu vrstu komunikacije smatram povredom ako je stalno u upotrebi ili se 'njusi' u stavu osobe...
osjecam se grozno kad se uhvatim u tom elementu i iz njega nemam nista kvalitetno za ponuditi luki... pa kad se uhvatim da tako brijem gledam sto prije izaci iz filma...

a inace povjerenje imam u mamu, sveki, bivseg i dvoje prijatelja... za sad...
tete u muzickoj i vrticu koji pikiram su mi super... :D

[Dijana]

briga za dijete i (stalna) zabrinutost su mi razliciti ako ne i dijametralno suprotni pojmovi...

Vidiš, ovo mi je zanimljivo. I meni malčice smeta ono vječito bakino "hladno je, obuci se" (sama pritom ima ispod hlača štrample i tajice, pa se valjda ravna po sebi ), ""past ćeš" (ovo me možda najviše smeta), ali to nekako doživljavam kao dio bakinog folklora, jer bakina toplina, pričice za koje ja nikad nisam čula i stvarno ne znam otkud ih izvlači, pjevanje i još svašta, za moju curu, uvjerena sam, su dragocjeni. Tako da pređem preko nekih stvari koje nisu po mom guštu,jer stvarno nitko nije idealan. Meni je najbitnija sigurnost djeteta i pozitivno ponašanja (jer viđala sam stvarno destruktivnih baka), a tu se u sveki stvarno mogu pouzdati.

[saska7]

Ali moram priznati da mi je bilo najteže kada sam jednom prilikom ulovila baku kako ga udara po guzi jer je "nemiran" :shock: :shock: :shock: !Opisati taj osjećaj mi je teško ,ali se sjećam da su mi u sekundi oči bile pune suza! To je bio prvi put da je Domi dobio po guzi!I šta reći...

ne mogu presutjeti ovo - moja reakcija na ovakvu situaciju je bila da sam vrlo smireno rekla svom ocu da sam ja dobila 3put po dupetu i da mu to sa 30 sad oprastam, ali da moje dijete nece tuci...uzela sa sobom klinca iako smo imali sasvim drugaciji dogovor i otisla doma. kasnije smo dugo raspravljali o mom stavu NE PO GUZI i njegovom PA NISAM GA ODALAMIO dok nije shvatio da ako zeli vidjeti svog unuka neke stvari mora prihvatiti i promijeniti svoje ponasanje. sva sreca, tata mi je dosta razuman pa se sad sasvim lijepo druzi sa svojim unukom.

a nepovjerenje me popusta malo po malo, ali kad se cudo rodilo...ma, pustiti 2 min da ga netko drugi cuva mi je bila cista tortura - hoce li ga skuziti, vidjeti da radi ovo i ono (sto ja znam da ima obicaj pa pazim an to, a nisu mozda tipicna ponasanja...) i sl.
trenutno pokusavam usvojiti stav da treba imati malo prostora dijete i za istrazivanje i na bas prekrasne poslijedice svojih postupaka jer pod zvonom nece nis nauciti, ali mi nije lako

[saska7]

Sa puno povjerenja prepuštam djecu mojoj mami i svekrvi, znam da će ih paziti kao malo vode na dlanu, ali ih to dosta iscrpljuje (jer čak i pretjerano skaču za njima) da to ne koristim prečesto.

Meni je veći problem kontrolirati sebe kada osjećam nagon da ih štitim, u situacijama u kojima bi se oni možda snašli dobro i bez moje zaštite.

Kao što je netko već napisao i kod mene je problem hodanja sa djecom po nogostupu, nekako si ne mogu pomoći da ih stalno držim za ruku.

Na plaži se uvijek bojim da mi se netko ne utopi, stalno pratim tko uranja tko izranja, ne mogu se opustiti.

Parkirališta su mi noćna mora, čim oni potrče prema našem autu ja odmah mislim što bi bilo da nedajbože vozač nekog parkiranog automobila krene u rikverc, ne bi ih uopće vidio u retrovizoru, pa trčim za njima i vičem da me čekaju.

Nedavno smo bili na izletu na Plitvicama, bilo nam je prekrasno, ali sam ja djeci sve pokvarila jer sam ih cijelo vrijeme držala za ruku, pa su bili sputani, ali ne mogu se oteti strahu da bi se mogli okliznuti i pasti u jezero/rijeku/slap.

