 |
|||
kod mene je iz prve funkcioniralo, mada sam ucinila tu gresku, pa joj dozvolila da uzme iz "smeća".
al zato je time-out sa stolicom bio potpuni fijasko. kod trećeg puta je na moje ljutito: hoćeš na stolicu ? rekla da :shock: i sama uzela stolicu, sjela, izjaukala svoju tešku sudbinu, obrisala suze i pogledala me. u stilu: gotova sam.
a ako ne posluša? i dalje skače i gleda te u oči.Ja joj kažem da ne skače po stolici jer me to smeta i jer me čini nervoznom zato što mislim da bi mogla pasti.
pa ja isto ne bih branila crtice zato sto skacu po stolici za vrijeme jela. crtice i drugu televiziju branim kada postanu monstrumi nakon sto je gledaju (to mi zovemo napad TV-monstruma).
al bih ih (kao sto i radim) udaljila od stola uz objasnjenje da u nasoj obitelji takvo ponasanje za vrijeme jela nije prihvatljivo. ak su gladni, prestat ce i nastavit pristojno jesti. ak nisu, otici ce al ce ih ostaci cekat kad sljedeci put vele da su gladni/da bi nesto jeli.
Udaljavanje od stola mi ne pada na pamet. Lea loše jede i uopće ne mogu očekivati da će u slijedećem obroku nadoknaditi ono što u jednom nije pojela. Niti bih dopustila da bude gladna.
Ako me ne posluša - pa, ne znam, zato i kažem da ne znam uvijek smisliti adekvatnu 'kaznu'. U principu me posluša kad ju zamolim da nešto ne radi jer to meni smeta, doduše ne uvijek iz prve.
ne mogu se sad sjetiti što sam primjenjivala kad je Ian imao cca 2 godine, uglavnom micanje od mjesta "nesreće"
ALI meni itekako ima smisla kad kazna nema veze s napravljenim...zato i je kazna. oduzima se nešto što voli (npr. crtić)
neš ti kazne što se npr. mora pobrisati kuhinja (JA) jer je ON prolio sok/ulje/wtv.
isto tako, ako me ne posluša x puta da se nešto ne smije. zadnje upozorenje je "ti se nećeš samnom dogovoriit, neću ni ja s tobom"
dakle, kad pitaš stavi mi crtić - ne može. to je isto uzročno-posljedično
ne mora nužno biti vezana kazna uz sam neposluh da bi dijete shvatilo
Ali ja ne vidim svrhu u sklanjanju stvari "izvan dohvata" (naravno osim ako se radi o sredstvima za čišćenje, lijekovima, oštrim predmetima- oni su pod ključem). Mislim da ih treba naučiti da se određene stvari ne smiju dirati, jer smatram da to mogu apsolvirati ako im se strpljivo objasni i ponovi puno puta. Jer nema svrhe ako ja dignem nešto na visoko, ona si dogura stolac, popne se i uzme.
ja objasnjavam, ali i micem. u svakom slucaju mislim da se djetetu tesko suzdrzati da nesto ne dira ako mu je to stalno pod nosom
a nekad i dam da uzme u ruke stvari koje inace nisu za njega, bar da pogleda na kratko, ako se bas necega dohvati.
al moje dijete je jos malo. ne znam kako ce biti kasnije. tako da necu nista sad govoriti, uvijek na kraju ispadne da napravim suprotno od onoga kako sam mislila da cu napraviti
da, mi nismo ništa micali.emira prvotno napisa
Ali ja ne vidim svrhu u sklanjanju stvari "izvan dohvata" (naravno osim ako se radi o sredstvima za čišćenje, lijekovima, oštrim predmetima- oni su pod ključem). Mislim da ih treba naučiti da se određene stvari ne smiju dirati, jer smatram da to mogu apsolvirati ako im se strpljivo objasni i ponovi puno puta. Jer nema svrhe ako ja dignem nešto na visoko, ona si dogura stolac, popne se i uzme.
naučila je ne dirati. i trajalo je. ali je naučila
I ja sam protiv sklanjanja- mora dijete naučiti živjeti u okruženju takvom kakvo je i znati granice. Kad bih krenula od ulja, došla bih do sredstava za čišćenje, slika na zidu (do kojih mogu, pa im mogu i pasti na glavu), stolova (na koje se mogu popesti i zviznuti s njih), ladice s proborom za jelo (s kojim se mogu porezati, da ne spomenem ono još gore)... sve u svemu, kad bih sve to i sklonila od njih, opet bi sigurno ostalno nešto čime se mogu ozlijediti. Primjerice, nedavno je Linda upaljeni vlakić na baterije stavila sebi na glavu i počupao joj je dobar busen kose iz korijena- bila sam izvan sebe, ali činjenica je da se takve stvari mogu dogoditi u svakom trenutku i s predmetima na koje ni ne pomišljamo da bi mogli biti opasni.
A što se tiče kazne, mogu se sjetiti samo jednog konkretnog primjera kad sam primijenila upravo ovu metodu koju Luna spominje- Megi je izlila cijelu novootvorenu bocu kupke odjednom i "kazna", odnosno posljedica je bila da se cijeli sljedeći tjedan kupala u čistoj vodi, što joj je užasno teško palo, ali odlučila sam ostati dosljedna.
U ostalim slučajevima, uglavnom se sve svede na razgovor, upozorenje ili prijekor, bez kazne.
Slažem se s ovim, ali također se slažem i s micanjem stvari jer bi se inače dan (s manjim djetetom) svodio na 'nemoj ovo, nemoj ono'. Npr. jedno vrijeme kad je bio manji stalno je palio-gasio kompjuter nakon čega bi MM imao predinfarktno stanje, ali smo doskočili tako da sam nalijepila prozirni poklopac neke kutijice i nije mogao stisnuti pa samim time paliti ni gasiti... ormariće u kuhinji sam zavezala gumicama pa ih nije mogao otvarati jer tamo držim tanjure, kemikalije i sl. koje nemam kam drugam staviti. Ladicu s noževima pak nisam nikad posebno zatvarala, ali sam ga (neometana drugim zabavnim zabranjenim stvarima jer su bile nedostupne) relativno brzo naučila da su tu noževi i kako njih ne smije dirati jer bi se mogao porezati. Nakon toga sam postepeno puštala druge stvari u opticaj i vrlo brzo je naučio kako ne smije klikati po kompu, televizoru i sl., kako se ponašati s mobitelima, telefonima i sl. bez da ih baca po stanu i stvarno nije uništio niti jedan komad tehnike.
Što se tiče kazni - slažem se s ninochkom, a zakaj i MC, ali ima mi smisla i ovo lunino, samo što je to u dosta slučajeva teško provedivo (pokrenula sam davno u afektu topic o laganju i bacanju role papira u WC kad sam prilično pretjerano reagirala i zabranila mu sve i svašta čega sam se mogla taj čas u bijesu sjetiti jer je zafitiljio pola role papira u školjku i pustio vodu pa se skoro začepila školjka - nedavno smo imali začepljenje odvoda (Tan nije, nadam se, imao ništa s tim) pa mi je kupaonica bila poplavljena ako bi se pustila voda na WCu, a također se nije mogla koristiti niti kada niti umivaonik i kazna koju sam mu tada kad je on bacio rolu u wc izrekla nije bila niti do gležnja onoj koju sam ja imala dok sam sve to počistila i što nisam mogla spavati do 3 ujutro jer mi je bilo muka od pomisli što ću ak mi bude sila na wc ili što ću ako se ispovraćam od muke i grčeva u želucu koje sam zbog svega toga imala).
I ja sam uz vertex, mc i a zakaj.
Sto bi bilo da Kaleb npr. obozava pranje kose? Bi li to onda znacilo da je logicna posljedica bila ustvari nagrada?
I da, puno ovog nabrojanog i meni zvuci ipak kao kazna, bez obzira sto se zove ovako ili onako. Sve je to kazna, samo sto je neka primjerena i logicna, a druga mozda i nije.
Ja objasnjavam, upozoravam, kazem, nastavis li lupati s tom igrackom po staklenom stolu, oduzet cu ti je. Ako nastavi, oduzimam. Ne bacam u smece, nista takvo, ali za neko vrijeme mu je nedostupna. Budes li se penjao na noge na stolicu, neces vise smjeti tu sjediti. Ako ne poslusa, skidam ga. Crtici i meni sad nemaju smisla, premali je da bi to povezao, ali kad bude stariji to ce biti oduzimanje povlastice/kazna/kakogod i mislim da cu je koristiti bude li potrebno. Super ako je kazna posljedica, logicna i savrseno jasna, ali neke stvari stvarno nemaju logicnu posljedicu ili je preopasna, tako da mi se oduzimanje nekih povlastica za starije dijete cini sasvim OK (i naravno da mog divnog djecacica nikad tako nece trebati kaznjavati)
I kod nas je bilo slično. Zapravo, baš je kompjutor bio primjer kako se situacija prilagođava djetetovu uzrastu. Kad je Andrej propuzao i, naravno, nabasao na kompjutor i poželio ga paliti i gasiti, kompjutor se preselio na stol, gdje A. više nije imao pristupa. A onda, kako je rastao i postajao "razumniji", kompjutor se vratio na svoje mjesto (policu u razini poda), a A. ga zna sam i upaliti i ugasiti (potpuno ispravno).
Slično je bilo i s ormarićima u kuhinji, dok je bilo potrebno, imali smo zaštitu, baš zato da nam dan ne prođe u "nemoj", "ne diraj", itd. A kad je malo više narastao, naučio je sam otvoriti zaštitne bravice, ali tad je već bio i dovoljno razuman da mu se objasni da ne smije bacati lonce po kuhinji. I u tom pogledu zaista nismo imali problema.