Prenijela sam strahove na MM-a, pa i on čini što i ja.

Napominjem da se bojim i u manje potencijalno opasnim situacijama, kada skaču, pentraju se i sl, ali tada se uspješno kontroliram jer znam da bi im se eventualno moglo dogoditi da se udare i ništa više od toga.

Dragi Lastane, jesam li zrela za terapiju?

Sorry za OT

uff ovo nazalost potpisujem...nisam vidjela post jer me ove boje foruma tak bodu za oci da ne mogu sve citati...sorry na OT

boldano se pitam tu i tamo, ali mislim da mozemo to i sami rijesiti cim vidimo da se tak ponasamo - na terapiju bi trebali ako uz sve gore navedeno jos k tome tvrdimo da smo super roditelji i da u tome nema ama bas nis lose... (iz tvog posta sam skontala da nisi bas odusevljena svojim ponasanjem i da kontroliras svoju "pretjeranu" kontrolu - ak sam u krivu slobodno me ispravi)

[znatizeljna]

Mašu čuva moj tata i imam apsolutno povjerenje u njega. Divan je I ona ga jako voli. I uživa sa njim. Kao i sa mojom mamom. I mojim bratom također

E sad, starci mi uskoro odlaze na more i nemam drugog rješenja nego da je čuvaju svekiji...a stvarno me toga jako strah. Nisu oni loši, ali....
- neke stvari rade na silu...tipa hranjenje. (sveki: pa neću joj dati da sama pokuša jesti, ostati će gladna)
- kad se šetamo i kad Maša odjuri na drugu stranu, on je vuće u 'pravom' smjeru
- svekar je dosta grub..svekar nije svjestan da ima jak stisak ruke i da se mala djeca ne dižu tako da ih primiš za nadlaktice i podigneš
- svekar nije baš ultra-zabavan tip pa misli da će ona sjediti pored njega i uživati gledajući ga dok on gleda TV
- a ono što me najviše smeta je što su oboje užasni paničari. Ma iskreno, ono što me najviše smeta je što oni nisu moji roditelji…a tješim se da ćemo nekako izdurati tih par tjedana…

[argenta]

Moram priznati, nakon čitanja ovog topica, da se uopće ne mogu snaći među tolikim zabrinutim mamama. Ja sam stvarno leggero napram većini ljudi ovdje i moj stav o povjerenju je da ono u većini slučajeva bude uzvraćeno, i od strane djece i od strane baka/djedova itd. A ako se to slučajno ne dogodi, onda napravim rez -- više ne dopuštam ono što je bilo prekoračeno -- i to je to. U ostalim stvarima i dalje pokušavam pokazati maksimalno povjerenja, jer sam uvjerena da ljudi pozitivno reagiraju kad se prema njima postavi pozitivno.

Na primjer, Zvjezdica je neko vrijeme bila luda za šivanjem. Uvijek sam joj davala igle i konce, ali kad ih je par puta za redom ostavila po podu, više ih ne može dobiti dok malo ne poraste. I dalje joj dajem škare i noževe ako me zamoli, jer vidim da je s njima oprezna.
Mojoj sveki nikad, ali nikad neću vjerovati oko prehrane, jer je i nas odrasle pokušala "preveslati" (da jedemo meso iako smo veggi), pa klince ne može dobiti na samo kod svoje kuće. Za sve ostalo, i dalje joj ukazujem sve moguće povjerenje, jer ga stvarno nikad nije iznevjerila.

[Trina]

Ja nemam povjerenja u nikog osim u moju mamu.I vrtić.

[AdioMare]

Ja nemam povjerenja u nikog osim u moju mamu.I vrtić.

Također.

[tanjads]

Po pitanju sigurnosti im vjerujem u potpunosti, i mojima i njegovima. Čak dapače, oni ih više paze i manje toga dopuštaju nego ja. Tko me zna, zna da sam jedna od onih ležernih mama kojima djeca smiju sve što mogu.

Ali po pitanju nekih odgojnih standarda, tu se baš ne slažemo. Ipak, pokušavam ne prigovarati osim na najgore, jer ni ja ne volim da se meni soli pamet oko toga kako se brinem za djecu. Ako nekome ostavim djecu da ih čuva, onda držim jezik za zubima dokle god mogu.

Potpisujem!