Jedino nas još povremeno muči lupanje vratima, ali i to smo - uglavnom - svladali (tj. sad zna da je to nešto što se ne smije, samu tehniku lupanja bilo je vrlo lako svladati
Ja se slažem sa a zakaj i mc, iako moram priznati često nisam dosljedna i često sam preliberalna (ko što reče sun). I meni se čini da je odlazak iz parka kazna ako je posljedica njegovog ponašanja. Ako idemo iz parka doma jer jednom moramo ići kući (dijete se ok ponaša, ali moramo ići kući), onda to nije kazna nego posljedica našeg odlaska u park (jednom se moramo vratiti kući).
Po logici da to nije kazna, možeš reći i da odlazak u sobu (time-out) nije kazna jer soba sama po sebi ne predstavlja kaznu (kazna je izoliranost), ili da zabrana crtića nije kazna jer moramo kadtad prestati gledati crtiće itd.
Kazna treba postojati, ali je bitno od koje dobi i u kakvom obliku. Ja Vita nisam nikada kaznila do njegove druge godine (otprilike). Mislim da je do tada bio premali da shvati svoje ponašanje i bit kazne, premali da uoči uzrok i posljedicu (to vrijedi za mog sina, ne za svu djecu).
Bilo bi predivno kada bi mi mogli stajati postrani i gledati kako nam dijete uočava uzrok i posljedicu na svojim greškama, ali bojim se da je to malo utopijski pogled na stvari :/
A koja je logična posljedica kada udari drugo dijete? Recimo, još je toliko mali da nema razvijenu empatiju i nije još naučio da nije ok kad nekoga boli. Njega ne boli, a on je pogrešno postupio i treba mu nekako pokazati da to nije primjereno. Ne znam, čini mi se da tu nema logične posljedice za dijete koje je pogiješilo. Uskraćivanje povlastica (npr. crtića), uz jasno objašnjenje razloga je kod nas ponekad neizbježno. :/
Loli ne znam o kojoj dobi djeteta se radi, ali nekako mislim da ako je tako mali da ne shvaća da udaranje drugog boli, onda nema šanse ni da će shvatiti uskraćivanjem crtića :/ . Nema tu logične posljedice, po meni to se uči od malena, tako da se ne dozvoljava di itko ikog lupa.
vitekova, meni je ovo o čemu ti pričaš i dalje strano pa tako i dalje tvrdim da odlazak iz parka nije kazna (u mom svijetu) ne šaljem ga samog, odlazimo zjedno i to zato jer mene nervira njegovo ponašanje pa ne želim tamo više biti. u nikakvoj sobi nikad nije bio sam, osim kad u nju sam ode, crtiće odgleda do kraja, ili do kad me se da (jako kratko). Za sada nemam potrebu za takvim mjerama, snalazim se bez kazni. A šta će biti dalje - tko će ga znati
Lea nikad nije udarila drugo dijete pa takvih problema nemam. Jednom je doduše namjerno bacila kamenčiće u zrak tako da su pali na glavu jednoj curici na koju je i inače baš nekako ljubomorna
Ovako i kod nas, samo je bila riječ o hodnikukod mene je iz prve funkcioniralo, mada sam ucinila tu gresku, pa joj dozvolila da uzme iz "smeća".
al zato je time-out sa stolicom bio potpuni fijasko. kod trećeg puta je na moje ljutito: hoćeš na stolicu ? rekla da :shock: i sama uzela stolicu, sjela, izjaukala svoju tešku sudbinu, obrisala suze i pogledala me. u stilu: gotova sam.
ja mislim da je logicna posljedica to da se druga djeca nece vise igrati s njim ili njom, ili ce cak uzvratiti udarac. roditelj ne moze 'odigrati' tu logicnu posljedicu, i zato je tesko malu djecu, koja jos nemaju razvijenu empatiju, efikasno oduciti od grubosti.A koja je logična posljedica kada udari drugo dijete? Recimo, još je toliko mali da nema razvijenu empatiju i nije još naučio da nije ok kad nekoga boli. Njega ne boli, a on je pogrešno postupio i treba mu nekako pokazati da to nije primjereno. Ne znam, čini mi se da tu nema logične posljedice za dijete koje je pogiješilo. Uskraćivanje povlastica (npr. crtića), uz jasno objašnjenje razloga je kod nas ponekad neizbježno. :/
najlakse to nauce kad dodju u zajednicu, i kad posljedice stvarno osjete na svojoj kozi.
naravno, to ne znaci da ne treba uopce nista ne poduzimati.
ja sam imala taj problem s curicom (sa sinom nikad) - ja sam joj objasnjavala, i prijecila joj da udara druge (fizicki - primila bih joj ruku, zagrlila je, odmaknula, sto vec); ali za stvarno je naucila da se ne treba tuci tek u vrticu. ili je jednostavno prerasla tu fazu.
mi imamo sad drugi problem. njena, moglo bi se reći i najbolja, frendica u vrtiću se počela tuči i grebati. zxuja izgleda k'o da je dosla sa solunskog fronta. ja sam danas postupila jako pedagoški kad sam zxuji savjetovala da sljedeći put udari v. po prstima. :/
znači, iz očajanja, velim ja to zxuji danas dok smo se vraćale iz vrtića (kad me pitala plačnim glasom što da radi), a ona će meni: neću mama, ona je moja prijateljica, zloćko. :? pametnije dijete od matere
potpis.Bilo bi predivno kada bi mi mogli stajati postrani i gledati kako nam dijete uočava uzrok i posljedicu na svojim greškama, ali bojim se da je to malo utopijski pogled na stvari
na bacanje stvari u ljutnji i udaranje-to ne dopuštamo.Nikada,to mi nije dopustivo ni kod odraslih.Kakvo udaranje po stolu ili bilo čemu ili bacanje stvari pa bila to i kemijska?Neka se nitkone uvrijedi ali ne uči li time dijete da je to uredu i koliko je korak od toga da se udari netko ili baci nešto veće?Nema bacanja i udaranja.
Ona kad nešto zgriješi-a dobra je i nemamo baš problema-ja najčešće podviknem-odnosno upotrijebim oštri ton kojim kažem-NE!Što je mama/baka/tata rekao/rekla? I ona se najčešće sjedne na mjestu i složi neku facu kao da se srami/da joj je žao.I onda dođem do nje kažem Vidiiiii nešto drugo i tu najčešće sve završava.Nama problemi budu kad jede samo što hoće jesti-npr.jede se kruh i namaz za doručak pa ona ne bi,pa onda baka da,pekmez pa ona ne bi,pa baka da sir pa ona ne bi,pa baka skine zvijezdu s neba a ona eto baš ne bi.A gladna je i jela bi voćni prutić ili tak nešto što nije doručak.E onda smo objasnili baki da ona mora jesti što smo taj dan odlučili da jede(ali to su dakle stvari koje ona inače voli jesti) i ako neće nek ju ostavi i kad ogladni jesti će bilo što.I to dobro funkcionira.
Nikada nije udarila drugo dijete i ne vraća ako netko nju udari već bude žalosna-npr.od frendice mala ju je udarila par puta-ali frendica to riješi tako da ju lupi po ruci kojom je ona udarila-mala kaže auuuu-ova veli da to boli i to ne smiješ-i par puta se ponovilo i više ne.
Mislim da klinci kad tad dođu do toga da si i udarati može bez obzira da li to vide kao čest primjer ili ne.Npr. Ema je neki dan sa lutke htjela skinuti majicu i nije išlo pa ju je legla sebi u krilo i udarila par puta :? uz bijesne neartikulirane zvukove
Frendica svojeg malog kad je nemoguć odvede u sobu i veli mu npr-bio si zločest jer si bacao stvari u zid (mali obavezno zavija i uuuuurla čim mu se nešto zabrani/uskrati-i to jako glasno i stvarno je izazov ostati pribran a on to radi jer vidi da to iritira,)i bit ćeš tu dok se ne smiriš i onda će mama doći po tebe-on je u početku urlao i urlao i kad je vidio da mama dođe i izvede ga van samo kad se smiri-nije da on nje sam pokušao izaći pa ga je vraćala(a ona bi jedno 10 puta došla i ponovila da će izaći kad se smiri)-to sad dobro ide-time out je najviše 5 min u sobi nakon kojih on kao milo dijete izlazi van i u miru se dalje igra.
Ito tako dođe frendica po njega u vrtić a on ima veliku ogrebotinu na obrazu,ona pita što je bilo,teta odgovara da je isčupao djevojčici iz ruke neku igračku i gurnuo je a mala ga ja opalila zauzvrat-ona mu je rekla-tako ti i treba kad si bio grub oćeš još biti takav prema njoj?mali reko ne,i smirio se.
Ne mislim da je loše objasniti djetetu da se smije/mora braniti jer i to je logična poslijedica-kod napada se braniš,kako ti ne smiješ udarati to ima iznimku kada netko udari tebe,jer i to je ružno i ne smije se dozvoliti.
što se tiče "dječjeg jezika" neko sam vrijeme imala prilike čuti:
Ja ću otići iz ove kuće!
Kakva si ti to mama svojoj djeci!
Na to redovito reagiram vrlo mirno,kažem mu da ću mu ja uvijek biti mama a on moje dijete i da od mene nikada neće čuti tako ružne riječi.To ga jako posrami,i krene se ispričavati.
A što se kazni tiče,ne volim ih,ali ih primjenjujem,kao i nagrade.
Neka ponašanja ne toleriram ni pod razno i ne opravdavam njegovo ponašanje nezrelošću i nemgućnosti kontroliranja emocija.Mora i to polako naučiti...sada mu,sa pet i pol godina ne dopuštam izljeve bijesa da baca igračke ili udara s nogama sve oko sebe...to mi je ponašanje neprihvatljivo za njegovu dob.
Kod mlađeg,naravno,vrijede ponešto drugačija pravila primjerena njegovoj dobi,no također u posljednje vrijeme radimo na uvođenju nekih pravila ponašanja .Rezultate najbolje vidim kad odemo negdje,vidim da ima je ponešto od svega što im tupim ipak ušlo u glavice.
Kod nas ova logična posljedica dođe ko naručena u slučajevima kad ne želi spremit npr. puzzle nakon igre pa joj se jedna ili dvije negdje izgube. Sljedeći put kad slaže, skuži da fale i bude joj žao. I to mi je OK.
Divljanja za stolom- kažemo da slobodno ode od stola ako ne želi jesti, ali da bi mi voljeli da ručamo svi skupa. Ne forsiram ručak ako neće. Obično odmah sjedne i umiri se.
A što se tiče udaranja...Uh. Do rođenja mlađe seke nikad o tome nismo niti morali razmišljati. Nije se nikad tukla ni čupala s drugom djecom. A seku je, nakon prvotnog ignoriranja, jedno vrijeme voljela mlatnuti. A malena, tek stala na noge, klimava, a seka je, onako u prolazu samo gurne i eto ti čvrge. Nakon par zabrana crtića i par time outa shvatili smo da to baš nema smisla. Možda glupo zvuči, ali nekako smo to prihvatili kao jednu fazu- ne možda za svakoga istu, ali kod nje je valjda tako išlo. Vrlo brzo nakon toga, ona je seku tako lijepo prihvatila i prigrlila. Sad se i igra s njom i love se i vrište po stanu...
Sad spavaju zajedno u krevetu, zagrle se kad idu spavati
Možda zvuči utopijski da dijete treba shvatiti samo neke stvari, bez kažnjavanja- jest teži i dugotrajniji put, ali ja mislim da se isplati.
mc
i mi smo imali nešto slično u vrtiću. Doduše, u blažem obliku.
Lana se žalila da je jedna curica zna udariti. Napravili smo mali igrokaz kako da se obrani- riječima- nedam da me tučeš. Lana je tako glasno vikala, sva se ufurala. Ali, za razliku od vas, kod Lane je vrlo brzo uspjelo. Kaže da je mala samo gledala i okrenula se.
Nadam se da će se i kod tvoje zxuje upaliti.
Meni ne smeta ni lupanje, ni vikanje, ni bacanje igračaka jer on to sve radi umjereno. Ne znam kako, ali mene Filip sve sluša :shock: !!
Ima dana kad je neraspoložen i kad stalno govorim nemoj ovo, nemoj ono, i on zna da ne smije, ali malo provocira, ali inače, za sve što ne smije - tući, gristi, dirati sve vezano za struju, penjati se odakle može pasti i sl. - lijepo mu objasnim da to ne smije, ako je baš uporan, maknem ga, ili npr, za struju kažem da će ga ugristi za prstić jer znam koliko je struja opasna. Sve me posluša! Istina, kad govorim promijenim izraz lica i ton i on shvati da je nešto ozbiljno. Eto struja je jedina stvar za koju imam nešto izmišljeno, a znam da se dijete ne smije ničim plašiti. I neću to promijeniti dok ne bude stariji i nauči što je to.
Ako ne želim da nešto radi u nekom trenutku kad ne bi trebao, jednostavno, s velikim iznenađenjem na licu stvorim priču oko nečeg drugog i tako ga usmjerim na ono što želim.
npr. ne želi promijenit pelenu, a moramo odmah jer je ukakan i guza mu brzo zacrveni. I počne vika, plač jer stvarno to mrzi. I onda ja počnem pjevat, pa mu spomenem nešto što smo vidjeli jučer, sve to s karikiranim izrazima lica i tako ga smirim i odvučem mu pažnju.
Mislim da je premali i ne razumije da to treba odmah, da treba požuriti i sl.
Ne znam kakav će biti ubuduće, i nosit ću se s problemima kad se pojave.
Ali na jednu stvar striktno pazim: da smo svi oko njega dosljedni! Znači, ni mama, ni tata, ni baka, ni dida, ni teta ne daju da grize, ili da dira nešto što ne smije. Valjda je i to utjecalo na njegovu poslušnost.
ja dozvolim M da osjeti posljedicu kad god ta posljedica nije opasna za njega u smislu trajne povrede ili neceg takvog.. od kako je bio jako, jako mali trudim se to odrzati; ako baci igracku, ne dohvacam mu je odmah., sada kada je stariji dozvolim mu i da otvara i zatvara kuhinjske elemetne i ladice ( citavo vrijeme mu govoreci NE i PAZI ) gdje on naravno uvijek pricepi prste ( dok place mu i dalje govorim NE, NE, PAZI - zelim da usvoji te rijeci kao nesto neugodno ), ne hvatam ga kada krene padati ( jos ne hoda ) osim ako se do dogadja pored necega gdje se moze udariti.
Mislim da im treba dozvoliti da upoznaju posljedice dok su mali, jer kako rastu posljedice postaju sve opasnije.. a oni onda nece imati pojma kako ih izbjeci ( tako sam ja sa 5-6 godina skakala sa stabla sa kisobranom, uvjerena da cu ostati letjeti kao na crticu
i mi smo to napravili. mm ju je "trenirao", prvo da kaze ne, i podigne ruku, zatim da uhvati tudju ruku... al eto, ništa ne pomaže. pa se mama dosjetila: fljisni natrag. život je okrutan!Napravili smo mali igrokaz kako da se obrani- riječima- nedam da me tučeš
ja se samo nadam da se u međuvremenu kaleb oporavio od pranja kose i da uveseljava svoje drage roditelje novim dogodovštinama.
priča ide ovako. kolegica je rodila curicu u 2 mj 02 a ja dečka 7 mj 02. kod mene barikade oko videa, televizora preljepljene tipke (da ga ne mami) jer je jednostavno bilo tako lakše i kako djetetu do 1,2-2 godine objasniš da ne dira stvari koje su nama roditeljima stalno u rukama. moja kolegica ljepo čučne i princezi od par mjeseci ljepim tonom objasni da ne dira i ona začudo ne dira. na svijet je došlo muško 7 mj 05. ona čučne da mu ljepo objasni a on gleda u oči i prčka po struji. ona ga podsjedne na stolicu (u kaznu nakon sat vremena pedagoškog uvjeravanja) a on ruši sve sa stola, čačka cvijet u blizini itd. po ovom što sam vidjela kod nje zaključujem da nema jednaki pristup i jednaki odgoj za djecu u istoj obitelji a kamoli u različitim obiteljima. sad čekam da moja cura još malo odraste 6 mj 07 pa da vidim kako ću snjom. nadam se lakše nego sa momkom. mislim da stvarni problemi kod odgoja počinju sa negdje 3 godine.
leo (2g10mj) je u subotu:
- razvalio starijeg brata po glavi plasticnom igrackom
- lupao po ogledalu plasticnom zlicom za salatu i razbio ga
- pogodio stariju sestru plasticnom igrackom u glavu i razvalio joj arkadu do krvi
- bjezao s kruhom/keksom po kuci i mrvio po sestrinom krevetu
- razbacivao sto je stigao
- proljevao vodu/mlijeko po i oko stola
- razmazao pastu za zube po lavandinu i podu
dalje se ne sjecam
logicna posljedica svega toga je samo ta da sam ja po..izdila
logicna posljedica svega toga je samo ta da sam ja po..izdila
a tko ne bi ?
i što sad radi mala štetočina
odaslala sam ga u vrtic
ovdje fali smajlic koji zadovoljno trlja ruke i gleda salicu s kavomodaslala sam ga u vrtic
ionako je tamo samo do podne
meni se čini da je "kazna" postala politički nekorektna riječ, pa sada izmišljamo sve kako bi ju drugačije nazvali. Znate li da i u zatvorskom sustavu i tamošnjem službenom jeziku ne postoji termin kazna (osim same kazne zatvorom) nego "uskraćivanje pogodnosti"?
Dakle, što god mi napravili i kako god mi to nazvali meni se čini da je važno kako dijete to osjeća - je li ono neki postupak doživio kao kaznu ili ne. Moje je djete naprasiti odlazak iz pakra doživljavalo kao veliku kaznu, danas kao sedmogodišnjaku dovoljno je najaviti zabranu gledanja crtića ili igranja igrica - to je jednostavno jedino što pali u situacijama kada argumentirani razgovor ne pomaže.
Tako je. To su kazne bez neke logike i veze sa samim "prijestupom", ali postoje trenutci kad te dijete jednostavno odbija čuti, a to što radi u tom trenu mora prestati.
danas kao sedmogodišnjaku dovoljno je najaviti zabranu gledanja crtića ili igranja igrica - to je jednostavno jedino što pali u situacijama kada argumentirani razgovor ne pomaže.
sori svima, ali mene ti termini "kazna bez logike" bas pilaju...
koja je logicna kazna ili uskracivanje pogodnosti ili nazovigakakotipase za razbijanje sestrine arkade? ili neceg slicnog?
pa imalo dijete tri ili osam godina??
Ne znam...ili mislimo isto ili ne razumijem što hoćeš reći.
Ja u principu i ne propisujem kazne za sve živo, pogotovo tako malima. Ne bi ni A. kaznila da napravi tako nešto ozbiljno, ne sumnjam da bi mu i samome bilo grozno i da bi shvatio brzo što je napravio. Kazne tipa uskraćivanja pogodnosti su nam zadnje sredstvo, kad me ne želi čuti najavim kaznu i obrazložim je time da jednostavno mora prestati s time što radi pa makar pomoću kazne. Tad me obično čuje, a ako ne, onda kazna i nastupi.
meni isto nije bitno da je kazna 'logicna', iako je nekad zgodno ako je.
Vazno mi je da je primjerena, pravovremena, pamtljiva, dobro pogodjena, da nije bezrazlozno okrutna, da je provediva...
i moram priznati da mi je nekad tesko smisliti kaznu primjerenu 'zlocinu'.
za ovu arkadu ni ja ne znam sto bih.
a jel se bar on zabrinuo i prestrasio kad je to napravio?
znam da je tonceku nekoliko puta dovoljna 'kazna' bila to sto se on sam uzasno zabrinuo za tonku, nakon sto ju je klepnuo.
nisam ga kaznila. ni za bratovu glavu, ni ogledalo, ni arkadu.
jer ne kuzi. i kad mu objasnjavam i pricam - on umire od smijeha ili brije neku svoju briju...
iako zna kasnije prepricat da je napravio toito...
ja se stvarno trudim da ne kaznjavam cesto. i nikad ne kaznjavam naknadno. ali zbilja ima situacija kad logicne kazne nema i tad moram opalit necim sto ce odredjeno dijete strecnut.
A, onda mislimo isto.
Inače, D. se zadnjih dva-tri mjeseca isto samo smijucka kad se ljutim na njega, što je meni dosta teško za podnijet. Međutim, nekidan mi priča kako se teta u vrtiću ljutila na njega i kako je on onda bio tužan pa se onda samo smijao ovako - i pokaže mi kako - isto kao i doma. Zapravo je to njegov način podnošenja neugodne situacije, a ja sam već bila na rubu živaca, jer mi se činilo da me baš nimalo ne doživljava.
O tome ja pričam.leo (2g10mj) je u subotu:
- razvalio starijeg brata po glavi plasticnom igrackom
- lupao po ogledalu plasticnom zlicom za salatu i razbio ga
- pogodio stariju sestru plasticnom igrackom u glavu i razvalio joj arkadu do krvi
- bjezao s kruhom/keksom po kuci i mrvio po sestrinom krevetu
- razbacivao sto je stigao
- proljevao vodu/mlijeko po i oko stola
- razmazao pastu za zube po lavandinu i podu
dalje se ne sjecam
logicna posljedica svega toga je samo ta da sam ja po..izdila
I (23 mj) ima 2 starija brata, ne treba mu vrtić da bi bio okružen djecom. Kada je ljut, frustriran, žalostan ili mu već nešto nije po volji, on udari, ugrize, počupa, zgazi, baci igračku u glavu.....Logična posljedica u vidu "drugo dijete će mu vratiti" nije prihvatljiva jer je to drugo dijete njegov brat kojeg isto tako učimo da nasilne metode riješavanja sukoba nisu ok. Mislim, pokefaju se oni, ali stvarno ne mislim da se tu radi o poželjnim logičnim posljedicama. "Druga djeca se neće igrati s njim" isto ne drži vodu, bar ne duže od 5 minuta. Tako je doma, a mislim da je slično i u vrtiću.
Dakle, kad netko nekoga udari, čuje govoranciju o tome kako nije lijepo tući/gristi/grepsti i sl., ide u timeout (koliko godina, toliko minuta) i nakon toga se mora ispričati. Kod nas su to logične posljedice. Ako pretjera, snagom, upornošću i sl, onda još uskratimo i povlasticu, tipa taj dan nema crtića ili igrice na pc-u ili slično.
Trudimo se biti dosljedni i svaki put reagirati jednako.
u toj dobi od 2-3 godine i nama je jedina efikasna mjera agresivnom ponašanju bio time out. Koristili smo ga samo u tom razdoblju i za fizički agresivno ponašanje.
ovo isto MM-a izbezumi, a ja čvrsto vjerujem da je to samo B obrambena reakcija i da, dok se smiulji, zapravo sluša i svjestan je situacije u kojoj se nalazi. Naravno, MM ipak zaključuje da ga ja "stalno branim"Inače, D. se zadnjih dva-tri mjeseca isto samo smijucka kad se ljutim na njega, što je meni dosta teško za podnijet
mislim da u vrticu ipak drzi vodu. Djeca koja su tuku dodju na glas kao grubijani, i na to se ne gleda lijepo, a to nitko ne zeli. Ja sam primijetila da vecina djece bas u jaslicama lako nauci da tucnjava nije pozeljna, iako ih vecina proba.
D. nam je trogodišnjak (ovo je išlo litali, jer je pisala o svom skoro-trogodišnjaku), ali je, i A. se zna cerekati i ja se slažem s tobom, iako mu govorim (kad se svi vratimo u normalu) da to i nije najbolji način za reagirati, jer ljutu osobu čini još ljućom i jer je jako neugodno da ti se netko smije dok govoriš nešto važno.u toj dobi od 2-3 godine i nama je jedina efikasna mjera agresivnom ponašanju bio time out. Koristili smo ga samo u tom razdoblju i za fizički agresivno ponašanje.
ovo isto MM-a izbezumi, a ja čvrsto vjerujem da je to samo B obrambena reakcija i da, dok se smiulji, zapravo sluša i svjestan je situacije u kojoj se nalazi. Naravno, MM ipak zaključuje da ga ja "stalno branim"Inače, D. se zadnjih dva-tri mjeseca isto samo smijucka kad se ljutim na njega, što je meni dosta teško za podnijet
to smijuljenje na ozbiljnom razgovoru radi ida (osam godina)...
leo bas umire od smijeha dok ja njemu objasnjavam prihvatljivo i neprihvatljivo ponasanje...
i potpisujem loli, osim sto leo jos ne kuzi kazne tipa uskracivanja... morat cu jos neko vrijeme bit strpljena-spasena...
Već duo vremena pohađam jednu izvrsnu radionicu o roditeljstvu.
Baš smo zadnjih sati radili dostatome i ono što je najvažnije jest da svaka radnja ima posljedicu s kojom dijete treba biti upoznato.
Pa makar ponekad to bila i kazna (naravno, ništa rigorozno i strašno ali ipak da bude nešto pomoću čega će dijete shvatiti da je dogovor prekršen i da slijedi posljedica.)
Dakle, bitno je djetetu objanisti da nešto ne smije raditi, zašto to ne smije raditi, i koja je posljedica ako to učini.
Ukoliko smo odredili nekakvu "kaznu" za kršenje dogovora moramo biti dosljedni u izvršavanju iste.
Npr. moja A. u zadnje vrijeme uzme bočicu s Janom i natače se. Kad se dovoljno napije onda prolijeva po kući. Milijun puta sam joj rekla da ću joj bočicu uzeti ukoliko nastavi proljevati i lijepo smo o tome razgovarale.
Sad kad krene s prolijevanjem ja joj uzmem tu bočicu i po cijenu njenog snažnog negodovanja jer ona zna da je ostajanje bez bočice posljedica prekršenog dogovora i neprihvatljivog ponašanja.
Ovo je samo mali primjer, ali tako to funkcionira.
Naravno, ovo sve nije jednako moguće s mojom dvogodišnjakinjom ili djetetom od 4-5-6-itd. godina.
Ja mislim da je krajnje vrijeme da reagiraš i nekim drugačijim, unaprijed dogovorenim posljedicama.leo (2g10mj) je u subotu:
- razvalio starijeg brata po glavi plasticnom igrackom
- lupao po ogledalu plasticnom zlicom za salatu i razbio ga
- pogodio stariju sestru plasticnom igrackom u glavu i razvalio joj arkadu do krvi
- bjezao s kruhom/keksom po kuci i mrvio po sestrinom krevetu
- razbacivao sto je stigao
- proljevao vodu/mlijeko po i oko stola
- razmazao pastu za zube po lavandinu i podu
dalje se ne sjecam
logicna posljedica svega toga je samo ta da sam ja po..izdila
I da, bitno se djeci obraćati JA porukama, u njima izraziti kako se osjećamo zbog neprihvatljivog ponašanja u datom trenutku, što očekujemo od jdtetea i kako bi voljeli da se ponaša.
TI poruke su optužujeću, etiketirajuće, frustriraju, izazivaju agresivnu obranu kod djeteta i često ostavljaju trajne posljedice. Dakle, ne riješavaju problem.
Reći djetetu "Ti si zločest" neće riješiti ništa, dapače djetetu će ostaviti ružan trag na duši, želju da dokaže da je onakav kakvim ga smatraju i sl. No ukoliko djetetu kažemo "Mama je jako žalosna jer nisi to i to napravio/ ili jer si to i to napravio iako smo se dogovorili da nećeš...očekujem od tebe ili zaista bi željela da drugi put napraviš/ne napraviš to i to" puno više djeluje na dijete u pozitivnom odgojnom smislu.
Dakle, nije bito samo što se govori, veće kako se govori.
Svaka poruka osim sadržaja treba i pravi način u smislu tona, gestikulacije, kontakta očima i sl. pa tako i svako naše obraćanje djetetu.
Jednaku stvar trebalo bi koristiti i u razgovoru s odraslim ljudima.
I naavno da se od nikog ne očekuje da uvijek i u svakoj situaciji može tako razgovarati, no na sebi sam se zuvjerila da možemo mijenjati i svoje ponašanje i način razgovora ukoliko osvijestimo da griješimo.
U tom smislu ni kazne nisu bauk. Mislim da bez primjerenih i netraumatičnih kazni ni ne možemo dobro odgojiti dijete jer mu zapravo nemamo načina pokazati da neprihvatljiva ponašanja imaju posljedicu.
Ria, gdje ideš na radionicu?
Litala, da nisam vidjela da se radi o Leu, ja bi rekla da ti pricas o tudjem djetetu :shock: Djelovao mi je kao primjer mirnog djeteta
Ria, jako lijepo rečeno. da se radilo o mom djetetu, mali leo ne bi prošao bez posljedica. najvjerojatnije bi otišao u time out, tj. dala bih mu do znanja da je njegovo ponašanje neprihvatljivo za sve ukućane. ne može se tući druge, razbijati staklo (koje njega može povrijediti) i sl. ako je on sve ovo učinio u istom danu znači da mu se moglo, jer ga nitko nije spriječio prvi put kad je to taj dan učinio.
potpisVazno mi je da je primjerena, pravovremena, pamtljiva, dobro pogodjena, da nije bezrazlozno okrutna, da je provediva...
oprosti, al ipak mislim da dijete od osam godina itekako može i TREBA shvatiti neke stvari bolje od trogodišnjaka. ako bi mi se osmogodišnje dijete cerekalo na takvo što - letjelo bi u time out do punoljetstva (karikiram).pa imalo dijete tri ili osam godina??
Meni se isto sviđa što kaže Ria, jedino formulacije tipa "mama je jako žalosna" mi baš nisu najbolje rješenje :/
Tj. to bih rekla stvarno samo ako sam jako žalosna, sad se ne mogu sjetiti da sam to ikad bila (zbog nečeg što je dijete napravilo)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom